Vijenac 385

Kazalište

Scena Travno: Život, dragi život..., POU Velika Gorica Scena Gorica i Atelier Chorégraphique, red. i kor. Mark Boldin

Sigurnost, draga sigurnost...

Scena Travno: Život, dragi život..., POU Velika Gorica Scena Gorica i Atelier Chorégraphique, red. i kor. Mark Boldin

Sigurnost, draga sigurnost...


slika


Suvremeni ples treba ljubiti, čak i kad je riječ o tek modernom baletu. Možda tada čak i više, jer riječ je o formi koja ubrzano gubi značenje i značaj, razapeta između takozvanoga klasičnog baleta koji koreografi sve više osuvremenjuju u pokušaju popularizacije i suvremenoga plesa koji, na žalost tradicionalnije publike, sve manje pleše, a sve više razmišlja o samu sebi kao umjetničkoj činjenici, na prvi pogled bez presedana i povijesti. To dakako nije istina, jer svaka je današnja minimizirana kretnja tek odraz nekadašnje punine, potpomognuta dobrim razlogom i utemeljena na teorijskom mišljenju jednako kao i na, ponekad, sasvim osobnom iskustvu modernog ili klasičnoga plesnog pokreta. Je li čista koincidencija to da je nekadašnji drugi najdosljedniji učenik Milka Šparembleka imao zagrebačku premijeru samo dva dana prije nego što će se u istom gradu održati prvi simpozij o modernosti u klasičnom baletu uopće, posvećen upravo spomenutom doajenu, pitanje je na koje nema pravog odgovora, ali zagrebačka premijera predstave Život, dragi život... na Sceni Travno kao da je bio preludij za njega.

Mark Boldin autor je, redatelj i koreograf predstave nastale u koprodukciji njegova Ateliera Chorégraphique i u repertoarnim odlukama hrabre Scene Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica. Domaćoj publici poznat je kao istaknuti član Baleta zagrebačkog HNK i jedan od pobunjenika koji je sudjelovao u pokušaju proboja kanona grupnom produkcijom iz 2000. Tko je ugasio svjetlo?. Od četiri koreografska pokušaja najuspješnijim se pokazao onaj Staše Zurovca, danas ravnatelja Riječkog baleta i priznatog koreografa, dok je Boldin, kao drugi najbolji iz te plejade, ostao sam u nekad zajedničkoj organizaciji plemenita i ponešto pretenciozna imena. Već u tadašnjem pokušaju, upregnutu u cirkuski imaginarij i glazbu Nina Rote iz Amarcorda, bila je očita Boldinova želja da uporabom poznatih simboličnih uporišta dopre do šire publike, istodobno gotovo svjesno niječući snažniji autorski impuls. Kasniji razvoj autorstva donio je i koreografiju prema biografiji Nikole Tesle, bitno prije od svih ostalih koji su se time bavili, ali pokopan produkcijskom zahtjevnošću, neprikladnim prostorom izvedbe i, možda najviše, neskladnošću koncepta i produkcijskih, ali i autorskih mogućnosti.

Boldinov problem s nesustavnim slijeđenjem ideje istodobno očigledno uvježbana, kanonizirana i tek donekle oslobođena pokreta vidljiv je i u predstavi Život, dragi život... . Tema je ponovno snažna, razrada nije slaba, ali u koreografskoj osnovi opet nedostaje primarni impuls koji stvara barem minimalni novum. Nastala, prema priznanju autorskoga tima, nadahnuta rumunjskom etnopjesmaricom, zbog čega u predstavi gostuje i proslavljeni violinist Alexander Balanescu, ona je tek suvremena folkloristička slikovnica koja bi, da iza nje stoji nešto zvučnije ime, zaslužila pozive na festivale koji traže odmak od klasičnoga dramskog izraza. No, i za tu podvrstu Život, dragi život... previše je plesna, a tek onda i predstava, pa u produkcijskoj namjeri čudi, točnije ugodno iznenađuje, činjenica da nakon slika ritualima prožeta ruralnog, primordijalnog života i susreta s čekaonicom zračne luke, ne slijedi i niz monologa o uspavanoj istočnoeuropskoj duši koja ne razumije novitete, ali ih stoički podnosi. Takvih banalnosti u Boldinovoj koreografiji nema, ali ima dosta drugih, od pokreta koji skokove modernoga baleta kompenzira njihanjem u mjestu iz kojeg nastaju, do detalja poput slučajna, ali dosljedno ponovljena motiva gaženja vlastitog dlana, metafore sapetosti i nemogućnosti napretka ili oporavka. Najvrednije u slikovnici koja prolazi kroz tipični istočnoeuropski život ne dolazi iz teme, nego iz izvedbe, u implicitnom pitanju da li je nevoljkost pokreta tek plod suradničke nezainteresiranosti ili je ipak riječ o svjesnom pokušaju plesne ilustracije melankolije. Čak i u življim sekvencama, kad sinkopirani etnoritam podupire, čak i priziva i nešto aktivniju gestikulaciju, Sabrina Feichter, Zvonka Škreblin-Domaćinović, Zoran Marković i Mark Boldin kao da se trude ostati ne do kraja prisutni. Time, možda, najavljuju bajkoviti preokret nakon svake realne scene vjenčanja, sprovoda ili odlaska u vojsku... Taj predosjećaj međutim kvari Boldinova opsesija cirkusom i posljedičnom groteskom, oprimjerena šarenim balonima i svjetlom koje briše dotad pomno građenu vezu sa zbiljom.

Za razliku od drugih, koji svoju vjeru i propovijedaju kao jedini ispravan put suvremenosti plesa, Mark Boldin ostao je na preuzetnu uživanju u vlastitom radu, koji ne nameće drugima. Unatoč hrabru posezanju za ambicioznim temama, njegove predstave ne donose namjerni pomak, nego tek iskorak u sigurnost već provjerenoga. Život, dragi život... tako je tek opis koji se ne bavi ni zbiljskim uzrokom ni izvedbenim posljedicama.


Igor Ružić

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak