Nakon duge pretpovijesti i povijesti religijskih i svih drugih stranputica ljudi su u religijama i izvan njih živjeli kao da Boga nema. Kao da je otuđen od čovjeka, sakriven negdje iza nebeskoga svoda. Oni što su se predstavljali kao bogovi – bilo da je riječ o mitskim bićima, bilo zemaljskim vladarima – nisu bili ni prijatelji ni spasitelji. Iskreni i čovještva željni ljudi morali su biti buntovni i nezadovoljni. U Izraelu se znalo da se ocima javio pravi, dobri, istiniti i svemogući Bog, ali su životni uvjeti za pojedince i za narod osobito posljednjih stoljeća prije Kristova dolaska bili sve beznadniji. Kao da se Bog ponovno sakrio iza nebesklona. Stoga prorok Izaija, svjestan da se Bog ne bi udaljio od čovjeka da se čovjek nije od njega udaljio, poziva Boga da »razdere nebesa i siđe«, a vjernike da ne lutaju, nego da vjerno očekuju ispunjenje Božjih obećanja. Taj stav uznemirene i pouzdane nade značajka je onih koji ne žive za prošlost, koji ni sebe ni svijet ne smatraju dovršenim, koji duhom nisu ostarjeli. Nazaretska Djevica koja je povjerovala u nemoguće i sva se darovala još neprovjerenoj budućnosti najprikladniji je znak došašća- predbožićnog vremena iščekivanja.
Živko Kustić (Jutarnji list)
Klikni za povratak