Prisutnost filozofiranja u Hrvatskoj

Prisutnost filozofiranja u Hrvatskoj

U petak, 21. studenog, u Matici hrvatskoj u organizaciji Odjela za filozofiju održan je filozofski simpozij Marijan Cipra: Metamorfoze metafizike, kojim se obilježila trideseta godišnjica objavljivanja tog iznimnog filozofskog djela.

Skup je u ime Matice hrvatske otvorio njezin glavni tajnik Zorislav Lukić. Izrazivši zahvalnost Odjelu za filozofiju i njegovim aktivnim članovima za dosadašnji rad kojega su rezultat brojni simpoziji te četrdesetak objavljenih filozofskih naslova, Lukić je rekao kako je Matica imala sreću objaviti neke od radova Marijana Cipre i da ovim skupom na primjeren način izražava zahvalnost i odaje počast svom članu i djelatniku.

Uvodno predavanje pod naslovom Sjećanja na Marijana Cipru u vrijeme rada na Metamorfozama metafizike održao je Franjo Zenko, koji je ustvrdio kako je na samu Ciprinu disertaciju kao i na cjelokupan Ciprin intelekualni razvoj veliki utjecaj imao antropozofski nauk Rudolfa Steinera. Davši pregled njegovih radova Zenko se osvrnuo i na brojne pojedinosti iz Ciprina akademskog života.

U izlaganju pod naslovom Samoupitnost filozofije u uvodu Metamorfoza metafizike Nikola Stanković prikazao je Ciprine stavove koji uvode metafizička pitanja. Oslanjajući se na Descartesa, Cipra pokazuje osobitost filozofije da uvijek iznova ono što bi moglo biti njezino počelo, svrha, sadržaj ili njezina metoda, dakle samu sebe, dovodi u pitanje. No filozofija se ne iscrpljuje u toj samoupitnosti. Iako metodički kreće od opažaja da imamo lažna mnijenja kojih se trebamo rješavati, filozofiranje se ne oslanja na laž, nego na, makar i nejasan, neodređen pretpomišljaj istine, odnosno izvjesnost da istine ima. Filozofiranje je zapravo čežnja za cjelinom istine gonjena žudnjom za znanjem, a onaj u kojem ta čežnja prevlada biva filozof.

Sljedeći je govorio Srećko Kovač, koji je u izlaganju O logici i metafizici vremena dao sažet i pregledan prikaz osnovnih metafizičkih pojmova do kojih Cipra dolazi u Metamorfozama. To su principi ili transcendentali kako ih zove Cipra, a dijele se na po tri esencijalna (bitak, bivanje, zazbiljnost), modalna (nužnost, mogućnost, stvarnost) i temporalna (prošlost, sadašnjost, budućnost) principa. Koncept transcendentala zahtijeva proširenje klasične logike uvođenjem principa drugotnosti i svršnosti. Time logika postaje umijeće bivstvenog mišljenja, koje uključuje i spoznaju nesupstancijalnih, negativnih bića (neistina, zlo) te omogućuje shvaćanje vremena kroz odnos simetričnosti u kojem ja sada čini os simetrije između prošlosti i budućnosti koje su s obzirom na sada ujedno istovjetne i različite.

U izlaganju su naznačeni i eventualni koraci u mogući formalizam Ciprine koncepcije i zamisli kakva bi logika trebala biti, a u zaključnom dijelu dan je pogled na Ciprine spise i njihovu smještenost s obzirom na njegov pojam vremena.

Da Parmenidova filozofija za Cipru ima iznimno mjesto u povijesti filozofije, pokazao je Igor Mikecin u izlaganju Ciprina interpretacija Parmenida. Cipra, naime, već u uvodu, polazeći od Parmenida, uspostavlja osnovne pojmove vlastita filozofiranja. Tako cjelinu istine odnosno bivstvenu cjelinu Cipra misli najbliže Parmenidovu pojmu sfaire. Cjelina istine razlikuje se od svake moguće pojedinačne ili ograničene istine koja je istina nekog dijela bivstva. Prema Cipri, Parmenidova filozofija sažima se u odnosu istine i privida, odnosno u pitanju mogućnosti nastanka privida iz istine, a taj uzajamni odnos istine i privida osnovno je počelo filozofije uopće.

Petar Šegedin u izlaganju pod naslovom Svijet uma. Uz Ciprino razumijevanje Platona najprije je prikazao Ciprino shvaćanje vremena. Ono je nikad do kraja provedeno i provedivo samooslobođenje bitka od sebe i vlastite nužnosti u bivanju. To samokretanje bitka u bivanju čini sklop triju dimenzija vremena: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bitak se u sadašnjosti oslobađa od svoje nužne prošlosti za svoje drugo kao vlastitu budućnost. Povijest je bivanje bitka kao uvijek istoga ja sada u svakom drugom i različitom trenutku njegova bivstvovanja. Sagledavajući povijest pod vidom istine, ona se otkriva kao povijest filozofije. Istina se putem filozofije samooslobađa vlastite nužnosti postojanja da bi na kraju bivanja bila mudrost. Ovo samooslobađanje javlja se u Sokrata. S njim dolazi prekretnica u grčkoj filozofiji kao napuštanje dogmatičkog ponavljanja onog bivšeg u ime slobode novih mogućnosti. Hipotetička metoda opisana u odmaku je od starih naučavanja o prirodi k logosima, k ideji. Slobodna hipotetičnost nije sama sebi svrha, nego joj je smisao da dođe do nepretpostavljive pretpostavke. Takva je, pak, najsigurnija i time vrijedi kao načelo koje svoju moć potvrđuje u ogledavanju sebe u cjeloti niza pretpostavki kao onom drugom. Cipra nadalje za ideju kaže kako nije odijeljena od zbiljskog i konkretnog, nego je životvorna i zbiljska. Ona je bitni kozmički razmjer za onaj bitni kozmički razmjer, po kojem vječna i stalna istota znanja i bitka jest tako da vremeni i biva u svom fenomenu. U ovoj eteričkoj naravi ideje do riječi dolazi život bivstvene cjeline u njezinu vlastitom metamorfoziranju.

Bojan Marotti izlagao je o Ciprinu razumijevanju jezika u osloncu na članak Marijana Cipre Vidici jezika objavljen 1971. u časopisu Pitanja. U njemu Cipra počinje s mišlju da je jezik misterij u dvostrukom smislu. Ponajprije zbog njegova položaja između svijeta stvari i svijeta pojmova, a potom i u pogledu svoga postanka. Jeziku nije moguće pristupiti ni iz obzora empirijske znanosti ni oslanjajući se na čisto mišljenje. Pristup ide putem intuitivnoga spoznavanja, putem intelektualnog zrenja. Cipra razmatranje počinje uvodeći prapojav jezika. Njegova je temeljna osobina tročlani sklop: pojam – riječ – biće. Tri pračlanka s obzirom na njihov uzajamni »identitet, identitet u diferenciji i diferencije« mogu stajati u pet mogućih odnosa. Svakom odnosu odgovara stanovito poimanje jezika, stanovita vrsta govora, način ljudskog prebivanja na Zemlji. Prvi je odnos istovjetnost kao takva, identitet pojma, riječi i bitka. Njoj odgovara riječ bitka. Drugi je odnos istovjetnost istovjetnosti i razlika kojem odgovara magijski govor. Odnos istovjetnost i razlika daje mitski govor, odnos istovjetnost i razlike logičko-konstruktivnu riječ i naposljetku odnos osamostaljenih razlika tvori predmetna područja lingvistike, fonetike i semiologije.

Ozren Žunec održao je izlaganje pod naslovom Intelektualna diferencija u Metamorfozama metafizike. Intelektualna diferencija naziv je za pradogađaj u kojem izvorna, jedinstvena, nepromjenjiva, vječna istina u svom daljem pojavljivanju doživi takve preobrazbe da se pojavljuje u raznolikim, prvobitnoj jednostavnosti suprotstavljenim, a onda i međusobno protustavljenim oblicima. Pradogađaj se sastoji u tome da jedinstveno bivstvovanje negdje prepukne i time omogući pojavu razdvoja mišljenja od bitka i razdvoja mišljenja unutar sama sebe. To razdvajanje bitka i mišljenja ima posljedicu da je istina za mišljenje dohvatljiva samo kao prelomljena preko načelne ove diferencije njega od istine. Time je ono pretpostavka mogućnosti filozofije kao znanosti istine i njezine potrage za bivstvenom cjelinom. Rekonstruirajući prepuknuće bivstvovanja Cipra se oslanja ponajprije i najviše na Parmenida. U njega se uz misao da biće jest, a nebiće nije te da je isto znanje i bitak, što odgovara jedinstvenom bivstvovanju ili bivstvenoj cjelini, javlja i govor o mnijenju i prividu koji sve rastavlja i sastavlja. Pojavu privida Cipra izvodi iz samoustegnuća bivstvene cjeline. To, da je privid dio bivstvene cjeline koji je za nju njezina prisutnost, a da je za sebe ono od nje odvojeno, Cipra smatra da je ono najtajanstvenije Parmenidova nauka, rekao je Žunec. Samoodvajanje nije jedino kretanje bivstvene cjeline. Ona se ujedno i samozacjeljuje putem ispunjavanja čovjekove žudnje za znanjem, putem filozofije. Zašto se ljudska spoznaja odvija posredovanjem apstraktnih pojmova, a ne neposredno kao zrenje samih ideja? Cipra odgovara da kad čovjek ne bi istinu spoznavao posredno, u drugotnosti pojma, dakle u odjelbi znanja i bivstva i u prividu, on ne bi došao do iskustva slobode, nego bi, postižući istovjetnost znanja i bića, imao savršenu spoznaju, ali bi s drugim bićima dijelio neslobodu odnosno nužnost.

Posljednje izlaganje na simpoziju pod naslovom Bivstvena sloboda održao je Damir Barbarić. Bivstvena je sloboda nijekanje bitka u njegovoj nužnosti, nijekanje istine kao bivstvene sfere nerazlučenoga jedinstva znanja i bića. Tek oslobođenjem od svoje nadživotne neposrednosti i nepokretne nužnosti, tek nijekanjem same sebe istina biva živom, objavljenom i zbiljski prisutnom. Dakle, bivstvena je sloboda moć nijekanja bitka u njegovoj neživoj, bolje rečeno nadživoj istoti, moć njegova drugotvorenja, time i rađanja i proizvođenja svekolikog bića. Cjeloviti i sveukupni bitak – sopstvo oslobađa se svoje nužnosti za volju moguće slobode i od svoje vječne prošlosti mogućom, svagda trenutačnom sadašnjošću prelazi u slobodnu vječnu budućnost. Bivajući drugim sopstvo ipak ostaje istovjetno sa samim sobom, a prikazuje se u bezbroj metamorfoza. Upravo po tim metamorfozama može istina pored i povrh svoje istote, jedne i vječne, nepromjenljive i samoj sebi jednake, ujedno i bivati uvijek druga i vremenita, promjenljiva i samoj sebi stalno različita – ukratko može živjeti u onom individualnom ja sada.

Simpozij svojim kvalitetnim izlaganjima i plodnim raspravama daje zaključiti da će ova zgoda biti poticaj za dalje proučavanje djela Marijana Cipre. Uz to nužno ide i čitanje izvornih grčkih tekstova, kojih je u hrvatskom prijevodu iz dana u dan sve više. Sve to, a prije svega brojnost studenata na samu skupu, pokazuje, iako možda neki u to sumnjaju, prisutnost filozofiranja u Hrvatskoj.

Mirko Cvjetko

Nekoliko markantnih citata iz: Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, Matica hrvatska: Zagreb MCMXCIX. (Brojke u zagradi označavaju stranice knjige u tom izdanju.)

Filozofija je, otkrivši se na neki način grčkome duhu, ujedno prikrila svoj, s obzirom na samu sebe, svenosivi temelj i u pogledu vlastite biti ostala do danas zagonetnom tajnom. (33)

Dakle, prirodne znanosti, kako su se u novom vijeku konstituirale od Galilea naovamo, jesu principijelno znanosti o »mrtvom« »anorganskom« biću – njihove su metode zato načelno kauzalno-mehaničke i matematsko-funkcionalne, a njihova je logika striktno aristotelovska, utemeljena na principu identiteta, kontradikcije i isključenja trećeg. Principijelna granica ovako konstituirane prirodne znanosti jest živo biće, a potpuno izvan njenog dohvata ostaje biće duha. (233)

Metafizika načelno zasnovana na logici stoga neminovno mora ostati slijepa za postojanje »krivotvorenog« bića, za činjenicu nejedinstva i razdvojenosti bića, za stvarnost laži, za postojanje ružnoće, za moć i energiju zla. (229)

Trenutak sadašnjosti za svako filozofiranje bio bi prema tome stajanje u mogućoj odluci hoće li se filozofiranjem samo ponavljati bivša nužnost, ili će se pak istinski zakoraknuti prema novim uvidima na temelju slobode. (135)

Zašto uopće jest svijet, a nije radije ništa? – na to pitanje um ne može odgovoriti drugačije nego da ukaže na mogućnost bivanja kao iskonsku i bivstvenu slobodu i da zanijemi pred njezinom bezdanom tajnom. (111)

Ako bićima oduzmemo sve oznake osim te da jesu, onda se nijedno biće ne može razlikovati od drugoga, onda je svako biće – biće kao biće – ako tako hoćemo, onda je svako biće prvo i najviše biće, svako je biće – bog. (240)

Samo bezimena šutnja može odista izraziti prvu i najdublju istinu bića. (240)

Dušu kao bivstveno slobodnu ne može nitko primorati – niti sam bog – da živi u istini ili da živi u pričinu, ona sama mora o tome odlučiti. (133)

Odabrao Damir Barbarić