Provincija kao utopija

Pojam provincije uporabno je došao iz zemljopisa i upućivao je na pokrajinu, oblast i širi odnosno uži prostor izvan glavnoga grada. U prošlosti ona nije imala negativno značenje, a u političko-administrativnom govoru nema zapravo ni danas. U doba Rimskog Carstva govorilo se o rimskim provincijama. Bili su to teritoriji koje je moćni Rim osvojio oružjem u punskim ratovima: Sicilija, Sardinija, Korzika, Ilirija, Hispanija, Kartaga, Galija, Makedonija, Mala Azija, golemo područje od Hispanije do Armenije i od Britanije do Egipta. U rimskim je provincijama vladalo rimsko pravo, tada veliko civilizacijsko dostignuće, pa su ga pravnici ugradili u temelje moderne jurisprudencije. Provincija u simboličkoj slici svijeta dolazi kao drugo i drukčije od centra. U promišljanju provincije mora, dakle, postojati neki element za usporedbu. Centar. Pod centrom se razumijeva materijal koji nosi počela, vertikalu i kretanje od pojedinačnog prema mnoštvu, od unutarnjeg prema vanjskom, od svjetlijeg prema tamnijem i savršenog prema prihvatljivom.

U gradu se u urbanističkom smislu kao centar i periferija/provincija, tj. prvo i drugo, pojavljuju središnji trg i okolne ulice (od većih prema manjima). Parkovi pak u listanju grada uvijek imaju jedan središnji, centralni park, kao što, primjerice, New York ima – Central Park.

U raspodjeli političke vlasti za vrijeme socijalizma govorili smo o Centralnom komitetu i mjesnim partijskim komitetima. Obavještajna zajednica, pak, za vrhovni autoritet u struci drži američku Centralnu obavještajnu agenciju (skraćeno CIA), koja ima pipke u svim dijelovima svijeta. Mehaničari kod automobila govore o centralnom zaključavanju. Bankarski sustav svake zemlje ravna se prema smjernicama Centralne banke. Kuća ima centralno grijanje, odnosno jedno mjesto na kojemu se proizvodi toplina za cijeli stambeni prostor. Velike ustanove imaju poštansku centralu s koje se biraju pomoćni, kućni brojevi. Energija može biti centrifugalna i centripetalna, dakle, ona koja iz središta bježi i u središte juri. Središte je zamišljeno kao srž i vrh svijeta viđena iz žablje perspektive (tj. horizonta žabe). U igraćim kartama središte/centar prikazuje as. U automobilskoj industriji Rolls Royce. U informatičkoj industriji Microsoft. U politici kapital. U ljudskom tijelu mozak. Središte je mišljeno kao srž i vrh svijeta viđena iz žablje perspektive (tj. horizonta žabe). U duhovnom smislu domovina dolazi kao centar, dok je dijaspora provincija. Centar i provincija u geometrijskoj slici svijeta izgledaju kao dva pravca koji se susreću u plus beskonačno. Provincija, kao prostorno-hijerarhijsko Drugo i sekundarno, ima smisao i kao rub. Riječ rub jezično korijenje vuče iz indoeuropskog pojma rem, koji znači počinuti, poduprijeti (se), odnosno staroindijskog rámate, koji se prevodi kao počiva, i indoarijskog pali ramati uživa. Tu je još i kašmirski ramun u značenju ostati, zabavljati se. Stoga ne čudi što su mnogi ljudi iz bliže ili dalje povijesti u svome prezimenu željeli imati rub, titraj uživanja i korisnosti: najpoznatiji nositelji zaštitnog znaka dolce et utile jesu, svakako, ruski ikonopisac Andrej Rubljov, flamanski slikar Peter Paul Rubens i poljski pijanist Arthur Rubinstein. U književnosti rub se pojavljuje u pojmu rubaija kao oznaka za pjesničku formu podrijetlom iz Perzije. Riječ je o pjesmici sastavljenoj od četiri stiha. U glazbenoj umjetnosti postoji rubato kao oznaka za tempo kojim se u izražajnim odlomcima kompozicije izvođaču dopušta da trajanje pojedinih nota produlji prema vlastitom nahođenju. Kemija pak operira rubidijem, što je kemijski element iz skupine alkalijskih metala, a odlikuje ga laka zapaljivost. Na tržištu novca postoji rubalj, nacionalna valuta Ruske Federacije. Draguljari u izradi nakita rado koriste rubin, a novinari važne događaje slažu u rubrike. Postoji još i Rubikon, rijeka koju je u 1. stoljeću prije nove ere prešao nezaustavljivi Cezar, ali se danas za nju češće kaže Fiumicino, pa se rubikon upotrebljava u figurativnom govoru.

Imamo li na umu sva ta simbolička i doslovna čitanja provincije i ruba kao načelne horizontale, onda našu temu možemo vidjeti i kao locus amoenus klasične literature, što bi upućivalo na nekakav, najprije, lijep komadić prirode s pripadajućom ikonikom (stablo, livada, potok, ptičice), koji se potom nekontrolirano razvija do raznih oblika raja (dolina Tempe, zagorski bregi u hrvatskom protorealizmu, rock-klubovi u globalnom društvu 20. stoljeća). Upravo ta rajska bît ugodnog, izvan-centra-položena, nepreuzetnog mjesta zbližuje, čini se, ideju provincije s ideologijom ranog boljševizma, koja govori o realiziranoj metafori Raja na zemlji. U tom smislu:

1 Provincija je diktatura neambiciozne većine, pa je po definiciji (defaultu) demokratska i napredna, okrenuta masi. Istodobno je, međutim, netrpeljiva prema svemu što se ne uklapa u standarde prosječnosti, tj. većine, te se prema iznimkama (plus i minus) odnosi krajnje neprijateljski (prisjetimo se slavne parole »Tko nije s nama, protiv nas je«). Kad bi se radila službena himna gromke provincije, tekst za nju posudio bi se iz odrješitih stihova Vladimira Majakovskog, inače posvećenih revolucionarnim mornarima:

Razvijajte se u maršu!

Dok miso spletka ne zauzme.

Tiše, oratori!

Imaš

Riječ,

Druže mauzer.

Dosta života po zakonima

Što daše Adam i Eva.

Ragu historije gonimo!

Lijeva!

Lijeva!

Lijeva!

Hej, plavobluzi!

Plovite!

Za oceane!

Ili

Oklopnjaci u luci –

Oštre kljune zatupili?!

Neka,

Keseći se krunom,

Rikom lav britanski zijeva.

Pobjede neće biti nad komunom.

Lijeva!

Lijeva!

Lijeva!

(Prev. Grigor Vitez)

2 Kao progresivna zajednica, koju odlikuju demokratičnost i homogenost ljudskog materijala, ideju vladavine većine provincija doživljuje kao univerzalnu ideologiju ili filozofiju koja je u svakodnevici prisutna kao izraz poput svih i koju nužno treba nametnuti ostatku svijeta u horizontali. Stoga provincija u svome biću ima ugrađene imperijalne, maksimalističke težnje. Ona je prikriveni konkvistador. Kao primjer može poslužiti neslužbena himna Duge Rese, navodno narodna pjesma, koja započinje stihovima:

Duga Resa i te tvoje gore

Mrežnica je tvoje plavo more.

Uzmemo li u obzir činjenicu da mora prekrivaju 70 posto površine našega planeta, a u pjesmi se ne precizira o kojemu je moru riječ, mjesna rijeka sintaktički dobiva epitet svjetske pojave te jasno pokazuje da načelo pars pro toto skriva prostornu difuziju ideje ugodna mjesta (tj. idealna, zatvorena i nepristupačna). Logika je jednostavna: Mrežnica se ulijeva u Koranu, Korana u Kupu, Kupa u Savu, Sava u Dunav, Dunav u Crno more, vode Crnog mora potom prelaze u Mramorno more, ove iz Mramornog pak u Egejsko, Egejsko more se dalje nastavlja na Jonsko, Jonsko ulazi u Sredozemno, a Sredozemno more teče prema Atlantskom oceanu koji na sjeveru završava Norveškim i Barentsovim morem, odnosno tjera vlagu u zrak, da se kondenzira u oblacima i onda spusti na čvrsto tlo u obliku kiše ili snijega kako bi, usustavljena u ulične bujice, potoke, rijeke, jezera, mora i oceane uspostavila neprekidno cirkuliranje vode u prirodi. Na taj nas zaključak ne upućuje samo osnovno poznavanje fizikalno-kemijskih zakona nego i etimologija spomenute Mrežnice. Naziv rijeke došao je od riječi mreža, koja je nastala nadogradnjom indoeuropskoga korijena mer, što znači vezati, arapskoga mrr u značenju prolaziti i mwr kao bibati se, talasati se, te afrazijske glasovne skupine maro koja znači unaokolo. Pridodajmo tomu i somalijski korijen mçr sa značenjem vrtjeti – uvjerit ćemo se u posvemašnju utemeljenost notorne latinske maksime nomen est omen, dakle ime je znak.

Ako netko misli da je nomen rijeke Mrežnice sretna slučajnost što zgodno razigrava konstrukciju o cirkuliranju vode u prirodi – nije u pravu. Sve lijepe provincijske rijeke teku u nekakvu totalitetu. Uzmimo, primjerice, susjednu Koranu. Osnovu njezine etimologije čini praslavenska riječ korýto, koja znači »žljebasta udubina u zemlji ili kamenu«, dakle – izriven ili izdubljen put za protjecanje. Ni obližnja rijeka Kupa po semantici nije daleko od spomenute dvije: pojam kupe ili kupine dočarava mnoštvo ili skupinu, a u donjolužičkome govoru dotiče smisao riječnoga otoka. Indoeuropski i grčki pak korijen riječi Kupa vodi prema krivini ili zavoju, čime se jasno daje do znanja da je u igri neki put, štoviše – vrlo dugačak put.

3 Odnos provincija prema vremenu, realnom i povijesnom, specifičan je. Realno vrijeme provincije je vječna sadašnjost, s obzirom da je ugodno mjesto subjektivno statično. Onakvo kakvim ga doživljuje i Goetheov Faust:

O, sretan tko se nada da će ikada

Izronit iz tog mora zabluda!

Što ne znaš, baš to nužno ti je,

A što znaš, od koristi ti nije. –

Al ne daj da nam divni časak taj

Pomuti ova sjeta glupa!

(Prev. Tito Strozzi)

Službeno je pak vrijeme provincije perfekt, prošlost. Taj smjer kretanja mišljenja i ukusa, osjećaja zadovoljstva naposljetku, iznjedrio je obrnutu perspektivu iz točke dva – negativ pozitiva mjesna rijeka-svjetsko more. Tomu u prilog govore toponimi Inzl i Kasar, koji su nastali prvih godina povijesti Duge Rese, u vrijeme kad je službeni jezik šireg okruženja bio njemački, a vlasnik najvažnije zgrade u mjestu, mlina, preteče tvornice platna, veletrgovac Josef Jeruzalem iz Beča. U to doba, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, za tehničku inteligenciju zaposlenu u mjesnoj tekstilnoj tvornici Duga Resa je bila dijaspora u odnosu na Beč. Za vrijeme socijalizma tragovi germanskih korijena bili su minimalni, a početkom devedesetih godina 20. stoljeća vratili su se u punom sjaju sa spontanim narodnim pokretom zvanim »biti svoj na svome«: jedna od najvažnijih ulica, ona što od glavnoga raskrižja vodi do tekstilne tvornice, odmah je nazvana po prvom vlasniku tekstilne manufakture Josefu Jeruzalemu iz Beča: ulica Josefa Jeruzalema. Inzl i Kasar također su postali nazivi ulica, koje su nakon Drugoga svjetskog rata nosile imena narodnih heroja iz ovoga kraja. Angloamerička imena ugostiteljskih objekata, nastala osamdesetih godina prošloga stoljeća, smatrana su stranima i pomodno nametnutima te su kao takva tijekom devedesetih zamijenjena prikladnijima. Maknuto je, primjerice, ime Papillon, a Labrador se uspješno uklopio u novo vrijeme zahvaljujući probuđenoj ekološkoj svijesti visokoobrazovanog stanovništva: objašnjeno je, naime, da naziv ne upućuje na poznatu regiju u Kanadi, nego na vrstu kamena što ga koriste klesari pri izradi nadgrobnih spomenika.

4 Kao što ni boljševička realizirana utopija nije trpjela nerad (što kaže Lenjin, »Tko ne radi – ne može niti jesti«), tako ni provincija kao Raj ne podnosi filozofiranje. Raditi u provinciji znači raditi rukama, biti majstor nekoga (korisna) zanata. Stoga nije čudno da su mnogi predmeti dekorativne naravi nastali u tzv. mehaničkoj radionici Pamučne industrije Duga Resa – npr. vaze od čahura granata, a ne u umjetničkom atelijeru. Plakate kojima su se oglašavali veliki kulturni događaji u mjestu radili su tekstilni majstori zaduženi za crtanje uzoraka na platnu, zvani dezineteri. Šare na konfekcijskim majicama ili šalovima radile su se u tvorničkoj bojadisaonici, s pomoću posebnih, industrijskih boja. Stvaralački impuls mora se vezivati za nešto javno, kolektivno i svakako materijalno. Kao u pjesmi Šleski tkalci njemačkoga pjesnika Heinricha Heinea:

I čunak leti, čuj, tkalački stan,

Mi marljivo tkamo noć i dan –

Njemačka stara, na odar tvoj

U sukno utkivamo kletvu i znoj,

Mi tkamo, mi tkamo!

(Prev. Vjekoslav Majer)

(Napomena u stilu što je pjesnik htio reći: figura »Njemačka stara« u ovim se stihovima odnosi na stroj, koji je proizveden u Njemačkoj.)

5 Poput svake imperijalne sile svjesne unutarnje snage i moći – provincija ima svoj jezik, poseban govor kojim se želi zaštititi od nekanonizirane okoline. U središtu Duge Rese postoji upozorenje: Prilepljenje plakata strogo zabranjeno. Mjesni fotograf je slikár. Fotografski atelje – slikarna. Radionica za uokvirivanje slika često se opisuje kao slikovnica. Tekstilna tvornica »službeno« se zove fabrika. No, postoji još i niz endemskih izraza za koji bi bilo najbolje izraditi džepni rječnik, s obzirom na to da se ni u kojem obliku ne upotrebljavaju izvan spomenutog areala. To su, primjerice, grangul, izraz koji označuje toksične tekućine bijele boje (na bazi klora) što ih tekstilna tvornica krišom ispušta u rijeku. Pa onda štoljati, glagol koji znači lupati. Pa dekati u smislu nositi teški teret. Pa terezina kao ono što se drugdje zove drezina. A da ne spominjemo niz iskrivljenih riječi i izraza posuđenih iz njemačkoga jezika: bent (duboki dio rijeke), cukar (šećer), flajšmašina (stroj za mljevenje mesa), girtl (pojas), kumst (vještina), šparhet (štednjak), tintenblajka (vrsta olovke) ili vaškuhinja (praonica rublja). Mnogi od njih izašli su, doduše, iz okvira mjesne ekskluzivnosti, ali svoju pravu ljepotu ostvaruju upravo tu.

Cilj svih (samo)ograđivanja provincije od okolnoga prostora i vremena jest cementiranje savršenog sklada po zakonu velikih brojeva, diktature prosječnosti, nezahtjevnoga kolektiva, sretnog sna, utočišta od destruktivnog djelovanja suvremene civilizacije. U slučaju širega područja Duge Rese znakovito je da se udobnost ugodnoga mjesta žilavo brani i konfiguracijom terena, kojim dominiraju zaštitnički raspoređena brda, dok nazivi obližnjih uzvisina, dolina i usjeka samo potvrđuju da se od početka temeljito i planski radilo na lokalnoj posebnosti i nedodirljivosti. Nazivi kriju u sebi ili militantnu notu – kao Logorište i Fortica, ili pak upozoravaju na prirodne prepreke koje se mogu savladati samo ako čovjek leti u nebo. Takvom nepremostivošću zrače Vinica i Privis.

Ako mislite da sam ovim tezama napravila reklamu Dugoj Resi – oprostite. Nakana mi je bila poručiti da se provincija ne nalazi na tlu nego u čovjeku, u njegovu mozgu. U centru svemira, drugim riječima. Jer čovjek imenuje prostor i određuje njegove zakonitosti prema svom intelektualnom ustroju. Kao što kaže Viktor Pelevin u Svetoj knjizi vukodlaka, »kad si kupiš bluzicu ili auto, ili nešto drugo, u tvome umu postoji slika mjesta koje sugerira reklama, kamo ćeš ići u toj bluzici ili se odvesti tim autom. Međutim, takvog mjesta nema nigdje osim u reklamnom spotu, i tu crnu rupu u realnosti oplakuju svi ozbiljni filozofi Zapada«. Trgovci automobilima stoga znaju što govore kad kažu: »Vjerujte svojim očima«. Ili: »Sve je cesta«. Oni nam pokazuju naš put, sudbinu. Oni nas voze u provinciju.

5. pulski dani eseja, 2007; tema Provincija

Irena Lukšić