Ostati kod kuće i pogledati film

HNK, Zagreb: Horace McCoy / Ivica Boban, I konje ubijaju, zar ne? (They Shoot Horses, Don’t They?), red. Ivica Boban

Ostati kod kuće i pogledati film

Najnovijom premijerom (prvom u sezoni) zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište višestruko nas je iznenadilo. Kad se spomene američki književnik Horace McCoy, kratka i burna života (1897–1955) , prva (a nerijetko i jedina) asocijacija njegov je roman I konje ubijaju, zar ne?, objavljen 1935, koji je 1969. veliki Sydney Pollack pretočio u znameniti (i istoimeni) film, nagrađen Oscarom: zaista, tko je jednom vidio taj film, a posebice kreaciju Jane Fonda, nikada neće zaboraviti ni jedno, ni drugo. Film kao sinegdohu za katastrofalnu američku veliku ekonomsku krizu 1929–1933, a ta se kriza prelila i u dobar dio tadašnjeg industrijski razvijenog svijeta, izazvavši inflaciju, nezaposlenost, opće siromaštvo i uspon totalitarnih režima.

Plesno natjecanje, taj reality-show vremena prije opće zaluđenosti televizijom i kompjuterizacijom (kompenzacijskim mehanizmima sveopćeg otuđenja), simbolički je fenomen koji je McCoy genijalno odabrao ne bi li njegovim posredovanjem prikazao svu nečovječnost bespoštedne kompetitivnosti i eksploatacije ljudskih resursa u svijetu koji je sve vrijednosti podredio materijalizmu iskazanu kroz kult, da parafraziramo Brechta, Baala zvana novac. I nije potrebno biti osobiti ljevičar, a ni autoritarni desničar da bi se jasno vidjele sve slabosti sustava u kojem je tržište uzdignuto na pijedestal svemogućeg regulatora – takva, kojemu je sve podređeno i kojemu sve teži, da bi u njemu dosegnulo svoj cilj i sveopći sklad. Deifikacija tržišta mit je i ideologem, neoliberalistički surogat za eshatologiju bilo filozofsko-idealističke, bilo religijske naravi, i, kao takav, ne može izdržati provjeru analitičkoga i racionalističkoga uma: u nj se može vjerovati, ali se njegova univerzalna primjenljivost i učinkovitost – apsolutno ne mogu dokazati.

McCoyevi plesači svojevrsna su Splav Meduze, skup očajnika, krajnjih gubitnika, koje je nužda golog preživljavanja nagnala da se prijave na »natjecanje«, koje mora stajati u navodnicima jer je u njemu pobjeda nemoguća: svi oni tek su igračke u rukama većih ili manjih meštara profita, koji ih promatraju kao predmete, ili, bolje, kao oruđe koje će im donijeti veću ili manju zaradu. Za obećanu novčanu nagradu oni će se natjecati u neprekidnom plesu, sve dok ne padnu od bolesti, umora ili posvemašnje iscrpljenosti: nigdje bolje metafore društva u kojem rad nije povlastica i pravo, nego ropski odnos u kojem su svi neprijatelji svima, i u kojemu valja pronaći dostatno snažan motiv za preživljavanje (dok, jasno, sve nadzire i nad svima bdije užareno i pomalo perverzno oko Velikoga Brata. Zvuči poznato? U realnosti tzv. tranzicije, koliki ljudi danas rade u takvim uvjetima? Unutar korporativnih kaznionica koje im uskraćuju (sve u ime učinkovitosti, produktivnosti i sl.) čak i neka od Ustavom zajamčenih, elementarnih, prirodnih ljudskih prava. Ti ljudi o tome ne smiju javno progovoriti – jer moraju preživjeti. Baš tako i vlasnik plesne dvorane ne želi publicitet – jer zna da je javna objava sramote početak njegova kraja. I zato je, nota bene, slobodni tisak ugrađen u temelje društva – kao njegov ključni korektivni mehanizam; i zato su se naši preci toliko za njega borili.

Ako je uvod ponešto nerazmjeran ostatku teksta, odmah ću objasniti i razloge tomu. Naime, potresno, duboko i snažno djelo Horacea McCoya (a potom i kongenijalnoga Sydneya Pollacka), u predstavi Ivice Boban dobilo je svoju (bit ćemo pristojni) light-verziju – u kojoj je socijalna komponenta (gotovo posve) potisnuta u pozadinu, a u korist one – zabavljačke. Lijepim i sposobnim plesačkim parovima u prvome planu, malim revijskim orkestrom na sceni, izborom glazbe middle of the road (nekadašnjih) hitova i evergreena (ipak vremena koje je neodređeno, kao što su – vremenski, pa i stilski – neodređeni i scena i kostimi), zvonkim tek ponegdje karikiranim pjevačkim interpretacijama – gledalište je navedeno na uživanje i odobravanje, potpuno izvan paradigme bilo koje kritičke refleksije. Doimalo se to poput (oprostite na banalnosti) kakva Plesa sa zvijezdama, a ne strvinarskoga kvazinatjecanja u kojem se do intimne biti iskorišteni, izmoždeni ljudi bore doslovce za koricu kruha i golu egzistenciju. Nije dosljedno profiliran nijedan dramski lik (zbog očita razloga – bilo ih je oko 45, dakle, znatno previše), okosnici djela – zbivanjima iza scene, u bijednim spavaonicama tijekom desetominutnih stanki, posvećena je minorna pozornost: te istinske dramske minijature nadjačao je sjaj privida i laži. Takav redateljski koncept, unatoč marginalna ubacivanja aktualne politike i kriminala (u obliku projiciranih novinskih naslova), urodio je sveobuhvatnom superficijalizacijom (doista, pojavom po sebi znakovitom za naše vrijeme) i teksta, i njegovih inherentnih značenja, i predstave same. Posebice je poništen (gotovo da bih rekao) anihiliran tragični završetak, koji se doima kao bezrazložan čin. Cijela je predstava izrazito inkoherentna, te u njoj (unatoč, recimo, vrlo dobroj koreografiji) nedostaju suptilne dramaturške niti i poveznice, koje takvu ansambl-dramu opravdavaju i, zapravo, održavaju.

U velikome glumačkom ansamblu Drame zagrebačkoga HNK malo je bilo onih koje bi valjalo izdvojiti (po dobru): u upravi plesnoga natjecanja (T. Stojković, N. Kušelj, M. Vasary), nitko nije takav. Plesni par u središtu pozornosti (Gloriju i Roberta) činili su Ivana Boban, koja bi bila na tragu uvjerljivijega tumačenja svoje uloge da je u blijedom Stjepanu Periću našla iole čvršći oslonac. Među ostalima, spominjemo tek Jasnu Bilušić, Almu Prica, Hanu Hegedušić, Gorana Grgića, Danka Ljuštinu… Epizoda s »moralnim odborom« (Katija Zubčić, Vlasta Ramljak) djelovala je potpuno extra temporem (neke su pojave danas poprimile druge oblike), te je kao takva posve suvišna i promašena. Uopće je miješanje doba, običaja, zemalja i tehnikalija poprimilo razmjere postmodernističke, neuvjerljive i manirističke, pošasti: čas smo u Americi 1930, čas u Hrvatskoj u posve suvremeno doba.

Konačno, I konje ubijaju, zar ne? zabavna su predstava (iako malčice preduga, s obzirom da maraton ne može imati stanke) za one koji od kazališta očekuju zvijezde reality-showova (Nera Stipičević) i svoje omiljene junake soap-opera i Plesa sa zvijezdama – uživo na sceni, a možda i za nostalgičare koji već dugo nisu čuli Toma Jonesa u imitaciji. Za ostale, koji su očekivali kritičku refleksiju, satiru, razornu metaforu, usporedbu i druge intelektualne stvari, unatoč općem pozivu u kazalište, bolji je izbor – ostati kod kuće i još jednom pročitati McCoyev roman ili pogledati Pollackov film.

Boris B. Hrovat