Božići koje pamtim

»Papo!«

»Oj!«

»A gda bu Božič?«

»Dok se još dvaput naspimo«.

Tako sam razgovarao s ocem kao dijete. Odlazim u djetinjstvo. Ako išta, onda Božić i djetinjstvo idu skupa. Djeca se najviše vesele Božiću. Razumljivo, jer Božić je svetkovina Djeteta. Kako sam iskustvo Božića stekao kao dijete, ono se najdublje ugradilo u mene. Nije čudo da je svaki kasniji Božić bio obilježen sjećanjem na Božić u djetinjstvu. Obazirući se na svoje Božiće – a napisao sam i knjigu Moji Božići, Zagreb 1998, nakladnik Kršćanska sadašnjost – uočavam da se neki ističu poput brda iz nizine ili otoka iznad pučine. Postoje Božići koje pamtim. Od tih Božića odlučih satkati – tekst dolazi od textus, što znači iskonski tkanje – božićnu istinitu priču.

Najdublje u sjećanju pohranjen je Božić djetinjstva. Nije to samo sam dan Božića. To je ono što mu prethodi i što poslije njega slijedi. Prethode mu zornice. Slijede Tri kralja iliti Bogojavljenje. Zornice su mise koje se u predbožićno vrijeme došašća služe u zoru. Obično u šest sati. U rodnom Kalinovcu prije polaska na počinak molio bih oca:

»Papo, obudite me kaj pem z vame k zornici.«

Trčao sam uz oca, koji je onako visok u visokim čizmama kročio dugim korakom očito da se u mrzlom jutru zagrije. Prozori kuća, u kojima su se palila svjetla, otkrivali su neki jedno, neki oba okna, kao da otvaraju jedno ili dva oka. Poslije su mi, već, kao svećeniku, kazivali ljudi kako je sve žbrenelo (ječalo) od mojega pripovijedanja putem do crkve na zornicu. Ne sjećam se što sam pripovijedao. No znam da je moj otac bio čovjek od malo riječi. Volio je slušati. Osobito dijete. Ja sam bio petnaesto i najmlađe. Uzimao me ne samo k zornici nego i u polje, i u vinograd, i na sajam. I dok je Šarga vukla teška kola, ja sam pripovijedao, a on me pomno slušao. Bila je to, sada vidim, moja prva književna škola. Držao mi ju je svojim pažljivim slušanjem moj otac, koji je zaboravio pisati, a čitati je znao samo svoj molitvenik s krupnim slovima. Dobro je Anton Tamarut u svojoj njemački pisanoj doktorskoj disertaciji branjenoj u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani Slika Božja kao teološko mjesto nauke o milosti. Milost kao blizina Boga u djelima Ivana Goluba (objavljenoj u Rijeci i Rimu, 1994) napisao kako se moj otac posebno upisao u moj život. Kud su me odvela sjećanja! A ja sam zapravo na putu s ocem k zornici.

Otac je u crkvi ostao stajati kod gornanski vrat u crkvi, a mene poslao pred oltar k letvici (pričesnoj ogradi). Šest voštanica treperilo je na oltaru, točile su suze, očito radosnice. Osjećao se miris voska. I na lusterima u crkvi zvonar Hrvatić palio je posljednju svijeću. Žene u vunjenašima (vunenim rupcima) – kakvi se vide na Lackovićevim slikama – stisnule se u klupama. Svi u tišini čekamo čas. Ministrant je potegnuo zvonce kraj sakristijskih vrata. Župnik je izišao u bijeloj misnici. Orguljaš je zasvirao i pjevači započeli pjesmu Padaj s neba roso sveta. Meni je ostalo u sjećanju, pred očima, kako je crkva sva u sjaju. I kao da nikad više nisam vidio takva sjaja. Pa ni u bazilici sv. Petra u Rimu, kad se pale svjetla jedno za drugim, a ushit prisutnih raste. A ipak na zornici u Kalinovcu gorjele su samo svijeće. Nije bilo struje. Od vrata čuo se povremeno prepoznatljiv kašalj mojega oca.

Badnjak je bio majčin dan. Postila je mama do večera, a radila sirota bez predaha, spremala, kako se to veli, Božić. Žurila se, jer do mraka mora biti sve gotovo. Ne smije se nažigati lampa petrolejka dok se ne donese slama. Kad se spustio mrak, skupili smo se svi. Otac je ušao sa zapaljenom svijećom i rekao samo: »Falen Isus i Marija«.

Odgovorili smo sabrano: »Naseveke«.

Ja sam mislio da je to jedna riječ, i nije mi bilo jasno što znači, dok nisam „otkrio“ da su to tri riječi „na se veke“. Otac je otišao po slamu i malo sijena. Mene je poveo da nosim ritka, snop ražene slame izdjelan za pokrivanje slamnatoga krova. Stupivši u sobu položio je slamu na tlo i započeo čestitati (gatati):

»Na tem mladem letu,

zdravi i veseli,

čestiti i bogati.

Daj vam Bog

ždrebokov, telokov,

praščokov, guščokov,

racokov, piščokov, macokov,

a najviše mira

i Božega blagoslova.«

Svi smo odgovorili:

»Bože daj i Marija.«

Posjedali smo na slamu i mama je započela molitvu pozdravljenja. Drukčije nego inače:

»Očemo se pomoliti našem praroditelom Adamu i Evi«.

Na Badnjak su naime Adam i Eva. I onda smo molili Anđeo Gospodnji i nizali Očenaše »Presvetomu Srcu Isusovomu Oče naš…, Duvu Svetomu kaj bi nam pamet prosvetil Oče naš…, anđelu čuvaru Oče naš…, Svetomu Jantunu Oče naš…, za naše pokojnike Oče naš...« Na kraju za onoga člana obitelji koji nije s nama. Tu bi se mami ponovno orosile oči. Dok smo naime čekali slamu, dok je otac čestitao Božić, mama je otirala oči.

»Mamo, zakaj plačete?« (Mi smo roditeljima govorili vi, a o njima oni, vi mamo, papa su rekli.)

»Kad neste si.«

Kad smo bili svi, mama opet plače.

»Mamo, zakaj plačete?«

»Kad ste si, od veselja.«

Otac je obred donošenja slame i čestitanja obavljao sabrano kao svećenik obrede u crkvi. Svake godine točno iste riječi, iste kretnje.

Sad se istom zapalila petrolejka. Spremao se božićni stol. Majka je iz zemljane posude šakom zagrabila raznoga sjemenja i njime napravila na golom stolu znak križa govoreći:

»U ime Oca i Sina i Duva Svetoga.« (U Kalinovcu se h ne izgovara.)

»Mamo, a zakaj ste z pšenicom, kukuruzom, grajom, ajdinom, provom, makom... stola prekrižili?« pitah.

»Kaj bi nam Bogek dal k letu sega toga«, bio je odgovor.

Onda je majka položila na stol prazne vreće u znaku Andrijina križa. I na mjestu gdje je gornja vreća pokrivala donju stavljao je svaki ukućanin novac. Najprije otac. Znalo se da nitko ne smije staviti više od njega.

»Na ti dinara«, rekao mi je brat Martin.

I ja sam se protegnuo da bih mogao staviti novčić.

»A zakaj se novci nameču med vreče?« pitah.

»Vreče smo deli na žito, kaj bi bile k letu sega pune. A novce kaj bi i novac imali, kaj bi svinje koje z žitom priranimo prodali. I novčece dobili. I Ivici cipeliše kupili«, bio je odgovor. Potom se po stolu na tanko rasprostrlo sijeno.

»A zakaj ste deli seno na stol?« pitah.

»Kaj bi k letu imali sena. Znaš da z njem kravice ranimo.«

Preko svega stavio se najljepši našiveni stolnjak. Na stolnjak posuda sa sjemenjem. U nju utaknuta ona svijeća koju je otac unio prije nego što je pošao po slamu. I kolač okrugli zvan kongluf. Poslije mi je postalo jasno da je to jedna od riječi njemačkoga podrijetla koja je ostala kao trag nekadanje Vojne krajine.

Posjedali smo za stol. Jelo je obredno, svakoga Badnjaka i samo na Badnjak jednako. Na Badnjak i samo na Badnjak jeo se bijeli kruh narezan na kriške, poliven razrijeđenim medom i posipan makom, zvan makviči. Jeo se češnjak i s njim med.

»A zakaj jemo češneka i meda?« pitah.

»Češneka kaj bi bili zdravi, meda kaj bi bili dobri«, bio je odgovor.

Jeo se debeli grah te kuhane kruške i šljive. Mama je stavila na stol vrući pleh s kolačima punjenim kašom od heljde i uljem od bundeve, zvanim kašnaki. Kašnaki se jedu samo dvaput godišnje, na Badnjak i u navečerje Triju kraljeva. Kad su mi sredinom godine ponudili kašnake, snebio sam se, ta to je znakovno obredno jelo vezano uz dva određena dana u godini!

Poslije večere do ponoćke braća su od slame pravila prstene, otac se na slami uspravio na glavi, klopio čizmama jednom o drugu i spustio se. Ja sam uzalud pokušavao prčiti rasta, kako se to zvalo. Uvijek bih se prevrnuo prije nego bih se uspravio.

»Dok buš veliki«, utješili su me.

Brat Franjo pjevao bi pitomim glasom:

Isuse radost vsa

došel si z nebesa.

Svaki bi zavodio svoju omiljelu božićnu pjesmu. Ostali prihvatili.

Putem na ponoćku gledali smo kakva je tko betlema nacifral, kako je tko ukrasio bor. Borovi su bili stavljeni uvijek u takozvanoj prvoj iži, tako da su gledali na ulicu. Prva iža bila je soba u kući gdje su postelje bile uvijek pokrivene lijepim ručnim radom, stol također. To je soba u kojoj je uvijek sve uredno. U njoj se prima župnik kad blagoslivlja kuću. I u njoj se bdjenjem i molitvom verestuje pokojnika ukućanina.

Na Božić nisam smio odlaziti od kuće u posjete. Jednom sam otišao preko puta ka Golubovima (poslije Bazijančevima), dobio kolača i pohvalio se mami što sam dobio.

»Šibu dobiš. Na Božič se mora doma biti. Sme se samo f cirkvu iti. Glavu bi ti f selu fteknoli v ščavnak (sud za napoj)«, ukorila me majka.

»A zakaj vi neste svaku Krnjakovomu deli glavu v ščavnak?« pitah.

»Zato kaj je on poležaj. Poležaj sme dojti. I on je gatal dok je došel. Se onak kak i papa dok su slamu doneli. Dok se naobedujemo peš z menom k večernici Isuseka glet«, govorila mi je mama. A na Veliku subotu ići ćemo »Isuseka kušuvat«, raspetoga kod Božjega groba.

Na prste sam se podizao da vidim Isuseka u štalici u kalinovačkoj crkvi. Zeblo me za noge i za ruke.

»Je l’ Isuseku zima?« pitah.

»Neje. Vidiš da su nuz njega volek i osel. Oni pušu kaj mu ne zima. Pak znaš da v našoj štali neje zima.«

Kao što nisam mogao dočekati kad će Božić, nisam mogao dočekati kad će Tri kralja. Toga dana brat Franjo, koji je bio vrstan crtač, naslikao bi na papiru zvijezdu. Stavio je na kolut od sita koje je prethodno izvađeno. Papir natopio uljem da bude proziran. Utaknuo svijeću. Sve stavio na motku, štap. Zvezdarka je bila gotova. I čim je pao mrak, zapalio sam svijeću u zvezdarki. Trčao sam od kuće do kuće u susjedstvu, u visini prozora držao zvezdarku i pjevao:

O Sveta tri kralja

mi molimo vas

svim dare ste dali

darujete i nas.

Prozor bi se otvorio, a ja bih dobio kašnaka ili pol dinara ili pak kovanicu od 25 probijenih para (Zapamtio sam uzrečicu: »Nemam ni prebite pare«). Maloga me je pratila moja deset godina starija sestra Treza. Ja sam očito neoprezno jednom mahnuo zvezdarkom, plamen je zahvatio uljem natopljen papir na kojem je bila naslikana zvijezda.

»Vuzgala se je«, zavapio sam sestri djetinjim izgovorom.

To se u selu prepričavalo. Ivo Zalar, mještanin, u spomenici Homo et amicus Dei (Rim 1990), koju mi je o šezdesetoj godini života posvetio Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu, napisao je tekst Od zvezdarke do zvijezda, gdje govori kako sam kao dijete bio zvezdar, opisao je i slučaj kako mi se zapalila zvezdarka.

Tekst sam naslovio Božići koje pamtim. Pogledavši sada na kojoj sam kartici teksta, „tkanja“, vidim da sam najviše prostora posvetio samo jednom, Božiću djetinjstva, koji najdulje i najdublje pamtim, i koji je ugrađen u druge koje pamtim. Spomenut ću ih barem.

Pamtim Božić u Beogradu 1952. ili 1953. na odsluženju vojnoga roka. Cio dan sam na Božić istovarivao ugljen na beogradskom glavnom kolodvoru. Nigdje znaka da je Božić. U crkvu vojnik nije smio ni „primirisati“. Da bih ipak taj dan bio drukčiji od drugih, ja nepušač, zapalih cigaretu. Isto i na drugi dan Božića. I na Tri kralja. Da sam je zapalio dan poslije, prometnuo bih se u pušača. (Godine 1952. je naime bl. Alojzije Stepinac imenovan kardinalom u zatočeništvu. Jedan od poteza razbješnjelih tadanjih vlasti bio je poziv sred akademske godine svih studenata teologije u vojsku bez prava odgode služenja vojnog roka do svršetka studija, koje su svi studenti inače imali.)

Pamtim svoj prvi mladomisnički Božić kao župnik u Posavskim Bregima 1957. Ničega nisam imao doli kukuruza na tavanu i poriluka u podrumu. I jednu kokoš koju je moja majka, koja je bila sa mnom, hranila da nam bude za Božić. Na sam Badnjak veli mi zaplakana:

»Nema kokoši. Nešče ju je vkral.«

Boljele su me suze u njezinim očima. A onda mi sinu:

»Mamo, naš Božić bude spodoben (sličan) prvomu Božiću.«

Vratio joj se osmijeh.

Pamtim i prvi Božić u Rimu 1961. Rektor Kokša poslao me da održim ponoćku za kneževsku obitelj u palači Ruspoli nadomak Zavoda sv. Jeronima, kojega sam bio pitomac. A Zavod je tik do mauzoleja cara Augusta. Dok sam kod ponoćke čitao Evanđelje, »U ono vrijeme izađe zapovijed od cara Augusta da se obavi popis pučanstva svega svijeta« uzdrhtao sam od uzbuđenja i ganuća. Pa to je bilo za ovoga cara Augusta čiji je grob tu nadomak. I učinilo mi se kao da je rođenje Isusovo bilo, reklo bi se, jučer.

Pamtim Božić 1981. u Lenjingradu (Sankt Peterburgu). Tu sam u Biblioteci Saltykov Ščedrina nadvinut nad sibirski rukopis Jurja (Jurka) Križanića na Božić napisao u teku:

Danas je Božić, Jurko!

Evo ti ruka!

Stavljam je na retke

što si ih izveo svojom rukom

na listovima svoga rukopisnoga djela

Tolkovanie istoričeskih proročestv.

Došao sam iz tvoje i svoje domovine Hrvatske

da te posjetim za Rožestvo.

Pred 320 ljeta proveo si kao uznik

prvi Božić u Tobolsku u Sibiriji.

Kako ti je bilo?

Snijeg kao i ovdje na Nevi.

Jesi li domahnuo prvostolnici Zagreba,

gdje si kao kanonik pjevao božićni časoslov,

Varaždinu gdje si kao župnik služio ponoćku,

kao što sam ja danas domahnuo

s ploščadi Aleksandra Nevskoga,

s grada na Nevi,

Kalinovcu, Zagrebu, Rimu

i svima koji me vole i ja njih?

Na stranici 89.

tvojom rukom napisanog djela čitam

»na vse Evangelskogo propovidanja vreme«.

Primaknuo sam ustima rukopisno djelo

Koje su pisali tvoji ozebli prsti

kao misnik evanđelje, Jurko.

Danas na Božić. U Rusiji.

Pamtim posebno Božić 2002. u Rimu. Srećem ranoga božićnog pometača ulica odjevena zelenilom. Ulazim u hrvatsku crkvu sv. Jeronima u koju su ulazili Križanići, Kašići, Boškovići, Gradići… i ini ići. Odjeven za misu povukoh malo izlazno zvono jače, neka zaječi. Božić je. Propovijedam talijanski:

»Braćo, prijatelji! Povlastica je slaviti božićnu jutarnju misu u ovoj više od četiri puta stoljetnoj crkvi sv. Jeronima, slaviti je korak, dva do grobnice cara Augusta. Cara onog za kojega izađe zapovijed da se obavi popis pučanstva svega svijeta. Zapovijed koja je krenula Josipa i Mariju da pođu u Betlehem, grad svoga podrijetla. I ondje se u štali – zbog navale svijeta u noćištu nije bilo mjesta – rodio Isus. Stao sam noćas i jutros, potresen, na prozor svoje sobe u Zavodu sv. Jeronima, s okom na grobnicu cara Augusta. Zapodjenuo s njime razgovor: ‘Care uzvišeni, što si sanjao one – dvije tisuća godina je tomu – noći? Možda dijete koje je kralj. A tko je dijete, čitaj na besmrtnom mozaiku Joze Kljakovića Hrvata iz Splita, na čelu zdanja sv. Jeronima: Nobiscum Deus – Princeps Pacis. Dijete je Bog s nama. Ono je knez mira. Za nj su anđeli one noći kad se rodio pjevali: Slava Bogu, mir ljudima. Ovo je dijete ono što najviše želi ljudsko biće – mir, on je mir naš. Djetetu će doći kraljevi u poklon. Narast će. Proći zemljom čineći dobro. Okupiti učenike. Onaj kojeg je postavio namjesnikom na zemlji doći će u Rim, tvoj, care, Rim, nezapažen ribar s Tiberijadskoga mora na Tiber. Otići će ne iz Rima nego sa svijeta. Ali ostat će njegov nasljednik, jedan, drugi, dvjestoti... i onaj na drugoj obali Tibera koji se Ivan Pavao II. zove. I svi oni propovijedaju pax christiana koja će zamijeniti tvoju, care, pax augustana, naviještat će kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta, koje se rodilo prije dvije tisuće ljeta. Možda si sanjao dijete one blagoslovljene noći, uzvišeni care.’ Tako sam noćas razgovarao s carom Augustom s prozora svoje sobe koja gleda na njegov grob. Pritvorih prozor i sletjeh na ponoćku. Amen«. Tu jutarnju misu prikazah za one koji mi se preporučaju u molitve, kojima obećavam molitve, koji mole za me, koje susrećem, koji mole za me, kojima sam čestitao Božić...

Na Trgu sv. Petra stajao je ponosan hrvatski bor, visok 28 metara, vitak, gledao ga je papa koji čestita Božić »Svijetu i Rimu – Urbi et Orbi«, gledali su ga milijuni ljudi putem televizije kao božićni dar Hrvatske papi Slavenu Ivanu Pavlu II.

Čuvari, policajci opkolili Berninijeve kolonade. Nitko ni od kuda ne može na Trg. sv. Petra dok oni svojim zujećim palicama ne provjere ne nosi li tko kakav metak. Tako je to od onoga kobnog svibnja kad je ono na ovom trgu na ovoga papu pucao zločinac. Hitam prema hrvatskom boru. Neka na Božić pod hrvatskim borom bude Hrvat. Možda jedan i jedini. Još sam u domovini govorio da idem u Rim kako bi na Božić u podne stao Hrvat pod hrvatski bor. I obećao da ću domahnuti s trga. Stoji bor ponosan. Tik do obeliska Siksta V, podrijetlom hrvatskoga roda. Spustila se kiša. Kapi se raspršuju po recima moje bilježnice. Samo se otvaraju kišobrani. Sav je trg kao jedan valoviti kišobran. Samo prkosni obelisk i ponosni bor ne zaštićuju čelo. I motre pod sobom mnoštvo, kiši unatoč, veselo. Pod strehom, što su je složili pred pročeljem bazilike sv. Petra, Petrov nasljednik Ivan Pavao II. čestita Božić: »Filius nobis est natus...« Razumijem pojedinačne riječi, ali ne i rečenice. Glas mu, osobito kod dugih rečenica, pada, guta riječi ili se one rasplinjuju. Spomenuo je Ivana XXIII. Mojega papu. S majkom sam bio, kada ono, gle, prije točno četrdeset godina kod njega. Ruka u ruci ne zaboravlja se i osmijeh na licu nosi se za spomen. Kiša cupka po kišobranima. »Natus est nobis Salvator mundi« podigao je papa glas. Papa čestita na raznim jezicima. Čekam čas. Evo hrvatski. »Sretan Božić«. Zapljeskah smotavši bilježnicu i privinuvši laktom kišobran. Iz daljine dopire pljesak. Ima nas još, ima Hrvata. Sunce se stidljivo javlja kroz oblake. Kapi kiše sve rjeđe. Obećao sam mnogim domahnuti im na Božić s Trga sv. Petra. Okrećem se na sve četiri strane svijeta i domahujem. Nitko me od prisutnih ne gleda, svi zaokupljeni svojim kišobranima.

Vraćam se niz Tiber. Galebovi posjedali po Tiberu kao lađe na pučini. „Golub“ korača niz Tiber. Svakome koga sretne „gukne“:»Sretan Božić – Buon Natale«. Dopire zvuk gajdi s omiljelim božićnim napjevom Tu scendi dalle stelle kao ono u moje rimske studentske dane. Pastir gajdaš u ovčjem krznu je, veli, iz Molisa. Bože. Moližanski Hrvati!

Kod objeda smo rektor Zavoda sv. Jeronima dr. Jure Bogdan, mons. Vlado Merćep, nekoć zavodski duhovnik i ja – našalih se – »ko tri kralja«. Spominjao sam Ivana XXIII. Po objedu „po žici“ skoknuh u rodni dom u Kalinovac, pa u Zagreb. Počinuh malo. Sletjeh u crkvu na treću misu, misu za Hrvate u Rimu. Hrvatski Božić i u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. U Knjigu hodočasnika napisao sam pjesmu i potpisao se danteovski »hodočasnik iz Hrvatske – forse di Croatia«...

Božić 2007, dakle posljednji, lanjski Božić, Božić je koji ne zaboravljam. Te 2007. navršilo se pedeset godina od mojega svećeničkoga ređenja, od moje mlade mise. Kao zlatomisnik odlučih provesti Božić u Rimu. Poletjeh zrakoplovom iz snježnoga Zagreba. Badnja večer kao ni jedna. U avionu. Između neba i zemlje. Kao ono anđeli prve božićne noći. Ponoćka u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. U podne sam na Trgu sv. Petra, dupkom ispunjena. Otkucava sat s bazilike podne. Švicarska papinska garda nalik paunima postrojena i talijanski karabinijeri također. Papa Benedikt XVI. Stoji uz prijestolje. Znamo se godinama. Bio sam član Međunarodne teološke komisije (1992–1997), koju tvore tridesetorica teologa iz cijeloga svijeta, imenovana od pape. Kardinal Joseph Ratzinger, sadanji papa, bio joj je tada predsjednik. Sjetih se pisma što mi ga je svojim sitnim rukopisom napisao u vezi s mojom zbirkom latinskih pjesama Ultima solitudo personae – Lice osame, Zagreb, 1997, gdje izražava radost što je pjesnik teolog i što je teolog pjesnik i to latinski. Zamolio sam ga za blagoslov nama zlatomisnicima, jubilarcima. I poslao ga je telegramski po državnom tajniku kardinalu Tarcisiju Bertoneu na moju adresu:

»Velečasni profesore Ivane Golub,

Prigodom Vaše 50. godišnjice svećeničkog ređenja Vrhovni svećenik (Papa Benedikt XVI) u duhu sudionik radosne godišnjice upućuje Vam dobre želje i žive čestitke. Sjedinjuje se s Vašom hvalom Kristu Velikom i Vječnom Svećeniku za brojne darove koje ste primili u životu i u crkvenom služenju. Izražava zahvalu za velikodušni doprinos radu Međunarodne teološke komisije. Zaziva po zagovoru Blažene Djevice Marije obilne nebeske milosti i božanske nagrade. Šalje od srca Vama i drugovima jubilarcima zamoljeni apostolski blagoslov koji se proteže na sve koji će se pridružiti Vašoj radosti.

Kardinal Tarcisio Bertone,

državni tajnik Njegove Svetosti«

U tim sjećanjima pratim Papinu božićnu čestitku na raznim jezicima i čekam da mi ne promakne hrvatski:

»Sretan Božić. Isusovo porođenje«, izgovara Benedikt XVI. Pogledah na sat: 12 sati i 22 minute.

Domahnuh mu rukom.

Navečer u 6 sati u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima služio sam na hrvatskom svoju rimsku zlatnu misu, kod koje su rimski Hrvati pjevali hrvatske božićne pjesme. Kako sam je služio i kako propovijedao izrazio je rektor crkve i Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima msgr. Jure Bogdan:

»S guštom ste služili misu. Baš s guštom.«

Znam zašto sam s guštom služio rimsku zlatnu misu. Jer je Bog sve tako vodio i složio da sam – cijelu jubilejsku godinu spriječen da dođem u Rim – dan, dva prije Božića osjetio silnu želju da kao zlatomisnik dođem u Rim za Božić, da sam na sam Badnjak pošao u Grad u koji vode svi putovi, da mi je rektor msgr. Bogdan na Badnjak rekao neka kao zlatomisnik održim hrvatsku božićnu misu. Doista, Deus ludens, Deus ridens. Bog se igra, Bog se smije. I na Božić.

Poslije mise na primanju, božićnom čestitanju u dvorani Zavoda na prvom katu, davao sam pojedinačno s potpisom spomen-sličice na svoju zlatnu misu. Veleposlanik Republike Hrvatske pri vladi Republike Italije Tomislav Vidošević dvaput mi je zahvalio na propovijedi. A u propovijed sam utkao jutrošnju pjesmu-razgovor s carem Augustom o novorođenom Isusu, gledajući s terase carev grob.

Božići koje pamtim.

»Papo!«

»Oj.«

»A gda bu Božič?«

Zagreb 11. prosinca 2008.

Ivan Golub