Zlatno pravilo

Ma nema meni tko što govoriti! Ako je neki seronja odapeo zato što sam ja, ono, malo jači! Ma nitko, ni sudac ni gospod Bog! Mi smo tamo radili taj posao, shvaćaš? Ja i Deda, i drugi. Deda nije nikomu bio djed, bio je to samo nadimak, a bio je kao i ja, možda koju godinu stariji. Mi smo se tamo brinuli za tu djecu. Brinuli, shvaćaš! A bilo je svakakvih. Zaostalih, iznakaženih, nasmrt uplašenih. Ali, to dijete bilo je u redu, onako, mislim fizički i mentalno, u smislu. Samo se stalno gušilo! Jednom-dvaput tjedno, ponekad i svaki dan. Inače, gledalo te onim svojim očima, a plava kovrčava kosa. Deda ga je silno zavolio, a i dijete je zavoljelo njega. Mi ostali nismo znali smiriti to dijete u smislu kad bi se počelo gušiti, nego daj injekciju, dimidril, nešto toksično, bilo što, i tako uvijek! Od tih silnih lijekova dijete je naočigled odlazilo. A Deda bi ga uzeo u naručje, nešto bi mu pričao, šaputao, bajke nekakve, shvaćaš. I napad bi prošao. Dijete se oporavljalo! Ponekad je bilo dovoljno da ugleda Dedu iznad krevetića pa da gušenje prestane. Užas na tom malom licu pretvorio bi se u blažen osmijeh, kao da si ga dotaknuo čarobnim štapićem. Da to nisam vidio, da mi netko priča, ne bih mu vjerovao. Doguralo je dotle da je Deda rekao: »Ako opet počne, smjesta mi telefoniraj! Nema veze koliko je sati i je li dan ili noć, smjesta dolazim!« Shvaćaš?

A inače ti je tamo vrijedilo zlatno pravilo u smislu: ne vezuj se uz djecu! Kad sam počeo šljakati, Deda mi je to prvi rekao: »Slušaj, Tarzane«, tako me je odmah prozvao u zajebanciji, »ne vezuj se uz tu djecu!« I tako sam lijepo živio godinama. Posao je posao. Daješ od sebe koliko možeš i što god znaš, ali se ne vezuješ ni uz koga. I u tom smislu. To ti je jedini način da radiš dobro i da preživiš sve to tamo. Da poštuješ pravila, kakva god, samo da ih poštuješ, shvaćaš!

U početku, čovjek se užasava. Gledaš sve te male, ono, nečije žrtve! Jesu li to u smislu roditelji ili ljudožderi? Trebalo bi ih pronaći, kazniti, prosuti im mozak! Ali, drugo je pravilo tamo vladalo, a i to me je Deda naučio. Pusti roditelje! Zajebi!

»Što misliš, Tarzane, da su oni? Alkosi, kurve, prosjaci, šljam. Njima je možda gore nego ovoj djeci!«

Deda je prvi prekršio pravilo. Ustajao je noću, u gradu, sjeo bi u auto, jurio tamo, preko pedeset kilometara, samo da bi smirio dijete koje se gušilo. A kad bi ga smirio, dugo bi još stajao nad njegovim krevetićem. Gledao u one napola sklopljene plave okice, to dijete je nekako čudno spavalo, nikad do kraja ne bi sklopilo oči, shvaćaš! Deda je bio umoran kao pas i pospan, ali na licu mu se vidjelo u smislu da je sretan. Spasio je dijete od još jedne injekcije.

A imali smo tamo, pokraj spavaonice, prostranu verandu na kojoj su se djeca igrala kad bi zatoplilo. Deda bi izašao na verandu, a ja bih se polako došuljao za njim. Stajao je tamo, kraj ograde, jednom rukom naslonjen na nju, a u drugoj je držao cigaretu. Ispuhivao je dugačke dimove. Šutio. Gledao u mrklu noć. A ja vidim, brk mu se trese. Smješka se, ono, sretan, u smislu da ne može nego bit! I svaki put kad bi smirio to dijete, pogledaš gore u nebo, a ono zatreperi neka zvijezda, i kad je mračno da ne može mračnije. A jednom, baš ništa ne treperi, a onda naglo zasjalo. Gledam, dvije vatre na licu, iskri mu iz očiju, ono, suze radosnice, pa i meni došlo da od sreće zaplačem. A to domar bio naglo zapalio svjetlo, ono, u smislu vidio da stojimo na verandi. U mraku.

Jednom dijete, isto tako, dobilo taj napadaj, gušilo se i htjeli su mu zapičit injekciju, ali ja sam rekao: »Ne!« i telefonirao Dedi. Deda mi govori nešto kao: »Pričaj mu, golicaj ga po leđima, bilo što, zabavi ga! Odmah dolazim!«

Uzeo sam dijete koje se gušilo u naručje, vodao ga, nosio, pjevao mu, plesao s njim. Ništa, shvaćaš! Mali bi se te noći ugušio da mu na kraju nismo zapičili dimidril. Jer, Deda nikako nije stizao. Nije ni mogao, shvaćaš! Sudario se s nekim šleperom, do jutra su vatrogasci rezali lim i izvlačili ga, komad po komad. Ono, u smislu poginuo u saobraćajki.

Kad je dijete idući put dobilo napadaj, što ja znam. Uzeo sam ga u naručje, nisam dao da mu zapiče injekciju. Bio je to nekakav moj dug prema Dedi. Ali, nije išlo! Jebem mu majku! Pokušavao sam sve što sam znao, radio sam sve što sam vidio da Deda radi, ali nije išlo, shvaćaš! Morali smo djetetu šiknut injekciju.

Tako je to išlo nekoliko mjeseci. A dijete sve slabije. Ponekad mi je uspijevalo da ga smirim i da se prestane gušiti, ali uglavnom nije. Onda sam popizdio!

Jedne noći dok sam bio na dežurstvu, otišao sam gore, u kartoteku. Našao kartone, dosje, sve, shvaćaš! Bila je i adresa i telefon, ono, u smislu bolja stambena četvrt. Zinuo sam. Onda sam zapisao adresu i broj telefona. Vidi, ne znam zašto mi je trebao broj telefona, sigurno nisam mislio ničije dupe zivkat!

Sutradan, poslije posla, nacrtao sam se tamo. Ogroman crni pas na ulazu. I laje! Na mene, shvaćaš! A bio sam, ono, u smislu nabrijan. Kad sam zarežao, podvio je rep. Gledam odakle da počnem. Kućica u cvijeću. Podšišan travnjak. BMW u garaži. Ma bio bih ga ugrizao da nije. Tad se na njegovu sreću pojavila sluškinjica. Rekao sam joj u smislu tko sam i odakle sam, i da trebam gospodina!

Primio me u kućnom haljetku, dupelizac! S cigarom među zubima. Znaš ona vrsta Baje Patka koja se dugo izležava nakon napornog odmaranja. Govori on meni da sjednem u drugu ležaljku nasred travnjaka i nudi viski. Koje si ti smrdljivo dupe, pomislio sam. Ti ovdje sereš, a tamo ti se ono dijete guši!

Niti sam spustio dupe u onu njegovu, da prostiš, fotelju, niti sam gucnuo piće, nego sam mu odmah, onako s nogu, sasuo sve u mozak. I o djetetu, i o Dedi, i kako su ga satima izvlačili ispod šlepera, i da je on jedna smrdljiva vreća govna u celofanu!

Nije se ni uzrujao. Nimalo, shvaćaš!

»Mi smo problem, molim, regulirali s upravom. Ako vas to previše uzbuđuje, molim.«

Jebo me s tim svojim »molim« sve dok mu nisam ono okruglo dupe od lica razbio na kvadrat.

Uletjela sluškinja, vrisnula, pa onda odnekud i takozvana bolja polovica. Gledam joj one plave kovrče, loknice posred čela, a oči iste kao u djeteta!

»Vidite u čemu je problem, gospođo…« počeo sam mirno.

Udarila dreku! Valjda nije mogla podnijeti krv, što ja znam. E, onda sam i nju razvalio! Mislim, zgrabio sam neku vazu i s njom je ogrebao po licu, ono, u smislu nanošenja teže tjelesne ozljede, shvaćaš! Tako me je sve to najedanput ćopilo, ono. Da sam mogao misliti, ne bih, naravno da ne. Ali, situacija tu pa situacija tamo! I onda sam mu, govnu smrdljivom, nabio onu cigaru sve do mozga.

I što meni ima reći sudac? Nema meni tko što govoriti! Nema meni više na nebu ni jedne zvijezde. Meni ne! Evo, sad znaš u smislu zašto sam tu.

Ne znam što je poslije bilo s djetetom. Pisao sam, ali mi nikad nisu odgovorili. Tamo isto. Svi misle da sam prekršio pravilo.

Matko Sršen