Vijenac 385

Književnost

Poezija

Odlazak decentnoga stiha

U SJEĆANJE NA JOZEFINU DAUTBEGOVIĆ (1948 – 2008)

U SJEĆANJE NA JOZEFINU DAUTBEGOVIĆ (1948 – 2008)

Odlazak decentnoga stiha


slika


Uistinu iznenada, na tugu i nevjericu prijatelja i ljubitelja njezinih suptilnih riječi, 27. studenoga, u 61. godini života i u punini stvaralačke snage, napustila nas je Jozefina Dautbegović, jedna od najcjenjenijih hrvatskih pjesnikinja.

Rođena u Šušnjarima kraj Dervente, diplomirala na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu, radila je kao nastavnica, knjižničarka i urednica u Doboju. Za rata je izbjegla u Zagreb, gdje se zaposlila u Muzejskom dokumentacijskom centru te je niz godina bila urednica časopisa »Informatica museologica«, objavljujući stručne tekstove i u drugim muzeološkim edicijama.

Pjesme je objavljivala u najvažnijim hrvatskim književnim časopisima te u zbirkama Čemerike (1979), Druga svjetlost (suautorica, 1984), Uznesenje (1985), Od Rima do Kapue (1990), Ručak s Poncijem (1994), Prizori s podnog mozaika (1997), Božja televizija (2001) te Vrijeme vrtnih strašila u knjizi izabranih pjesama Različite ljubavi (2004); zapažene i nagrađivane su i njezine kratke priče koje je okupila u zbirci Čovjek koji je kupovao kuću (2006). Prevođena je na osam jezika i zastupljena u više antologija.

Gotovo da i nema relevantna hrvatskoga književnog kritičara koji o njezinoj lirici nije pisao posebice biranim riječima. Bio to Zvonimir Mrkonjić, koji je zapisao da »jedna od velikih pouka poezije Jozefine Dautbegović jest: nikad bezbolno proći ni pored jedne stvari«, bio to Tonko Maroević koji nam kaže kako »čudo poezije Jozefine Dautbegović je i u tome što sa skeptičnim ili nihilističkim predznakom zapravo afirmira intenzitete autentičnog bivanja«, bio to Delimir Rešicki koji tvrdi da »tehnicizam potrošenoga semiontičkoga koncepta Dautbegovićeva itekako zna oploditi i diskretnošću vlastite emocije koja samo dodatno pojačava gorčinu neizbježne spoznaje« – svi su oni, i mnogi drugi (Sead Begović, Branimir Donat, Željka Čorak, Hrvoje Čulić, Željko Grahovac, Tea Benčić Rimay i ini) – zapravo zarana odali počast decentnome i odmjerenome, intelektualnome i inteligentnome, promišljenome i proživljenome, a opet iskrenome i osjećajnome stihovlju što nam ga je ostavila vrsna, pomna i nadasve nenapadna pjesnikinja Jozefina Dautbegović.

Neka tomu posvjedoči i ovaj naš mali izbor sastavljen u žalosnoj prigodi.


Denis Peričić


Prizor s Ilice

(Prizori s podnog mozaika, 1997)


Žena u crnini stoji ispred zida

koji je napravljen od crvenih

i crnih cigala

Na njima su vrlo nesigurnom rukom

napisana imena poginulih i nestalih

u Vukovaru

Sav smisao određuje dimenzija 25 x 12

plošno

Ona dugo stoji ispred jednog imena

U rukama drži cvijet bijelog ljiljana

Ime se s crne cigle seli

u čašku

Ona cvijet ne odlaže podno zida

kao ostali

Nosi ga kući i sigurno će ga

staviti u vazu

Što je Tibetanska knjiga mrtvih

u usporedbi s ovim prizorom


Zagreb, 13. lipnja 1995.


Ovaj dan

(Božja televizija, 2001)


Tužan i lišen iluzija

kao kolodvorska čekaonica

kad se ujutro

pogase svjetla


Ako se jednoga dana probudiš

(Božja televizija, 2001)


Ako se jednoga dana probudiš

u vlastitom krevetu s pitanjem zar sam to ja

otkud ja ovdje i što ja tu radim

to će biti sasvim pouzdan znak

da ne pripadaš ni tom mjestu

ni vremenu

u kojem si se probudio

Jedan od načina

(Ručak s Poncijem, 1994)


Sviđao ti se samo

način

na koji sam ispunjavala

ljetnu haljinu

dok je vani vjetar

okretao na jugo


Zagreb, 26. VI. 1994.


Zavist

(Ručak s Poncijem, 1994)


Centrifuga je nemilosrdna

Prema haljini

U kojoj si me grlio


Zagreb, ljeto 1994.


O povratku

(Prizori s podnog mozaika, 1997)


Istina dođu neki

ali tako izmijenjeni

kao da su poslali prijatelja

koji poznaje detalje

iz razgovora

Sve o povratku je izmišljotina

Istina dođu neki

i uporno traže stabla

što su rasla u njihovu sjećanju

na vrlo čudnim mjestima

Istina dođu neki i tvrde

kako je baš na tom mjestu

bila kuća kroz čije su prozore

godišnja doba ulazila

istovremeno

Prisutni sažaljivo vrte glavama

Istina dođu neki

i računaju kako su se vratili

a stignu samo malo prije

svog sprovoda


Zagreb, 21. II. 1995.


Bosna II.

(Ručak s Poncijem, 1994)


Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret

blago u Gospodinu

putovnica postaje suvišna

Dovoljan je crn pečat

na svim graničnim prijelazima

Ona brzo uče

sreća je kič

Od stilskog namještaja i Wiehlerovih goblena

s poljem maka

može se naložiti sasvim pristojna vatra

Dokaz o postojanju cogito ergo sum

Postupak dobivanja soli u Bosni vrši se

dehidracijom suza

One se čuvaju u deponijima ispod čeone kosti

Djeca u Bosni uče brzo

zorna nastava nad otvorenom rakom

kemijski procesi razlaganje materije i dokaz

da se i poslije života živi

nokti

Humanitarni koridor je suvišan

Hranu iz kontejnera dobivaju metodom reciklaže

Djeca u Bosni igraju školice

na jedinoj nozi

Gravitacija garantira ravnotežu

Ona se ljube na grobljima između dva etnička

čišćenja

koja Europa strogo osuđuje

Na ranu stavljaju ljiljanovo ulje i bokvicu

Ona se ljube ispod križeva u sjeni nišana

i brzo uče

Međunarodno priznate

granice bezumlja

nepromjenljive su

Jedino što brine djecu iz Bosne jest SUDNJI DAN

Doći će

Bog je potvrdio svoju nazočnost

I obećao ispoštovati odluke Haške konvencije

A kako će naša djeca iz Bosne

pred licem pravde

stajati toliko dugo

na štakama


Zagreb, 1993.


Božja TV

(Božja televizija, 2001)


Mi smo Božja televizija

On je nas sigurno konstruirao samo zato

da ima u što gledati kad ne pada

kiša meteora na nebesima

Zavaljen u meke oblake

mijenja kanale

Što ima danas na programu pita se

na prvom ljubavni film na drugom rat

na trećem prijenos nogometne utakmice

i tako u nedogled


U svijetu se svašta događa

mora da mu je život vrlo uzbudljiv

Neki mu zavide i misle kako je dobro biti Bog

i pitaju se kolika mu je tek satelitska antena

kad je tako dobro informiran


A ja vjerujem da on to sve lijepo isključi

navuče zastore

i zaspi snom pravednika

kao što Bog zapovijeda.


Zagreb, 21. I. 2000.


Sličan prizor

(Prizori s podnog mozaika, 1997)


Smrt sama po sebi nije odgovorna

koliko li smo samo ružnih riječi

o njoj izgovorili

Sa smrću je zapravo isto

kao i s pismima

Često su pogrešno naslovljena

i nikad ne stižu pravovremeno

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak