Zaboravljena platna iz Pariza

Izložba Marijan Talan – donacija Muzeju suvremene umjetnosti, Galerija Josip Račić, Zagreb, 11–23. studenoga 2008.

Zaboravljena platna iz Pariza

Nisu sve donacije umjetnina velike, pompozne ni reprezentativne, ali to ne umanjuje njihovu povijesno-umjetničku vrijednost, ni važnost trenutka u kojemu se zbiva primopredaja ili izložba donacije. Donacija slikara Marijana Talana (Zagreb, 1921 – Pariz, 2002), dar zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, predstavljena je u Galeriji Josip Račić, posredovanjem Ivana Picelja te zalaganjem ravnateljice MSU-a Snježane Pintarić, koji su Marijana Talana posjetili 2000. u njegovu pariškom atelijeru i na tim susretima dogovorili donaciju i izložbu.

Marijan Talan 1942. upisuje zagrebačku ALU u klasi Omera Mujadžića, da bi 1944. prešao u klasu avangardnijega pedagoga Marina Tartaglie. Nakon Drugoga svjetskog rata dobiva stipendiju francuske vlade te potkraj 1945. odlazi u Pariz, gdje upisuje Ecole Nationale Supérieure des Beaux-Arts u klasi profesora Jeana Souverbiea, istovremeno pohađajući atelijer Fernanda Légera. Izlagati na izložbama započinje 1948, a već 1949. sudjeluje na pariškim slikarskim salonima. U kasnijem razdoblju bavit će se skulpturom. Iako se u svojoj novoj domovini druži s Leom Junekom i Milivojem Uzelcem, veze sa Zagrebom, međutim, nisu bile izgubljene: kontaktira i dopisuje se s Krstom Hegedušićem, Kostom Angelijem Radovanijem, Lujom Vojnovićem, Ljubom Babićem, Vojinom Bakićem, Edom Murtićem, Verom Horvat Pintarić, Otonom Glihom, Zlatkom Pricom, a posebice sa svojim nekadašnjim profesorom Tartagliom. Veliko ga prijateljstvo do smrti veže s Ivanom Piceljom.

Malo poznat, gotovo zaboravljen u hrvatskom korpusu modernoga slikarstva, Talan je i danas cijenjen u reprezentativnim umjetničkim krugovima Pariza. Pariški umjetnik Joël Stein, suosnivač Grupe za vizualna istraživanja (GRAV), osnovane 1960, kao predstavnik koje Stein sudjeluje na izložbama Nove tendencije 1 (1961) i Nove tendencije 2 (1963) u Zagrebu, u sjećanju na Marijana Talana napisao je da je upravo gledajući Talana kako 1946. i 1947. radi na pariškoj Akademiji shvatio kubizam: »Raščlanjivao je model prema kubističkom crtežu koji je naglašavao logiku tijela i plastičnost izraza. Gledajući ga, otvorile su mi se oči: shvatio sam Braqueov i Picassov kubizam. Dugujem mu, osim prijateljstva, činjenicu da mi je otvorio vrata suvremene umjetnosti«, zapisat će Stein 2007.

Formalni razvoj Talanova slikarstva dogodio se u manje od deset godina i njegov opus nije velik, ali »ulaskom ovih radova u fundus MSU-a sačuvali smo uspomenu na slikara koji je potekao iz poslijeratne generacije sa zagrebačke Akademije, generacije koja je svojim djelovanjem odredila smjerove razvoja sljedećih desetljeća« (Snježana Pintarić). I Zdenko Tonković i Snježana Pintarić ističu kako je ta mala donacija (u kojoj se čak nalazi i jedna slika Milivoja Uzelca iz 1965!) važna karika za praćenje one linije našega modernog slikarstva pedesetih godina kada se napuštala figuracija i ulazilo u područje apstraktnih tendencija, za moguća ishodišta naših nefiguracija. U zbirci MSU-a Talan će ravnopravno biti uvršten u dionicu između Marina Tartaglie, Ede Murtića, Otona Glihe, Frana Šimunovića, Ivana Šebalja i Slavka Šohaja.

I danas Talanov slikarski opus u morfologiji jasno sintetizira Lhoteovo iskustvo kubizma, koje je s vremenom omekšano i pretočeno u decentne rastere kompozicijskih mogućnosti lirske apstrakcije pedesetih godina u Parizu. Međutim, umjesto tvrdih i neprilagođenih kompozicijskih, kolorističkih i idejnih struktura, Talanovo slikarstvo posjeduje onu bezvremenu, kozmopolitsku notu lirske apstrakcije, razinu likovnoga metijera koji ni u Parizu ne bi mogao uspješno asimilirati da solidne likovne temelje nije primio u Zagrebu. Upravo mala Talanova izložba, koja je u našim medijima prošla dosta skromno, po ne znamo koji put pokazuje kako je predratni Zagreb – uz umjetnike i pedagoge u poratnom vremenu na zagrebačkoj Akademiji – bio ravnopravno duhovno i kulturno europsko središte, u koje su se vraćali naši daroviti umjetnici te poslije, kao pedagozi, slali izvan naših granica jednako darovite mlade umjetnike. Da nije bilo vrsnih temelja slikarske naobrazbe na zagrebačkoj Akademiji, ne bi mladim slikarima pomogle sve stipendije ovoga svijeta. Stoga i Talan – kao poslije i primjerice Ferdinand Kulmer – s lakoćom asimilira europsko moderno slikarstvo i stvara vlastitu slikarsku dionicu. A što imamo danas? Mogu li naši današnji mladi nadareni slikari ravnopravno stvarati vlastita slikarska ishodišta, u moru zbunjujućih i često kontradiktornih savjeta o slikanju što ih dobivaju od svojih mentora, i samih prečesto idejno dezorijentiranih? Između kopiranja velikih i razvikanih inozemnih uzora te glumljenja mistične sinteze filozofije, književnosti i slikarstva, širok je ponor za mlade umjetnike; bitke su neizvjesnije! Za one darovite, prvo treba savladati ponekad manje talentirane ili nerealizirane pedagoge, a onda se tek izboriti za vlastiti samosvojni slikarski svijet. Marijanu Talanu i njegovoj zagrebačko-pariškoj generaciji slikara budućnost je bila naklonjenija i vedrija. Slikati je sigurno bilo ljepše i opuštenije.

Iva Körbler