Badnja noć

Badnja noć

Helenu sam upoznao za boravka u jednom planinskom hotelu. Spremnost na uslugu, mir s kojim bi pogledala svakoga gosta i ljubaznost kojom bi popratila odgovore na njegova pitanja otkrili su mi osobu koja u sebi ima ono nešto što ostavlja dubok dojam na čovjeka i teško se zaboravlja.

Nekoliko mjeseci poslije, uoči Božića, vraćao sam se kući s poslovnoga puta opet onim istim planinskim krajem gdje se odigrao naš prvi susret. Debele, bijele pahuljice nisu satima prestajale padati. Autobus je sve teže izlazio na kraj sa snježnim nanosima. Uskoro smo naišli na napuštena i snijegom zatrpana vozila koja su nam prepriječila put. Bio je to kraj naših nada da ćemo badnju večer provesti sa svojim najbližima. Tako sam se opet našao u onom istom hotelu.

– Sretan Božić! – rekla je Helena, pružajući mi ruku kao da smo se rastali prije pet minuta, a ne prije pet mjeseci. – Lijepo vas je opet vidjeti!

Gledao sam je vrlo zbunjen. Kako je moguće da me zapamtila? Bez oklijevanja ponudila mi je udobnost svog ureda.

– Čaj ili kavu? – upitala me podižući slušalicu.

– Čaj, hvala! – odgovorio sam.

Smiješila se na onaj isti ljubazan i jedinstven način kako to čine jednostavni ljudi.

– Vidjela sam odmah da ste žalosni što nećete moći provesti Božić sa svojima. Žao mi je! Svjesna sam što gubite! – rekla je i ustala. – Ispričajte me na trenutak.

Helena se ubrzo vratila u pratnji visoka, mlada muškarca.

– Ovo je moj suprug!

– Marko! – čovjek blagih i toplih očiju pružio mi je ruku i predložio: – Slušajte, Helena i ja vas pozivamo da dočekate Božić u našem domu. Za pola sata oboje završavamo smjenu, a stanujemo blizu. Ionako su ceste zatrpane i ne možete dalje.

– Ali, Božić je obiteljski blagdan. Ne bih sebi oprostio da vama i vašima budem na smetnji. Pa ja sam za vas stranac!

– Kad bi čovjek najprije danima ispitivao tko je osoba za koju želi nešto učiniti, ne bi nikada ništa dobra učinio nikomu. Ali, ne brinite, imamo mi svoje izvore i ponešto znamo o vama.

Nenametljiva ljubaznost tih mladih ljudi, ali i pomisao na Božić u praznoj hotelskoj sobi, nagnali su me da popustim. Uskoro smo, otresajući sa sebe snijeg, ušli u njihovu kuću. Ususret nam je dotrčalo troje malene djece, a zatim sam upoznao i Markove roditelje. Helena mi je ponudila telefon:

– Možete se javiti svojima, da ne brinu!

Pokazao sam joj mobitel.

– To sam već obavio!

Što još reći? Nezaboravan je bio moj osjećaj opuštenosti s tim dragim ljudima u njihovu domu. Tolika jednostavnost me naprosto zadivila. Osjećao sam se kao u vlastitoj obitelji. Pomislio sam: U ovoj bi kući raslo i mrtvo cvijeće!

– Gospodine Isuse, ne dopusti da do kraja dana u naša srca uđe i jedan težak grijeh! – započeo je zajedničku molitvu prije jela moj domaćin Marko, a zatim su mališani u zboru predmolili Očenaš.

Dugo ću također pamtiti polnoćku u planinskoj crkvici obavijenoj snijegom.

– Djeca su zaspala – dočekali su nas djed i baka na povratku iz crkve. – A i naša je svijeća za danas dogorjela! – rekli su odlazeći na počinak.

Marko, Helena i ja još jednom smo blagovali u tišini. Na kraju više nisam mogao izdržati pa sam rekao:

– Hvala, ovaj Božić je za mene poseban doživljaj!

– U našoj kući nije uvijek bilo ovako! – progovorio je odjednom Marko, pogledao svoju suprugu i spustio svoj dlan na njezinu ruku. – Smijem li ispričati gospodinu našu životnu priču?

Helena je pokrenula svoje trepavice u znak odobravanja, a Marko je, uhvativši njezin znak, nastavio:

– Znate, ja sam zapravo kao mladić bio ništarija. Ne znam što je Helena vidjela u meni ili možda nije vidjela? Moj otac je bio autolimar kojem je posao išao odlično, a majka je ionako iz imućne obitelji. Bio sam jedinac, odrastao u medu i mlijeku, ohol i razmažen. Za osamnaesti sam rođendan dobio na dar auto. Počeo sam lutati okolo i živjeti razuzdano. Poznavali su me svi konobari u okolici. Žudio sam za društvom i živio za užitak. Bančio sam i kartao se, zamijenio dan za noć.

»Vrijeme ti je da se skrasiš!« prijetio je moj otac opominjući me da će mi uskratiti novac. »Zaposli se i oženi kao sav pošten svijet!«

»Svake noći strepim hoćeš li se kući vratiti živ! To tako više ne može!« – jadikovala je majka.

Njihovo zanovijetanje bilo mi je sve napornije i uskoro je postalo za mene prava mora. Da ih nekako smirim, prihvatio sam posao u hotelu. Tamo se u isto vrijeme zaposlila i Helena. Sve češće smo se viđali. Odmah mi je bilo jasno da ona nije ravnodušna prema meni. Ali, ona je htjela ozbiljnu vezu, a ja nisam ni pomišljao na brak. Jednom sam je zgodom vozio kući i naišao na svoje roditelje.

»Ovo je vaša buduća snaha!« rekao sam u šali.

»Ako je tako, dovedi je u nedjelju k nama na ručak!« rekla je majka i time je razgovor bio završen.

Helena je odmah osvojila naklonost mojih roditelja. Više nisu htjeli ni čuti ni za jednu drugu. A ja sam s Helenom u to vrijeme još vodio i drukčiji rat. Ona mi nije dopuštala nikakve intimnosti prije braka. Bila je u tome čvrsta kao stijena. Dobio bih poneki poljubac i gotovo. To me srdilo i dovodilo do bijesa, tim više što su druge, imućnije djevojke samo čekale da se ubace na njezino mjesto. Jednom, kad sam posebno nasrtao na nju da mi popusti, Helena je odgovorila:

»Volim te, ali ne želim povrijediti Boga!«

»Kakav Bog?« podivljao sam. »Što Bog ima s tim?«

»Ako to ne možeš prihvatiti, onda me pusti!« rekla je i na neko smo vrijeme prekinuli naše susrete. Pokušao sam izlaziti s drugim djevojkama, ali nakon Helene, sve su mi se one činile bezlične i bezukusne, a kad bih ih predstavio roditeljima, samo su se mrštili. Bio sam pritisnut sa svih strana. Plaću bih spiskao za tri dana, a otac mi je davao novac na sve kraćem štapu. Takvo stanje bilo mi je nepodnošljivo. Poput slabića, kakav sam bio, odlučio sam se za najlakši put.

»Udaj se za mene!« predložio sam Heleni, sačekavši je jedne večeri nakon posla. »Ali, znaj, ja sam običan nitkov i iskreno ti kažem, ne bih ti to preporučio!«

Bila je to najbjednija ženidbena ponuda na svijetu. Pa ipak, Helena je pristala.

»Iskren si, a ja te volim!« odgovorila je. »To je dobar temelj za brak.«

Stali smo pred oltar i svadbena je svečanost bila veličanstvena. Otac i majka razvezali su kesu. Sve je teklo savršeno do trenutka kad su se mladenci trebali povući u svoju sobu. Tada sam ja odjurio s društvom nastaviti slaviti momačku večer, a Helena je prvu bračnu noć probdjela sama. Slične momačke večeri nastavile su se i sljedećih dana. Pijanke, karte, pjesma... U međuvremenu Helena je zatrudnjela. Uskoro je donijela na svijet dvije djevojčice. Ni to me nije otrijeznilo. Kao da se sve to odvijalo negdje daleko, izvan mene. Moja se žena nosila sama s blizankama, priskakala bi joj tek moja majka. Sjećam se kako me mama jednom zgodom prostrijelila pogledom:

»Tvoja je žena dobra kao kruh, a ti, oh Bože! Marko, zar si slijep, pa kamo to vodi? Majka sam ti, ali najradije bih te zadavila ovim istim rukama kojima sam te nekoć povijala u pelene!«

Ni to me nije skrenulo s moga vijugava puta. Prošle su četiri godine od našeg vjenčanja. Helena bi i dalje, unatoč probdjevenim noćima s djecom, ustajala svakog jutra prije mene, pripremila mi doručak i čistu odjeću za posao. Na svaki je moj mig ustajala i poslužila me bez prigovora. Kad bih se vratio doma, teturajući, sa svojih pijanki, dočekivala me riječima:

»Jesi li gladan? Želiš li da ti spremim nešto za jelo? Ili možda želiš biti sam?... Oprosti što djeca plaču. Odmah ću ih umiriti. Znam da si umoran.«

Nijedna ružna riječ u četiri godine. Razumijete? Nikakva osveta, nikakvo durenje. I nikad nije odbila moj zagrljaj.

»Ja sam tvoja žena i volim te!« obavijala bi ruke nježno oko moga vrata i rekla mirnim i toplim glasom. »Drago mi je što si došao kući!«

Tako mi je govorila nakon četiri godine pakla u kojem je zbog mene živjela. Ali najgore je bilo na blagdane i nedjeljama. Vidio sam joj u očima takvu bol kao da će joj se raspasti srce. Znao sam ja sve, pokušavao sam biti drukčiji, ali nisam uspijevao. Jednostavno se nisam mogao promijeniti.

Jednoga Božića moje se društvo spremalo za posebno burnu i raskalašenu proslavu. Na Badnjak, Helena se uredila za odlazak na polnoćku. Roditelji su došli pričuvati djecu, a ja, zna se!

Helena je šutke izvukla moje najsvečanije odijelo. Pružila mi je čistu košulju i kravatu koju mi je sama kupila, a zatim mi zategnula i popravila čvor oko vrata. Na kraju me upitala:

»Božić je, imaš li dovoljno novca?«

Izašli smo iz kuće i krenuli svatko na svoju stranu. Ona prema crkvi, a ja u birtiju.

Marko je odjednom ušutio, a zatim se obratio Heleni:

– Sad dalje nastavi ti!

Prenuo sam se. Gotovo sam zaboravio gdje se nalazim.

– Te večeri mislila sam da će mi se duša napokon slomiti – progovorila je Helena tihim i promuklim glasom. – Sve što sam činila bilo je uzalud. Moj se muž nije mijenjao. Gledala sam druge bračne parove kako koračaju rukom pod ruku, a ja sama... Bio je Božić, hladan i pust. Najradije bih bila mrtva. Osjećala sam se kao gubavac, bezvrijedna i odbačena. U crkvi sam stala odmah do vrata, nisam imala snage zakoračiti tamo gdje je bio prostor za sretne ljude. Zatvorila sam oči i tada su mi suze same počele teći, nekontrolirano, snažno... Činilo mi se da će mi se pluća rasprsnuti i da ću se onesvijestiti od bola. Uplašila sam se da više neću moći vladati sobom i da ću početi glasno ridati... U tom trenutku začula sam tihi glas.

»Tu sam!«

Pokraj mene je stajao on, moj muž. Zemlja i nebo odjednom su se okrenuli i ja sam izgubila tlo pod nogama. Da me Marko nije uhvatio, bila bih se stropoštala na pod. Izveo me iz crkve. Srećom, ljudi su pomislili da sam zbog velike gužve ostala bez zraka.

»Marko, što ti se dogodilo?« upitala sam muža čim sam se pribrala. »Zašto nisi sa svojim prijateljima?«

»Ti si meni bolji prijatelj nego oni!« odgovorio je i stegnuo me u zagrljaj. Poslije tih riječi postao je sasvim drugi čovjek. Mislim da danas od njega nema nježnijega supruga i pažljivijeg oca na svijetu. Ne mogu vam reći kako je neopisivo stanje radosti one božićne noći bilo u mojoj duši kad su orgulje zagrmile:

»Veselje ti navješćujem...!«

Nešto kasnije, potresen, šutke, ležao sam u toplom i udobnom krevetu hotelske sobe, širom rastvorenih očiju.

Božidar Prosenjak