Vrane nad Sesvetama

Vrane nad Sesvetama

Suprotnost imenjakinji

Književno stvaralaštvo Eveline Rudan potpuna je suprotnost pisanju Vedrane Rudan.

Možda se ovom rečenicom Evelinino pismo ponajbolje predstavlja neupućenom čitatelju. A neupućenih ima mnogo, jer unatoč vrijednih referenci, Evelina Rudan je uistinu – samozatajna pjesnikinja. U punom smislu riječi: i u pogledu samopromicanja svog sada već respektabilnoga opusa, i u pogledu nepretencioznih stihova koje objavljuje.

Osobno sam za nju čuo tek kada je 2002. godine Tomislav Ribić za varaždinski recital Srebrna cesta izabrao Evelinu, Slađana Lipovca i mene, što je urodilo i »trozbirkom« triju zasebnih poetika i svjetopogleda, Posljednja topla noć, u kojem je društvu Evelina bila svakako najmanje opterećena literarnim izazovima. Što je, dakako, prije pozitivna nego negativna odrednica. Njene pjesme, kako je tada upravo u »Vijencu« zapisao Rade Jarak, odlikuje »svojevrsna bezazlenost i opuštenost«, no iz njih ipak izbija neka »famozna dubinska naracija«, koja ne dopušta pad u ralje banalnosti.

Ni u novijim pjesmama Evelina Rudan ne odstupa od svog smirenog, nepretencioznog prosedea. Riječ je gotovo o dnevničkim zapisima, osobnim impresijama trenutaka, tek gdjegdje prometnutih u kakvu metaforu ili alegoriju. To je poezija ne samo bez većih pretenzija, nego i bez većih ambicija; nepovodljiva za trendovima stilističkoga i ikakvoga manirističkog opterećenja teksta, možda nekima čak i iritantno jednostavna i osobna. Ali u toj jednostavnosti, u toj osobnosti, nalazi se i njezin čar, jer kao takva može lako naići i na recepciju onog šireg čitateljstva što ga je od uživanja u hrvatskom pjesništvu često odbijala neprohodnost brojnih razvikanijih tekstualnih tkiva.

Denis Peričić

Evelina Rudan (Pula, 1971). Objavila je: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), zajedničku zbirku sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem Posljednja topla noć (2002), dvojezičnu e-zbirku Uvjerljiv vrt (2003) te zbirku Breki i ćuki (2008) za koju je u rukopisnom obliku 2007. dobila nagradu Drago Gervais. U tisku joj je zbirka Pristojne ptice i svako drugo dobro. Neke pjesme prevođene su joj na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski i nizozemski (posljednje u okviru poetskog bijenala Literair Paspoort (Den Haag). Zastupljena je u antologijama: Nori poštarji stopaju v mesto (J. Hudolin, N. Rizvanović, 2005), Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća (M. Stojević, 2007) te panorami Off-line hrvatskog pjesništva devedesetih (T. Vuković, 2001).

Vrane nad Sesvetama

Svaki dan od četiri do pet vrane nadlijeću Sesvete.

Vidim ih kad s djetetom dođem gledati vlakove,

kad se otromboljena od vrećica i posla skidam s vlaka,

kad žurim, uvijek kasna s knjigama, u knjižnicu.

Nadlijeću u nekoj golemoj formaciji

koja pokriva veći dio vidljiva neba,

zatim se spuste na dva bezlisna drveta

oforme krošnju, dignu se, naprave krug i odlete.

Krače pritom: kra – kra, kra – kra

promuklo i ozbiljno javljaju se jedna drugoj

ili nama.

Po uzdasima se dan poznaje

Uzdah kontrolora dok vadim pokaz.

Uzdah prodavačice dok nemam sitnog.

Uzdah djeteta na ulaznim vratima vrtića.

Uzdah prijatelja dok pričam.

Uzdah prijateljice dok šutim.

Uzdah ljudi kojima nešto dajem.

Dodajem što? Papir neki valjda.

Uzdah povrća dok ga režu za juhu.

Uzdah metle na pločicama wc-a.

Uzdah zraka dok ga remetim.

I uzdah mira što ne.

U nevremenu

završilo je vrijeme vedrih pjesama.

vraćam se tamo odakle sam i krenula

iz čvorišta gorkog mraza, mrazne brade

i blatnog snijega od kojeg snjegovići ne rastu

a sanjke se ne troše

nema tu nikakva pupoljka koji bi se

stezao u šaci filmskog mrtvaca

samoća je prenapučenost

množina stvari koje ti hropću za vratom

množina stvari, stare krame

koja iskrsava iz tame tavana

u mrskome klupku

pa ga ti odvezuj

taj mraz koji nije odveziv

taj snijeg koji nije otopiv

tu bradu koja se ceri

u gluhu noć

završilo je vrijeme vedrih pjesama

Piramida

Narasla je piramida u mom vrtu,

stasala je polako za jutarnjih svježina,

zorastih rosa, pod nježnim lišćem

ispupčila se, a onda rasla ujednačeno dalje.

I sad se odmara, onako trokutasta i čvrsta,

mirna i ravnodušna.

Vidim je kroz prozor:

stameno se opružila,

i ni da bi je kiše,

i ni da bi je snijezi,

i ni da bi je itko više pomaknuo,

tako zakovana izgleda.

Ne čini me to sretnom

pa kad mi dosadi to nemoćno gledanje

otrčim dva-tri kruga oko nje,

kucnem joj o bokove,

gurnem ramenima,

zaletim se i udaram je,

rukom, glavom, čelom,

nogama, pušem, grizem, vičem.

Nabavim kolac,

nabavim voz, traktor, bager, dizalicu.

– i ništa.

Stoji ona i stojim ja,

sada iza zastora i iza prozora

sobe u kojoj je opet gledam.

Zakrčila mi je vrt.

Vrt koji je jednom bio uvjerljiv

Odronilo me

Odronilo me jednog jutra

kad zora nije imala tri stupa blata

i nije bila u New Yorku,

nego ovdje negdje.

Dočekala sam je budna

i vješta u samoizmicanju,

vješta poput starog traktorista

kojeg uvjeravaju da mu makina

neće izdržati još jednu turu,

a on odmahne rukom.

Eto, negdje na pola odmahivanja,

odronilo me.

Gledala sam kako me odnosi

posve bespomoćno,

(a da kako drukčije,

pomoćno se ne može gledati,

zato se jezik još nije pobrinuo)

ukočeno, ukopanih nogu,

ali to je cijelu stvar učinilo

samo smješnijom.

Tako odronjena mogu još

poživjeti neko vrijeme

na padini,

ukopana do pola prsa,

svako malo protresti glavom

i to je sve.

Gospođa s lijepim zelenim očima

Gospođa s lijepim zelenim očima

ustala je mom sinu u tramvaju jer je bio nepresušno tužan,

tužan za balonom koji je neravno odletio u nebo.

Nisam ga uspijevala utješiti

ni pričom, ni gestama.

Onda je gospođa ustala i rekla:

Eto, sjedni tu.

Eto, sjedni tu i presušile su suze.

Eto, sjedni tu i svijet je sjeo na svoje mjesto.

I moj sin s njim.

Sišla je na Ljerkinoj postaji

i bilo je u njoj nešto od Ljerke, nešto od Krista,

u toj gospođi što ustaje nepoznatim dječacima da ih utješi,

a onda se tiho odmiče

kao šumska srna na proplanku

što su mi je pokazali jednog ranog jutra

iz spora auta na sporednoj cesti.

(Uz pjesmu, i od nje, Aide Bagić)

neka bude dan i noć

neka bude

neka bude kad kažem ja idem

ja ide

i snijeg neka bude

bijeli kuštravi na grani

miriše

i dan poslije miriše

i sjeća se

puno neka bude

žito da bi bilo

košnica i med

neka bude

kad kažem ja idem

ja ide

pčele zvrndaju

crvendaći trepere

listovi miluju lice

umiju kišu

i ona se vrati u nebo

neka bude kad kažem ja idem

ja ide

neka se podijele

i neka bude dan i noć

Balkon

S balkona se ne vidi more.

Ne, ne vidi se more s ovog balkona.

Ima već par godina da tražim po obzoru,

ali ništa. Nema mora koje se njiše u daljini.

Ni rijeke u zamjenu.

Da napregnem pogled možda bih došla do jezera.

Jednog mirnog, nepomućenog jezera

po kojem plivaju patke i rastu lopoči.

Rascvjetavaju se u praskozorje i sklapaju uvečer.

Ali još ne naprežem, još koju godinu,

a onda ću popustiti.

Jer voda je voda. Moči i jedna i druga.

Na kraju se možda zadovoljim i kišom,

koja će padati kao u jednom makedonskom romanu

od prve do posljednje stranice.

Da, to mogu zamisliti:

stojim na balkonu,

i dalje nema mora, nema rijeke, nema jezera,

ali pada kiša, pada i ne staje.

Pada toliko dugo

da će jednom postati milosna.

Mora.

(Sve kiše koje toliko dugo padaju postaju milosne.)

Grude

Tri milijuna gruda izradila sam te zime,

tri milijuna gruda na puteljku uz kuću.

Zagradili su kuću, dimnjak, stablo pokraj,

sve susjede, sve zgrade do njih, vrtove,

stričev rovokopač i bakinu radionicu.

Stajala sam usred te gomile i naginjala glavu,

malo lijevo, malo desno i mrštila se.

Hoće li biti dovoljno, hoće li biti dovoljno

tih tri milijuna gruda

koje me natkriljuju, ništa od njih ne vidim?

Ništa ne vidim, a čujem samo tihu bjelinu,

šušti kao što šušti glas:

Je li dosta, je li dosta?

Nije! Ta nikad nije dosta.

Nikad nije dosta.

Nema toga.

Nema čak ni ako se sruše na me.

Nema čak ni ako lavež pasa

(otkud su se pojavili psi?)

čak ni ako lavež pasa stvori lavinu,

čak ni ako grude polete u nebo,

čak ni ako čardak same od sebe,

same od sebe tamo izgrade.

Ali ako ga izgrade, neka me dignu.

Neka me dignu,

za trud makar,

za račun neke od misli

koja mi se odvojila

nesvjesno. I ugrijala neku,

nekog tko je nije očekivao,

tko joj se nije nadao,

nekog posve nepoznatog,

tko skida cipele u predvorju,

tko piše pismo, čita poslanicu

igra fliper, toči vino, jede žgance.

Plutat ću u tom čardaku

od snježnih gruda

I prebrojavat’ ih.

Bit će vremena.

Evelina Rudan