Sreća i mar namjerili na Elektru

Sreća i mar namjerili na Elektru

Nedavno je Mladen Machiedo, prvak naše talijanistike, u studiji (Forum, br. 1–3, 2008, str. 165) upozorio da Tassova zvonjelica (pod brojem 1548 u Basileovu izdanju Tassove lirike, Salerno, Roma, 1994) izražava želju da mu pjesnički glas dopre i preko Jadranskog mora. Ta pojedinost dodatan je obol poznavanju recepcije opusa Torquata Tassa (1544–1595) u Hrvata, koju i u europskim razmjerima možemo suditi povlaštenom, osobito po verzijama pastirskog igrokaza Aminta. Zlatarićev prepjev te drame, kao što je poznato, zapravo je njezino prvo izdanje (editio princeps), jer se pojavilo 1580. prije onoga na talijanskom izvorniku.

Hrvatski petrarkist bembist, inače doživotni platonski poklonik lijeposti Cvijete Zuzorićeve, Dominko Zlatarić (1558–1617), student i prorektor Sveučilišta u Padovi, prerađen prijevod Ljubmira objavio je opet 1597. (skupa s prijevodima Sofoklove Elektre i Ovidijeve Ljubavi i smarti Pirama i Tizbe). Tako su bilježile i vrednovale dosadašnje bibliografije, što ipak zahtijeva nemalu proširbu. Zasluga za nju pripada Enniju Stipčeviću, koji kao da posjeduje neki poseban visak za pronalaženje knjiga hrvatskih autora iz 16. stoljeća što nepoznate čame po skladištima i riznicama talijanskih knjižnica (otkrio je prije koju godinu zbirku dubrovačke pjesnikinje Nade Bunić u Sieni, 2006. izdanje Marina Držića iz 1551. u Milanu). U istoj milanskoj knjižnici (Biblioteca Braidense) gdje je naišao na Držićeve tekstove ove ga je godine, nedavno, sreća namjerila na drugo izdanje (iz 1598), samo godinu nakon prvog (1597) navedenih Zlatarićevih prepjeva, i to, kao, što se nerijetko događa, tražeći nešto posve drugo: skladbe talijanskih glazbenika posvećene Cvijeti Zuzorićevoj, na stihove raznih pjesnika, među kojima bijaše i Zlatarić.

Naime, tiskar (nakladnik) Marco Ginami, također u Mlecima, objavljuje ovo izdanje: Elektra tragedia. Glivbmir pripovies pastirska i Glivbav, i Smart Pirama i Tisbe. Iz vecchie tugieh ieziká ů Harvackij izložene, po Dominku Slatarichiv. Izdanje je identično prvom, osim u nekoliko tehničkih pojedinosti; tek je knjizi Zlatarić pridodao errata (»pogrješenja od veće scjene«), od kojih se šesnaest propusta odnosi na Elektru, dva na Ljubmira. Koliko je Zlatarić bio pomnjiv, svjedoči činjenica da je kao errata naveo 31. stih Aminte, iz predgovora, koji stih da treba izbaciti, jer je gotovo isti kao i sljedeći (32). Riječ je zapravo o maloj reviziji teksta prijevoda, istina minimalnoj, u odnosu na reviziju prijevoda iz 1580. u knjizi iz 1597. Naznaka je to znakovite spoznaje o Zlatarićevoj prevodoslovnoj osviještenosti, po čemu je prednjačio pred našim drevnim prevoditeljima književnih djela, koja se osviještenost očituje i u proslovu Ljubmira iz 1580, a također u posveti edicije iz 1587. Primjerice, Zlatarić u posveti Jurju Zrinskom naglašuje da je »učinio Harvacku Garkinju Elektru Sofokla«, po čemu korespondira s modernim traduktološkim načelom da prijevod nije puki jezični transfer, nego kreativna prilagodba inojezičnom mediju i književnosti. Zlatarić je citiranom izjavom na stanovit način preduhitrio naše književnike iz 19. stoljeća, kad su prijevode zvali presadima, a sâm proces transpozicije pohrvaćivanjem. Zlatarić je, drugim riječima pohrvatio Sofokla, kao što je, primjerice, Ivan Vitez Trnski pohrvatio Puškinova Evgenija Onjegina.

Posveta baš Jurju Zrinskom (1549–1603), sinu sigetskoga junaka Nikole, ne čini mi se slučajnom ni usputnom. Uglednom predstavniku hrvatskoga plemenita roda, osim što objašnjuje da je u prijevodima bio vođen zamišlju kako Sofokla iz starogrčke smjestiti u harvacku književnu kulturu, govori i o drugim stručnim aspektima tog procesa. Inače je knez Juraj (Djuro) Zrinski bio ljubitelj knjiga i vrlo poštovana osoba u suvremenih južnohrvatskih literata (i Brne Karnarutić posvetio mu je knjigu), svakako i zbog svojih protuturskih vojni (u kojima je sudjelovao i Zlatarićev brat u svojstvu časnika postrojbe), a iz hrvatske je povijesti čuven kao rijedak promicatelj protestantizma i osnivatelj tiskare u Nedelišću. Zlatarićeva posveta, što se tiče obitelji Zrinski, nastavila se u Dubrovčana: Vladislav Menčetić isto je učinio sa svojom izrazito domoljubnom poemom Trublja slovinska (1665), u kojoj slavi bana »urotnika« Petra Zrinskog kao spasitelja kršćanstva i konačnoga pobjednika nad Otomanskim Carstvom.

Ta, naizgled, disgresija u ugledu Zrinskih u dubrovačkih »pjesnivaca« može biti od koristi pri odgovoru na logičko pitanje: zašto je Zlatarić tako brzo objavio novo izdanje svojih prijevoda, koji pripadaju u vrhunska postignuća hrvatske književnosti? Knjige su se potkraj 16. stoljeća još prodavale kao skupocjena rijetkost, nisu kao tiskovine bile brojne, a objavljivanje je iziskivalo velike novčane izdatke. Pretpostavke navodim ovim redom: edicija je u kratko vrijeme bila rasprodana, jer je, vjerojatno, dio naklade otkupio ili dobio na dar Juraj Zrinski za kontinentalno hrvatsko općinstvo; upravo zbog ugledne osobe, kojoj je knjiga bila posvećena, njezin je autor htio ispraviti pogreške, errata, od kojih su neke bile zbilja neugodne; prevoditelja, pomna i marljiva u poslu, smetalo je tih dvadesetak grešaka iz prvog izdanja (drugo je zapravo bilo pretisak), pa ih je htio sada ukloniti, jer da smetaju dostojanstvu edicije. Na tekstu prijevoda Aminte, primjerice, iz 1580. dosta je radio i štošta »ponapravio«, kako ističe u posveti Jurju Zrinskom izdanja iz 1597. Ponovljeno izdanje dalo mu je dakle prigodu da se liši, uvijek nezgodna, tereta tiskarskih grešaka.

Nakon njegove smrti uslijedilo je pak još jedno izdanje Zlatarićevih prijevoda, što nepobitno govori da su bili traženi, ali ovaj put u trima zasebnim knjigama. Ginamiev katalog, naime, iz 1633. (usp. Aleksandar Stipčević, Socijalna povijest knjige u Hrvata, II, Zagreb, 2005, str. 93) oglašena su kao izdanja u zasebnim knjigama, sva tri naslova Zlatarićevih prijevoda, dakle i Tassova Aminte (Glivbmir), pa je taj prijevod doživio četiri tiskanja potkraj 15. i početkom 16. stoljeća. Očevidno je bio omiljena knjiga Dubrovčana u kontekstu njihove očaranosti Tassovim igrokazom: verzija Aminte, nazvana Raklica, Savka Gučetića Bendiševića nastala je oko 1600, a sto godina poslije (1700) izvedena je verzija Dživa Šiška Gundulića (Radmio). Uz ta stara četiri izdanja, Zlatarićev je Ljubmir objavljen i 1852, 1899, 1993, što znači sveukupno sedam puta, pa se može prijevod Tassove drame, kada su posrijedi talijanski klasici, usporediti s brojem objavaka Kombolove verzije Danteove Božanstvene komedije. Tom respektabilnom broju valja pribrojiti i moderan, na suvremenomu književnom jeziku, prijevod Aminte Frana Čale 1993, što je nov poduporanj spoznaji o europskom naglasku hrvatske književne baštine na primjeru jednoga klasičnog djela iz povijesti novovjekovne drame, iz pera velikana talijanske književnosti na znamenitoj i epohalnoj putanji: Dante – Petrarca – Boccaccio – Ariosto – Tasso. Ta petorka, bez koje je nezamisliv tijek europske literature, uzgredice budi rečeno, imala je velik odjek i prijevode (osobito Petrarca, Dante, Tasso) u hrvatskoj književnoj kulturi, što je rječit pokazatelj njezine pozicioniranosti u europskim gibanjima.

Bilježeći novo otkriće Zlatarićevih prijevoda djelâ antičkih autora (prevodio ih je s obaju jezika, grčkoga i latinskoga) dužan sam zahvaliti kolegi Eniju Stipčeviću, koji mi je ljubezno dostavio nužnu građu i pripadnu stanovitu građu faktografske naravi. Nadam se da će naša, poglavito akademska, javnost iskazati više zanimanja za ova njegova otkrića negoli je za slična prijašnja.

Mirko Tomasović