Vječni sjaj kreativna prkosa

Vječni sjaj kreativna prkosa

Šetam, a zapravo samo stojim i postojim

Gledam – a stalno njišem neviđena tijela.

Stihovi što ih je Branku Ružiću (Slavonski Brod, 1919 – Zagreb, 1997) u spomen nanizao Miroslav S. Mađer u pjesmi Atelier u Voćarskoj idealno opisuju stvaralački pristup toga kipara, ali i dojam koji njegova djela ostavljaju na promatrača. Skulpture, komadi drveta, gline ili druge građe na kojima je intervenirala Ružićeva ruka odaju moment sretne nužnosti minimalnog otklona. Velike geste ostavljaju mjesto rudimentarnoj sažetosti u kojoj svaki urez, izbočina, trag bore odjekuje svojim punim značenjem. »Sve je skulptura!« govorio je kipar. I najrecentnija izložba kojom se predstavlja njegovo stvaralaštvo, Ostavština iz atelijera postavljena u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU, dokazuje da nije riječ o naivnom ili blasfemičnom relativiziranju problema kiparske forme.

Ružić ju je, naime, postavljao na razinu frekvencije konstruktivnosti koja praiskonska polazišta promišljanja forme prevode u sintaksu moderniteta. Na visokosofisticiranu razinu duhovne srodnosti sa svojim prethodnicima upozorava primjerice Portret (suha glina), koji odaje veliku bliskost s romaničkim požeškim kapitelima. Takvim pristupom materijal se saživljuje s bremenitim sjećanjem tla iz kojega je poniknuo, a asocijacije se oslobađaju u suptilnim naznakama teme.

Izbor iz ostavštine u atelijeru – tumači u predgovoru Vesna Mažuran Subotić, autorica koncepcije izložbe – čine brojne male fragilne plastike nerealizirane u trajnom materijalu, zatečene u fazi osušene gline u kojoj se modelacija i prisutnost autora vjerojatnije najneposrednije osjećaju (trebalo bi ih odliti!, upozorava Mažuran Subotić), ali i mnogobrojne, također neizlagane, skulpture u drvu, crteži i slike, kao i krpice – Ružićevi crteži na platnu koje je po njegovim uputama izvezla njegova žena Julija, a koje je posebno volio.

Autorica izložbe smatrala je da bi ih trebalo učiniti dostupnima likovnoj publici jer posjeduju sve karakteristike tipične za njegovo stvaralaštvo, uz imanentnu visoku estetsku vrijednost.

Tim neizlaganim djelima, nastalima uglavnom tijekom devedesetih godina, pridodan je i izbor crteža, slika i skulptura koje prate osobe, mjesta i predmete vezane uz njegov obiteljski život i sredinu, intimne životne trenutke i razmišljanja. Ovom prigodom oni su izvađeni iz intimne skrivenosti obiteljskoga kruga i u kontekstu izložbe postavljaju se u odnos s njegovim cjelokupnim opusom. Ta je kontekstualizacija, kao i tumačenje pojedinih djela, moguća ponajprije slobodnim i otvorenim pristupom. Sam je autor napisao: »Umjetničko djelo nije prirodno. Ono promatraču otvara one prostore koji ne postoje u prirodi. Ono ga uvađa u stanje slobode.«

U stanju slobode otkriva se da su Adam i Eva (suha glina) ispleteni od srodnoga tkiva iz kojega raste Stablo (suha glina). Ružićeva se forma ne opterećuje nužnošću deskriptivne podudarnosti. Podudarnost se dešava u niveliranju monumentalnosti s manjim dimenzijama, u osluškivanju, razumijevanju, slobodnom nalijeganju formi (Ljubav, suha glina), protočnom premošćivanju udaljenosti (Pijanistica bez ruke, bronca).

Ružić je djetinje neposredan i iskren u kazivanju. Samo tako mogao je obuhvatiti ozbiljno propitkivanje egzistencijalne nužnosti i određenosti u odnosu pojedinca i grupe. Prostor tog propitkivanja jest susret, poklapanje materijala i forme koje kipar određuje oduzimanjem suvišnoga. Apstraktno se u Ružićevim skulpturama i slikama gotovo sljubljuje s figurativnim.

Prije dvije godine u tekstu o Branku Ružiću na stranicama ovoga lista zaključili smo da između autora i njegova djela stoji znak jednakosti. Postoji i znak jednakosti između njegovih djela i svijeta. Riječ je o dijelu svijeta gdje prebiva postojana stabilnost i radosna anticipacija kreativnoga prkosa kako banalnoj površnosti tako i kvaziintelektualnoj prepotenciji. Ružić takvo što ne poznaje, stoga se njegove skulpture iščitavaju kao »predodređene za boravište« (Željka Čorak), kao prostor intuitivnih susreta i duhovne bliskosti. Posebno je dojmljiv susret supružnika – muža koji je vidio oblike i žene koja ih je svojim strpljivim vezom učinila vidljivima i drugima. Oblici na tim crtežima na platnu oblik vrednuju kao znak jake simboličke nabijenosti (Posljednja večera, 1989; Volovi, 1989) i svjedočanstva vječnosti umjetnosti u prostoru i vremenu kojem nikakvi simboli više nisu svetinja.

Barbara Vujanović