Bog je dobar, zaštitimo ga!

Dorta Jagić, iako neprijeporno pripada pjesničkom naraštaju devedesetih prošloga stoljeća, involvira posve osobite poetikološke značajke. Ona će doslovno privođenje čitatelju i naraštajno prepisivanje svakodnevnih prizora uresiti oslikovljenim jezikom, a intertekstualnu i intermedijalnu gestualnost proširiti na religiozno-kršćansku motiviku. Doslovce se neće približiti mističnom zanosu, molitvenom činu i psalmističkim vibracijama, ali će se po svaku cijenu kloniti nedostojnih tema već omiljelih i zaživjelih u poeziji njezinih naraštajnih suputnika i suvrsnika. Religiozni rekvizitarij, i u nekim od ovih pjesama, njezin je krajnji cilj, koji se putem alegorijskog ustroja napokon ostvaruje u vrlo uspjeloj poanti, kao u pjesmi Pjesma svetice. Primjerice, suvremeni pojam zaštitarstva ona će kroz napeto raspoloženje o stanju i boljci svijeta pretvoriti u bezazlenu prijetnju svakoj vjeri u Boga, a mi, čitači, u krajnjoj instanci, pomišljamo na pojavu pragmatičnog ateizma. Pri ulasku u izvanjski svijet pjesnikinji nije utisnut žig straha, ona se vješto i hrabro suočava s neurednim svijetom čovjeka u urbanom okružju, jasno, u svome jednostavnom obožavanju višeg reda.

Zbog toga što izbjegava feminalno seksističke tonove i rodno spolna isticanja nagonskih misli, u svijetu gdje imati spol znači imati nedostatak, Dorta Jagić nije nimalo patrijarhalna. Dapače, osjećamo užitak njezine samospoznaje i razumijevanje za druge pa i kada teatarski objektivizira suvremene sukobe kao niz slobodnih asocijacija. Stvarnost koju autorica ne izbjegava, koja nije ni surova, a nije ni priviđenje, ali koja prepoznatljivo ustrojava naše susrete sa svijetom, ubrzo će transcendirati u različitim smjerovima – ponekad u maznu mekoputnost zbilje, ali ponajčešće u želju da se neokaljane duše povuče iz okrutna svijeta.

Sead Begović

Pjesma o kašnjenju

čekala sam te do osam i deset

u mraku, pa sam ušla

bezveze mašem s dvije karte u ruci

svi vide da je jedna suvišna

a druga zgužvana

dok se probijam do naša dva prazna

sjedala sasvim naprijed

kasnim čak deset minuta

opet je odličan film počeo bez mene

sad se treba u mraku

tijelom sagnuti najniže

hodati na prstima i iza sebe

zlu krv puštati iz golih nogu niz crveni tepih

u mlazu, bez pijavica, bez buke.

šuljajući se među uskim redovima

češljati se, trijebiti se, četkati

brisati maramicom blijeda

nepoznata lica u mraku i

putem hvatati u vrećicu lelujave sjene

s platna kao vinske mušice.

pitanje je hoću li stići do kraja života

očistiti svoje sjedalo 42. od tijela neznanca

smjestiti kaput i torbu na tvoje

da izgleda kao da netko sjedi

zagnjaviti neko lice do sebe

»nisam valjda previše propustila«

i vidjeti još kraj filma

o nekom razapetom čovjeku

koji je bio

izdan za novac

pjesma svetice

na livadi poviše bakine kuće

još kao dijete ugrizla me zmija

i smjesta umrla

otrčala sam u kuću

nije bilo nikoga, samo sam

čula od čovjekolikog leptira

agnus dei!

koliko sam ljubljena

prije prvih planina i prvih jagoda

zagrljena, meko razapeta

izumljena prije izuma pšenice i soli

kako sam sasvim pripadala prvim stvarima

ni taj glupi lonac svijeta na glavi

ni jecaj ni uho nateklo kao pogača

ne mogu me više oguliti

kao kožu krumpira i baciti

u rimozajedničko blato

dok plešem i skačem pred bakom

koja se vratila iz trgovine

glava je njegova u meni kao lampion

i njegova krv u grlu kao vanilija

prije početka svijeta rasla mi je kosa

danas imam dugu kosu

češljam je usijanim češljem

svaki dan plačem nad otvorenim ogledalom u ruci

oni koji nisu upoznali

izraelova boga

panično češljaju kosu

na krivu stranu

zaštitari

ljudi

su visoke životinje

i po dvjesto metara narastu

u obliku spomenika

samo im je sitna

sjemenka sudbine ispod kože

čeka na puknuće vodenjaka

žarkoplave je boje

kakve nema na zemlji

još više od ljudi

visoko lete i padaju automobili,

avioni, topovi i vlakovi

na zemlji je ostalo samo nekoliko

zaštitara, vele

pješke hajmo do boga

odnesimo mu sjemenja, dobar je Bog

nizak i malen

zaštitimo ga

pjesma zaljubljene

hoće li to biti svečano

ili smiješno kad u ponoć

dođem bosa s tvojim stopalima

pred vrata tvoga stana

na tridesetom katu male prizemnice

od skoro svih nezvana

kao i sve nesretno zaljubljene

znam, ima pet godina da su ti odrezane uši

mama ti ih je odrezala i pojela

a ti još osluškuješ u njezinu zraku

te raširene žene

nemoj slušati te mrzovoljne žene

po prozorima, topot njihovih

ratničkih nogu i usaljenih srca

koja ne kucaju nego šute zazidana

sve te nevidljive tete, strine

koje su od big banga stvarale tankim ustima

lajave krtice i ložače lomača

ispod plodne svete zemlje

hoćeš li mi otvoriti vrata

iako nisam kao ti

probaj, lijepo je ne razmišljati glavom,

ni katancima, ni čepovima

kad znaš da svi su odgovori na naša gorka

pitanja kratki i čokoladni,

ne boj se smrti

u izlozima crkava nas ne čeka

goluždrava policija krivnje

bog je nešto čudno učinio s njezinim cipelama

i anđeli se smiju na onaj zarazni način

kad se prije ponoći

ohrabrim i zakoračim

prema tvojoj zakrčenoj ulici

prema topovima možda ponovno shvatim

laku matematiku križa

pa ti izračunam svoju ljubav

na bijelom vjenčanom papiru u samo tri poteza

ne dižući ruku

ne prekidajući crtu

glad zime

skupa je to glad

zinuti cijelim tijelom za suncem

trčati za njim svijetom

kao za ukradenim

i prodanim skupocjenim organom iz

ozeble glave

a ne imati ništa osim kocke leda,

suhe vode u džepu

zimi je jezik ovijen oko sebe

kao bijela mačka

i rijetko po putu baca vlažno sjeme

vruće komplimente iz poslanice rimljanima

kad prođeš pokraj nasmijana čovjeka

a ono mu ne miriše iz očiju

ništa ni zeleno ni slano

misliš u sebi, ma kakvi ljudi!

lažeš sebi u obje gole noge da je

najljepše pobjeći u london,

živjeti u prljavim koferima po vrućim stanicama

kao u život-mašini, po cijele dane

ne raditi ništa, ne misliti ništa

na leđa sunca

na leđa vjetrova

na leđa bjegunaca

ljepiti naljepnice:

j a o d o h !

kauč na trgu

sjedimo na kauču na trgu

golubovi kažu sasvim tiho

pazi pred kim klečiš

na što naslanjaš leđa

o što vučeš svoje oči?

mnoštvo je kotača

ali je samo jedan kotač u kotaču

izgorjeti mora sve izgorivo

lažna kosa i odjeća

i bar code

piramide već padaju na glavu i

zaobljuju se same od sebe

ne trudi se shvatiti anđele

podizanje nepodizivog je božji posao

kažem ti, sjedni golubovima bliže

kada bi barem sva ta iskusna entropija

netragom nestala iz grada

i meni je sve poput limuna

neprivlačno bez šećera

pitaš me jesi li snimila matriks

jesi li riješila bliskoistočnu krizu

kriva si za neposjedovanje

najljepših sunčanih naočala

na svijetu

a ja očima brišem tvoje bore i

pjevam s indijancima kod sata

kada ću više položiti svoj vrući

obraz na tvoj? ispuniti

svoje malo pravo na tvoj

rođendanski lijes u vodi

ivana krstitelja

petlja, lijepo muško ime

za razliku od ribara petra

blagajnik juda

nije imao petlje započeti dan

baš onakav kakav jest

prljavih nogu i nasmijan

kad u utrobi zazveče novčići straha

on radije sve kupuje i prodaje

onakav kakav nije

čist i ozbiljan

nakon posljednjeg zalogaja kruha

zataknuo je kesicu za pojas i još

jednom pošao u jalovi šoping

naučen od prvog učitelja izdaje

i krivnje s vrećicom sitnine

jureći prema hramskoj zgradi

putem je gutao odbačenu ambalažu

svih jeftinih riječi svijeta

svako kill, verkaufen, war

plastične vrećice, mine,

logori, stranke, kamate, supermarketi

na povratku se spotaknuo

o nekog zakrvavljenog prolaznika s

teškim komadom drveta na leđima,

kad je ustao iz prašine

kupio je čvrsto uže i drvo

po povoljnoj cijeni

a iz kesice su se svijetom prosule

sve naše drahme, kune,

euri i šekeli

za kupovanje ljubavi

pjesma agorafobičarke

prošle godine u jastuku u kojem se skrivam

nije bilo mjesta za puno stvari; knjiga, bilježnica, riba.

samo jedna potrgana zemljopisna karta

i nepročitana knjiga.

u kutu je trunuo polomljeni pribor

za pecanje i isklimana zipka.

nije bilo ni svježeg zraka ni plina

samo dvije ukiseljene magle u tegli.

bilo je i ispljunutih bombona i zaostalih mina.

slavina je kapala. u wc-u je

radila noćnu mala prljava sirena.

jutrom bi se samo žarulja žmirkavo

nabacivala pljesnjivome zidu.

u jastuku je bila i zima i prastaro ljeto.

u jastuku je bio lijeni piroman

ostavio neplaćene račune i konzerve.

sveta kimberly mi je pismom javila

kako će sedmerostruko povratiti štetu,

i da za božju pravdu ne brinem.

sad praznu kuću valja pomesti

prozračiti, oprati je maslinovim uljem

zamoliti ruke božje

da sav otrovani namještaj spale na nebu.

a onda će u gradu svi nakratko trebati

zatisnuti uši jer je u mom jastuku

oglašeno buđenje glasno

kao proljeće

na aljasci

Dorta Jagić