Vijenac 385

Kazalište

HVARSKO PUČKO KAZALIŠTE GOSTOVALO U JUŽNOJ AMERICI

Predstava koju nije pregazilo vrijeme

HVARSKO PUČKO KAZALIŠTE GOSTOVALO U JUŽNOJ AMERICI

Predstava koju nije pregazilo vrijeme


slika


Kada neka predstava u profesionalnom kazalištu doživi dugovječnost, o tome se piše kao o fenomenu, jer u kazališnoj umjetnosti vrijeme je nemilosrdni sudac i samo se istinske vrijednosti mogu duže održati na životu, odnosno na sceni. Kada pak neka predstava u amaterskom kazalištu doživi dugovječnost, zaista se može govoriti o posebnom fenomenu, tim više ako tekst nije suvremen. Hvarsko pučko kazalište od 1970. do danas neprekidno izvodi predstavu Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika, koju je režirao prerano preminuli redatelj Marin Carić, Hvaranin. U vremenu kada je za pojedine kazališne kritičare vrijedno samo ono što je avangardno ili postmoderno, tekst i izvedba crkvenoga prikazanja koje izvode hvarski amateri nisu moderni, a kamoli postmoderni. Predstava ipak mora u sebi imati neke vrijednosti, jer bi je unatoč svim nastojanjima vrijeme pregazilo. Vrijeme hvarsku predstavu očito nije pregazilo, jer ona živi već četiri desetljeća, izvodi se bez većih prekida i to ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Razlog pisanju ovoga teksta upravo je gostovanje Hvarskoga pučkog kazališta s Prikazanjem života svetoga Lovrinca mučenika u Brazilu, Urugvaju i Argentini, a posljednjih četrdesetak godina izvodila se u mnogim ne samo hrvatskim nego i u europskim gradovima. U traženju odgonetke životnosti i dugovječnosti ove hvarske predstave naišao sam na knjigu Francesca Saverija Perilla Hrvatska crkvena prikazanja (»Mogućnosti«, Split, 1978) u kojoj autor tvrdi: »Prikazanja zauzimaju naročito mjesto u hrvatskom crkvenom teatru. Napisana u doba duhovne krize kada je strogo poštivanje kanona kršćanskog morala izgledalo kao zadnja nada u spas, ona su u osnovi dramske akcije prerađivala doktrinarne teme u duhu apokaliptičkih i eshatoloških meditacija. Najveći ciljevi čovječanstva i kraj svijeta koji se uzimao kao bliz nudili su materiju i nove poticaje dramskim autorima.« Gotovo sve što Perillo navodi može se primijeniti i na naše vrijeme. Naime, svjedoci smo i duhovne i gospodarske krize te prema Perillu i danas »strogo poštivanje kanona kršćanskog morala« mnogima se može činiti kao »zadnja nada u spas«. Kad su pak u pitanju najveći ciljevi čovječanstva i »kraj svijeta koji se uzima kao bliz«, o čemu govori Perillo misleći na vrijeme u kojemu su crkvena prikazanja stvarana i izvođena, sve to i danas može biti aktualno, osobito za slojeve velikoga dijela obespravljena i osiromašena čovječanstva, kojemu bogaćenje bez ikakvih moralnih ograničenja povlaštenoga sloja ljudi nije donijelo ni duhovno ni materijalno blagostanje. Naprotiv dovelo ga je na rub egzistencijalnog opstanka. Logično je stoga da s tim u vezi »apokaliptičke i eshatološke meditacije«, o kojima piše Perillo, i u našem vremenu nalaze plodno tlo. Kad je Marin Carić 1970. s hvarskim amaterima postavio Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika, duhovne teme nisu bile osobito poželjne u javnom svjedočenju, i stoga je tim više to bio Carićev hrabar i vizionarski čin, jer je dobro osjetio da dolazi vrijeme kada će se više pozornosti morati posvećivati tematici duhovnosti i moralnih principa, čega ima u obilju u našoj kulturnoj baštini, posebice u crkvenim prikazanjima. Upravo je baština ono na čemu je Marin Carić temeljio svoj rad s hvarskim amaterima, što se i danas potvrđuje kao pravi i plodonosan kazališni put, kojim članovi Hvarskoga pučkog kazališta kroče uspješno već četrdeset godina. Slijedeći taj zacrtani put hvarski su glumci potkraj studenog ove godine kročili u Južnu Ameriku, odnosno u gradove Brasiliju i Săo Paolo u Brazilu, u Montevideo u Urugvaju te Buenos Aires u Argentini. Zacijelo je bio zanimljiv i emocionalno bogat susret naših iseljenika s hvarskim glumcima, koji su im izveli crkveno prikazanje, koje se vjerojatno u Hvaru izvodilo još u vremenu kada su neki od njihovih predaka iseljavali u Južnu Ameriku i druge prekomorske zemlje. Bio je to ne samo susret s jezikom njihovih predaka nego i s vječnom tematikom smisla života i vrijednosti moralnih načela u vremenu duhovne i gospodarske krize. O vrijednosti režije Marina Carića i o igri hvarskih glumaca kazališna kritičarka Marija Grgičević svojedobno je nakon jedne hvarske izvedbe u nizu crkvenoga prikazanja u »Večernjem listu« zapisala: »Neugasivom je vedrinom zasjala predstava iz riznice kazališne baštine Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta u režiji Marina Carića. Jednostavnost njezine poetike, u kojoj je bilo mjesta i za izvornu naivnost i nenametljivu ironiju, osvajala je neugasivom vitalnošću istinske kreativnosti, koja kao da iz drevnih daljina donosi ohrabrenje i nadu.«


Tin Kolumbić

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak