Studija svakodnevnog zla

Studija svakodnevnog zla

Hrvatska se ne može požaliti na veze s Argentinom. Kao ni Njemačka, uostalom. Ali stave li se na stranu povijesna šala ili sumnjivi poduzetnici koji su u međuvremenu i prestali dolaziti shvativši valjda da prapostojbina i nije više tako slobodno područje za vježbanje kapitalističkog lova, južnoamerička država ostaje za Hrvate zemlja tanga i nogometa. U obrnutom pogledu nogomet možda i ostaje, ali domaći se drmeš ipak ne može mjeriti s tužnom misli koja se pleše. I zato ono što ostaje jest svakodnevica, a upravo je nju pokušala najprije sama sebi, a onda i ansamblu te na kraju i publici Argentine, nove produkcije Teatra &TD u suradnji s udrugom KUFER, objasniti Renata Carola Gatica. Mlada redateljica koju su životne okolnosti natjerale da malo bolje upozna ovaj dio svijeta svoju temu ipak nije morala dugo tražiti – našla ju je, barem nominalno, u ksenofobiji i homofobiji. Unatoč teškoj temi, predstava je jedna od zabavnijih na trenutnom zagrebačkom repertoaru, s izvođačima koji zaista uživaju u svojoj igri, ali i u reakcijama iz gledališta.

Zaplet je relativno jednostavan: u drugoligaški nogometni klub, vjerojatno zagrebački, dolazi kupljeni igrač iz Argentine, koji donosi niz promjena u svlačionicu, tradicionalno mjesto gdje bujaju sve boje mačizma, od pripreme za utakmicu do euforije nakon pobjede ili tuge u porazu. Raspon osjećaja igrača, navijača i svih pripadnika nogometne kulture u promotivnom materijalu te produkcije sažima citat nogometnoga menadžera Billa Shanklyja: »Za neke je ljude nogomet pitanje života i smrti. Smiješno! Nogomet je mnogo više od toga.« U tako trajno napetoj atmosferi, čak i kad se tek odrađuje trening, sve što je drukčije postaje najprije smetnja, a ubrzo i meta. Argentinac sa svojim latinotemperamentnim, zaigranim i uvijek pozitivnim nastupom, bitno boljom tjelesnom spremom i nogometnom vještinom, ali i sklonošću tangu i plesu uopće, pritom dolazi kao naručen. Tako postavljenoj situaciji tragedija je suđena, čak i da nije obznanjena već na početku predstave.

U raskrinkavanje mentalitetnih aberacija, od tipičnih smetala, preko neradnika do otvorenih ksenofoba i homofoba u običnoj svlačionici ni po čemu posebnoga nogometnog kluba,

Renata Carola Gatica ušla je zajedno s najprije dramaturginjom, a na koncu i suredateljicom Hanom Veček, koja je vjerojatno dodala suptilnost u odnosima i prepoznatljive lokalne fenomene koji su gošći možda bili nepoznati. Također, sa sobom je donijela i niz zvučnih imena poput Saše i Živka Anočića, Rakana Rushaidata, Bojana Navojca ili Janka Rakoša, koji sudjeluju u videu Josipa Ivančića i Marina Juranića. Snimljen na stadionu, a prikazan kao medijsko praćenje skandala, video je nepogrešiv u oponašanju načina kako nogometaši pred kamerama pokušavaju ispasti pametniji i elokventniji nego što jesu, ali i kako izbjegavaju konkretni odgovor na jasno postavljeno pitanje, što nije posebnost samo profesionalnih sportaša.

Najbolji i najvredniji dijelovi predstave zato i jesu oni detalji iz svakodnevice, pa je unatoč temi Argentina zapravo studija likova, na trenutke i izvrsno odrađena glumačka vježba, i to prije nego tek osuda uskog pogleda hrvatskog ili bilo kojeg drugog prosjeka. Male svakodnevne geste kojima glumimo ono što mislimo da treba odglumiti u određenom trenutku ispale su tako specijalnost Janka Popovića Volarića, koji se solidno nosi s bitno kazališno snažnijima i efektnijima Tvrtkom Jurićem i Deanom Krivačićem. Prvi je izvukao maksimum koji je pronašao još u Imitatorima glasova i postavljen je kao uvjetno rečeno glavni negativac, dok drugi igra na duhovitost geste zabušanta zaljubljena u nogomet, koji pritom još ima i bošnjački naglasak. Jedan od najboljih prizora u predstavi pripao je Nikši Marinoviću, kad toliko dosađuje nepotrebnim gomilanjem izgovorenog teksta da se čak i gledatelju čini kako je nasilje, možda ponekad, i jedino rješenje. Na koncu, postavljen kao zvijezda produkcije, tu je i Damian Cortes Alberti, argentinski glumac i plesač koji je Krivačića naučio plesati tango, kao što je i publiku kadar nasmijati do suza, čak i na šepavom engleskom.

U sat i četvrt SEK, ili Studentsko eksperimentalno kazalište, podsjeća na najbolje dane Teatra Exit, jer tema predstave gubi važnost pred glumačkom motivacijom, spremnošću i humorom. Argentina ipak nije obična kazališna zabava, ali njezina je tragična i kritička nota umnogome otupljena upravo namjerom da bude i zabava. U drugom planu tako ostaje nasilni čin, ali njegovi su i uzroci i posljedice unatoč svemu vidljivi, jer se u predstavi jasno pokazuje mehanizam kako jedan uvjereni nacionalist i ksenofob ubrzo pokvari cijelu svlačionicu punu možda i dobrih, ali nemisaonih likova. A to je ono što se, s nogometom ili bez njega, ionako krije iza svakodnevnih paravana kikotanja, poluizgovorenih zluradih opaski ili šutnje.

Igor Ružić