Senzibilitetom i erudicijom o velikoj temi

Senzibilitetom i erudicijom o velikoj temi

Nećemo nimalo pretjerati kažemo li, parafrazirajući naslov kultnoga filma, da je pred nama djelo koje bismo mogli nasloviti Knjiga zvana čežnja. Jer upravo tako – da i iz autorova naslova knjige skujemo sintagmu! – najslikovitije opisujemo tu golemu i gotovo posve neistraženu temu u hrvatskoj kulturi koju na ovim stranicama prvi put u našoj povijesti pisac usustavljuje na znanstvenoj razini u preglednu cjelinu.

Riječ je o iznimnoj i intrigantnoj temi problematiziranoj putem složena odnosa likovnog pisma i pisane riječi, odnosno, bolje je kazati da autor istražuje prožimanje likovne umjetnosti i književnosti, književnog i likovnog djela, kao i odnosa »riječi i slike, verbalnog i vizualnog znaka, poezije i slikarstva«…

Dakako, da je ova tema i ranije bila otvarana, i to u interpretacijama vrsnih pisaca, koji perom ipak nisu zasijecali dalje od zadanog okvira, odnosno od onih likovnih i književnih predložaka koje su kontekstuirali, primjerice, prema kriteriju regionalnosti, najčešće sinkronijski fragmentarno i problemski parcijalno, ili tek tangirajući pojedine stilske, morfološke, semantičke dodirne točke.

A rečena se tema u ovoj knjizi rastvara bogatstvom brojnih i različitih estetskih koncepcija, lista u množini žanrova, stvaralačkih metoda i postupaka i, što trebamo osobito naglasiti, zorno prikazuje kontinuirano isprepletanje književnog i likovnog jezika te, napose, međusobne utjecaje i prožimanja koje pratimo prema poglavljima kao tematskim postajama u dugom razdoblju gotovo dva stoljeća. Ili, kako autor još točnije podnaslovom decidirano markira i temu i razdoblje: Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do Postmoderne.

Dobro je znano, i vjerujemo da ne trebamo i ovom prigodom posebno isticati, da su brojni likovni umjetnici bili i vrsni pisci, kao što su pjesnici i književnici napisali možda i najljepše stranice o likovnoj umjetnosti. To duboko prožimanje likovne umjetnosti i književnosti pratimo u živoj i, kao što smo već rekli neprekinutoj liniji povučenoj snagom onoga grčkoga duha koji je obilježio stoljeća europske kulture, a čije plodotvorne utjecaje prepoznajemo i u našoj suvremenoj umjetnosti. No svakako je zanimljivo spomenuti da taj intrigantan odnos likovne umjetnosti i književnosti možemo prepoznati i u drukčijem interesu i pristupu, i u nekim drugim velikim sintezama koje su napravili, primjerice, Cvito Fisković istražujući na primjerima starijih hrvatskih pisaca, ili Matko Peić u novije razdoblje hrvatske književnosti i likovne umjetnosti. Ili, mogli bismo zamalo reći tek objavljena knjiga Jasne Galjer u kojoj istražuje likovnu kritiku u Hrvatskoj, kao i ona Aleksandra Flakera, koji je obradio veliku i, rekli bismo, djevičansku temu pod naslovom Književne vedute. U drugom se, ako tako možemo reći, tematskom bloku, koji ne propituje odnos književnosti i likovne umjetnosti, nego glazbe, istražuje također odnos između ta dva medija, pa stoga držimo da ga je prikladno spomenuti kako bismo naglasili to prožimanje različitih i bliskih medija napose u istraživanju Viktora Žmegača.

Ovdje, dakako, spominjemo iznimno važne radove kao dragocjene priloge u slabo i nedovoljno istraženu prostoru u našoj kulturi. Nas pak ponajviše zanima odnos pera i kista, naša zajednička tema koju pratimo u dugoj povijesti na stranicama Maroevićeve knjige.

Autor citiranim podnaslovom vrlo precizno određuje razdoblje svojega istraživanja. Dakle, ta se vremenska linija može pratiti od posljednjih godina 19. i prvih godina 20. stoljeća, kada i počinjemo registrirati pojavu moderne. Čitamo je u djelima znamenitih umjetnika i u jeziku novih umjetničkih stilova, poglavito secesije, simbolizma, impresionizma i dr. pa sve do pojave prvih pluralističkih izraza koje s malo većom sigurnošću datiramo otprilike u šesto desetljeće upravo minulog stoljeća, od kada, naime, i možemo ustvrditi da brojne i različite pojave i događaje u suvremenoj umjetnosti pokrivamo zajedničkim pojmom postmoderne. A, i sam pisac knjige datira te velike dionice, među kojima neke od njih već danas prepoznajemo kao povijesne, rekao bi Mrkonjić – međaše.

Dakako da golemi opseg velike i neistražene teme ne može ni iscrtati pregledne i čitke rubove unutar kojih bismo mogli sagledavati njezin sadržaj, a najviše, da tako reknemo, zbog te svoje kvantitativne komponente koja i otvara nemale dileme glede njezinih formalnih određenja, naime, kamo seže i gdje se prostire? Sam je autor tu dvojbu riješio tako što je omeđio svoje polje interesa ovim riječima: »Ograničivši se«, dakle, na »napisane slike«, odnosno na književna svjedočanstva o slikarima i kiparima, donekle umanjujemo opasnost »varljivih, prividnih izjednačavanja i proizvoljnih ekstrapolacija kakva inače redovito prati smione istraživače ‘odnosa među umjetnostima’.«

Tu će problematiku Tonko Maroević, zacijelo jedan od najagilnijih i najpozvanijih suvremenih hrvatskih pisaca koji svojim perom već desetljećima opisuje slike brojnih umjetnika, preciznim analitičkim postupkom istraživati u ovoj knjizi otkrivajući njezinu suptilnu strukturu. Taj složeni odnos problematiziran je napose u poglavljima Likovna kritika i književnost i Hrvatski književnici i likovna umjetnost, u kojima je osobito došla do izražaja činjenica da su Maroevićeve iscrpne analize rađene senzibilitetom pjesnika i erudicijom znanstvenika produbile našu spoznaju o prožimanju dvaju medija.

Milan Bešlić