Vijenac 385

Likovne umjetnosti

Megastructure Reloaded: vizionarska arhitektura i urbani dizajn šezdesetih godina iskazan u djelima suvremenih umjetnika, Berlin, bivša Državna kovnica novca, rujan – studeni 2008.

Pokretljivosti, promjenjivosti i savitljivosti

Megastructure Reloaded: vizionarska arhitektura i urbani dizajn šezdesetih godina iskazan u djelima suvremenih umjetnika, Berlin, bivša Državna kovnica novca, rujan – studeni 2008.

Pokretljivosti, promjenjivosti i savitljivosti


slika


Šezdesetih godina prošloga stoljeća pojam megastrukture bio je poput magične riječi kojom su se služili mnogi arhitekti i urbanisti širom svijeta, nastojeći svojim promišljanjima pridonijeti izlasku iz krize u kojoj se tada nalazila umjetnost (neki bi rekli vještina) građenja. Novi vizionarski pristup zasnivao se na konstrukcijama koje su premošćivale postojeće gradove, odnosno njihove dijelove, na kojima su gotovo neovisno o postojećem kontekstu planirane mobilne stambene, poslovne i ostale funkcionalne jedinice što su se mogle mijenjati prema potrebama i željama budućih korisnika.

Na izložbi nazvanoj Megastructure Reloaded, što bismo mogli prevesti kao Iznova napunjena megastruktura (uz opasku da je pojam reload višeznačan), interes za utopijske strategije šezdesetih godina nije interpretiran isključivo dokumentaristički, nego uz pomoć suvremenih prostornih, likovnih i multimedijalnih instalacija nekolicine umjetnika. Kustosi Sabrina van der Ley i Markus Richter posljednjih nekoliko godina bave se tom temom, koja će nakon Berlina biti predstavljena u još dva izložbena projekta. Izborom dokumenata iz pionirskoga razdoblja megastruktura i suvremenim umjetničkim intervencijama nastojali su testirati aktualnost i značenje koje ta arhitektonska dionica ima u današnje vrijeme. Usredotočili su se – koncepcijski, ali i postavom izložbe – na međusobne veze kao jedno od obilježja megastruktura, istražujući što nastaje spojem prostornih struktura i vizualnih umjetnosti te je li moguće to osobito iskustvo iskoristiti u slučaju masovne izgradnje megagradova kakvi nastaju osobito na Dalekom istoku.

Pozvani umjetnici: José Dávila, Simon Dybbroe Mřller, Ryan Gander, Erik Göngrich, Franka Hörnschemeyer, Victor Nieuwenhuijs & Maartje Seyferth, Tobias Putrih, Tomás Saraceno, Katrin Sigurdardottir i Tilman Wendland izradili su, bolje rečeno izgradili, instalacije na temelju osobnih istraživanja i razumijevanja megastruktura, ispunivši prostore bivše kovnice novca u neposrednoj blizini Alexanderplatza zanimljivim radovima. Osim toga, autori izložbe priredili su multimedijalni događaj – Archigram Operu, 45-minutni slijed simultanih dijaprojekcija, videoradova s originalnim komentarima i razgovorima sudionika te mnogo (glasne) glazbe koja ilustrira razdoblje njihova djelovanja. Gordon Matta-Clark nezaobilazan je autor čija dokumentacija procesâ osvješćivanja prostora, načina njegova korištenja te određenih prostornih intervencija, zadiranja u tektoniku i konstrukciju zgrada (koje je rastvarao osobitim načinom rezanja, piljenja, bušenjem rupa i pokazivanjem unutrašnjosti, čime je pokušao osvijestiti duhovnu /točnije, nematerijalnu/ stranu stabilnog konteksta koji ga je okruživao) na najbolji način ilustrira nasljeđe na kojem su stasale brojne generacije arhitekata i umjetnika. Film emitiran u podzemlju kovnice prikazuje umjetnikovu intervenciju na baroknome pročelju preko puta novoizgrađenoga Centra Pompidou, jedne od rijetkih realiziranih megastruktura.

Prizemljem bivše kovnice dominira arhitekturalna promenada koja spaja prostore, omogućivši gledateljima da ih povežu na koncepcijski raznovrsne načine. Rampe, šetnice, moduli koji simboliziraju individualizirana staništa – iako je u izložbenom kontekstu riječ o izdvojenim platformama za gledanje projekcija, zatim prostori za sjedenje i slušanje glazbe, knjižara s arhivskim materijalom te svojevrstan megastrukturni laboratorij privlačni su i nadasve inspirativni elementi izložbe koja je teorijsko uporište imala u popratnom simpoziju, nizu predavanja i performansa. Poticajno izložbeno okruženje nastalo je suradnjom Dennisa Cromptona, jednog od članova Archigrama s berlinskim arhitektonskim kolektivom Raumlabor.

Fumihiko Maki, jedan od osnivača Metabolista, pokušao je 1964. definirati megastrukturu usporedivši je s talijanskim gradićima izgrađenima na brežuljcima. Bila je to metafora iskorištena kako bi se u zajednički kontekst smjestilo ono što povijest arhitekture poznaje odavno, a moderna i suvremena arhitektura često zanemaruju – prinos krajoliku ručnim radom koji tek nakon takve (ljudske) intervencije postaje cjelovit.

Šezdesete godine razdoblje su megastrukturnih Archigramovih projekata za Plug-In City – Spojeni grad. Istodobno nastaju vizije Novoga Babilona Constanta Nieuwenhuysa, Schulze-Fielitzova Prostornog grada, kao i slične izvedenice Yone Friedmana. Svi navedeni projekti osobita su kombinacija arhitekture, popkulture, umjetnosti i situacionističkoga buntovništva, što je pak pridonijelo da ih se razmatra izvan ograničavajućih okvira urbanoga planiranja.

Iako utopijska, konačna ideja megastrukture sadržana je u njezinoj pokretljivosti, promjenjivosti i savitljivosti. Navedene osobine teško se, ako uopće, dovode u vezu s tektonikom i ostalim zahtjevima koje je potrebno zadovoljiti kako bi bilo koja zgrada postala – i ostala – uporabljiva. Tek poneka iznimka, možda prije svega detalji koji upućuju na pokretljivost i mogućnost promjene, zaživjeli su tijekom protekloga razdoblja, dok se arhitektonske i urbanističke mijene zasnivaju ipak primarno na – rušenju i ponovnom građenju.

Nomadsku prirodu megastruktura, potrebu za promjenom staništa, traganje za novim mjestima, novim izvorima energije, povezivanje inače razdvojenih gradskih dijelova u metaoblike unutar kojih su odnosi promjenjivi i ovisni o brojnim okolnostima elementi su zajedničke avangardne ideje o kolektivnim oblicima koji privatnost i individualnost potiskuju unutar modularne jedinice. Ti utopijski, pokretni strojevi bili su zamišljeni na humanim, nadasve etičkim standardima; pretpostavljali su visoku razinu osjetljivosti prema okolini, pojedinicima i društvu koji taj okoliš dijele. Vjerojatno su stoga megastrukture ponovno zanimljive mladim arhitektima, urbanistima i dizajnerima, kojima je nakon razdoblja ekstenzivnih tržišno orijentiranih promjena potrebno vizionarstvo i stanovita lakoća kojom se – barem u ideji – nastoji prevladati brojne slabosti i nesuglasice nastale zbog intenzivnih promjena kojima svakodnevno svjedočimo.


Sandra Križić Roban

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak