Samosvojna lirika ljubavi

Samosvojna lirika ljubavi

Bratoljub Klaić zapisao je za riječ akvarel: »1. slika izrađena vodenim bojama; 2. tehnika pripremanja boje za slikanje koja se služi vodom za otapanje boje, a vezivno joj je sredstvo gumiarabika.«

Tako Klaić, a sad bismo se mi mogli zapitati: Što je poetesa htjela reći naslovom Bešćutnost akvarela?

Pokušat ću, dakle, ući u poetesin labirint snoviđenja. Budući da je riječ o nevelikoj zbirci ljubavnih pjesama s ciklusima Laka ćud, Pohota, U mom snu, Hooper i ja, mogla bih se zakvačiti za ciklus Pohota. Zvuči erotomanski, ali onaj tko tako misli, vara se. Taj pohotan ciklus ni u kojem slučaju ne izriče neumjerenu putenu strast i obuzetost njome.Ta poezija odiše prigušenom erotičnošću i poetske sintagme poput »blještavilo i čemer«, »zločin zaljubljivosti«, »utjeha puti«, »kopajući utočište« samo su svjedočenje o osebujnom lirskom senzibilitetu pjesnikinje koja ženstveno razmišlja o nezaustavivoj gladi ljubavnoga postojanja, kako i priliči poetesi koja je uz to još i – lijepa. Budući da smo mi, kao takvi, još opsjednuti patrijarhalnim macho-vizurama, mogao bi joj to i neki mačor uzdignuta hrpta i nakostriješenih brkova i – zamjeriti! (Ajme! Neka čitatelji ne pomisle da sam nedajbože pripadnica feminističkih strujanja!). Nikako! Ja još pjevuckam onu poznatu pjesmicu »da nije ljubavi ne bi svita bilo…« I bliski su mi Stankini stihovi poput »Žudeći za onim čega se pribojavaš« ili »Hrleći ususret opojnoj suprotnosti« ili »Da bih te obnavljala sobom / ti me cjelivao iznutra.« Te su poetske sintagme kontrapunkt – ljubavi – koja je dobrodošao spoj oduhovljena senzibiliteta i prigušena žudnja tjelesnosti. Rekla bi pjesnikinja, to su Usamljena svjedočenja srcem. I sve je tu tako lirski čisto, tako još pitomo i smisleno. I pitanje koje nam upućuje poetesa odraz je poetskoga razmišljanja koje se ne prepušta erotskoj euforiji:

Ima li dostatna smisla

cijeli taj put

kojeg prevaljujemo tijelom?

(Svjedočenja)

Sad bismo se mogli vratiti na početno pitanje, što je poetesa htjela reći naslovom Bešćutnost akvarela.

Ako prihvatimo Klaićevo prvo tumačenje da je »akvarel slika izrađena vodenim bojama«, mogli bismo spomenuti naslov shvatiti doslovno. Akvarel, slika, doista je bešćutna svima onima koji vizualno ne doživljavaju svijet. I oni, simbolički govoreći, koji dopuste da se vodene boje ljubavi isperu bešćutni su. I nema im spasa! Zato pjesma Slika pruža užitak samosvojne lirske eteričnosti po kojoj i enigmatičnost naslova ima svoje opravdanje: »Tvoj zahtjevni profil/ okrenut razlitom suncu/. Ukopanost nedovršenog pokreta/ i poput pitome sjene / izdužen dio tijela/. Isukano, gotovo nepripadajuće tamnilo,/ njegovo ležerno prkošenje svjetlosti. // Sve je tu, u toj mirnoći / i neizrecivosti: / avantura nagovještaja / i zdvojnost u svetosti.«

Čini se da je pjesnikinja Stanka Gjurić moderna vestalinka koja čuva sveti oganj ljubavi. Ona ne prihvaća prazninu i bešćutnost bivstvovanja što nam se nameće s malih ekrana koji ne znaju za tankoćutnost i obzir, a diskrecija im je terra incognita. Koji besramno naglašavaju erotomanske prohtjeve. Sva sreća da još ima gledatelja koji znaju izabrati! Moj je izbor lirika Stanke Gjurić, koja razmišljajući lirski pledira za – ljubav.

Ljerka Car Matutinović