Odabrao Đelo Hadžiselimović

Odabrao Đelo Hadžiselimović

Uz hrvatsku kinematografiju, od svih država nekadašnje Jugoslavije posljednjih godina kako artistički tako i komercijalno, najveći procvat doživljava, kinematografija susjedne Bosne i Hercegovine. Oscar koji je Danis Tanović 2002. osvojio za ratnu dramu Ničija zemlja, bosanskohercegovačkom filmu dao je krila i unatoč povremenim skretanjima s rute (primjeri čega su katastrofalna krimi-komedija Duhovi Sarajeva i tek osrednje Ljeto u Zlatnoj dolini), te gdjekad sniženim kriterijima pri vrednovanju filmova made in Sarajevo na europskim filmskim festivalima (kakvima je recimo dočekana plakatna poslijeratna drama s tezom Snijeg), bosanskohercegovački film je tijekom posljednjih šest godina postao iznimno tražena roba. Postao je prepoznatljiv kulturni (brand) sredine čiji su film mnogi još donedavno poistovjećivali s davnim uspjesima Emira Kusturice. Razloga za uspjeh BiH filma ima više, a uz neospornu vrsnost najrazvikanijih i najnagrađivanijih naslova oni dijelom leže i u tome što europski filmski establishment privlače naslovi s aromom filmske egzotike, koji uz to nastaju u okrilju Europe, te u činjenici da su BiH filmaši i najtraumatičnije teme nedavnog rata sposobni obraditi na razmjerno ležeran crnohumoran način. Možda je upravo ta prividna ležernost i spretan humorno-ozbiljni pristup ono što nedostaje hrvatskim filmovima koji se bave Domovinskim ratom i poslijeratnim traumama.

O krvnoj slici filma u BiH svjedoče i Dani bosanskohercegovačkog filma održani proteklog tjedna u zagrebačkom kinu Europa, manifestacija organizirana pod pokroviteljstvom Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i Kulturnog centra Veleposlanstva Bosne i Hercegovine. Program koji je vješto, no i donekle ziheraški, složio Đelo Hadžiselimović, jer s odabranim filmovima nije ni mogao promašiti, na određeni je način gledateljima ponudio kvalitativno ujednačen presjek posljednjih pola stoljeća kinematografije susjedne države. Najstariji i najraritetniji naslov prikazan na Danima svakako je romantična melodrama Hanka, ostvarenje koje je 1955, nakon povratka iz Hollywooda, režirao Slavoljub Slavko Vorkapić. Cijenjeni slikar koji se u Hollywoodu dokazao kao autor zapaženih eksperimentalnih filmova i montažer koji je među ostalim radio i na Caprinu remek-djelu Gospodin Smith ide u Washington, Vorkapić je u Hanki pokazao prilično solidno montažersko, a dijelom i redateljsko umijeće, ali ne i mnogo više od toga. Naime, riječ je o predvidljivoj, i konvencionalnoj melodrami, priči o tragičnoj ljubavi skromnog i poštenog Sejde, mještanina brdovitoga bosanskog sela, i lijepe djevojke Hanke. Ljubav veću od života uništit će Sejdina ambicioznost i očaranost otmjenom i bogatom begovicom Ajkunom (efektna uloga Mire Stupice), proračunatom ženom koja naivna, dobrodušna i karakterno nepostojana mladića zavede omogućivši mu nakratko udoban život u svili i kadifi. Ukratko, Hanka je film koji je vrijedilo vidjeti ponajprije zbog njegove raritetnosti i Vorkapićeva ugleda.

Među ostvarenjima starijega datuma, ono koje je najbolje izdržalo test vremena, i tijekom proteklih osamnaest godina dodatno dobilo na vrijednosti, jest intrigantna i u doba nastanka zlokobno proročanska ratna drama Gluvi barut preminuloga Bahrudina Bate Čengića. Adaptacija provokativnog i razumljivo kontroverznog romana Branka Ćopića Gluvi barut storija je o idealima vođenom partizanskom komesaru Špancu (energičan nastup Mustafe Nadarevića), koji 1941. stiže u srpsko selo smješteno visoko u bosanskim planinama, sa svrhom istrage ubojstva svoga prethodnika i animiranja stanovništva na podizanje ustanka. No mještani su neodlučni komu bi se trebali prikloniti, partizanima koji niječu Boga i hladnokrvno ubijaju kulake, ili četničkom vojvodi Drakuliću (uobičajeno autoritativan Josip Pejaković), koji zagovara obranu rodne grude i služenje kralju i otadžbini. Makar u cjelini jasno naglašava koja je strana odnosno izbor ispravan, Čengić odvažno, počevši od ironičnog uvodnog natpisa da komunistički fanatici iz filma više ne postoje, preko prizora u kojima četnici pri bijegu skidaju odore, kokarde zamjenjuju petokrakama i postaju partizani, do prikaza bespoštedne drugarske kritike i posljedicama tragična obračuna s onima koji su izdali narod i revoluciju neprestano relativizira nimalo neupitnu ispravnost partizana i komunista. Film u Puli 1990. zasluženo ovjenčan Velikom zlatnom arenom te Zlatnim arenama za najbolju mušku ulogu, glazbu i masku osvaja i dojmljivim naturalističkim vizualnim prosedeom, djelomičnim naslanjanjem na dramaturgiju vesterna, efektnim korištenjem jedinstvom prostora i vremena radnje, dojmljivom glumačkom postavom u kojoj su još Fabijan Šovagović, Branislav Lečić, Mira Furlan i Radko Polič, a gotovo mitsku dimenziju daje mu sjajna glazba Gorana Bregovića, koja se sugestivno poigrava arhaičnim napjevima i melodijama.

Dani bosanskohercegovačkog filma mogli bi se nazvati i danima Mustafe Nadarevića, koji je nastupio u čak šest prikazanih naslova. Uz Gluvi barut i Ničiju zemlju, dobrano naivnu i za razliku od vremena premijere danas slabu i trivijalnu dramu Kuduz, te ponešto precijenjenu i kalkulantsku dramu Otac na službenom putu Emira Kusturice, čija je najveća vrlina u slikovitim likovima, životnim detaljima i živim dijalozima bogat scenarij Abdulaha Sidrana, Nadarevića smo vidjeli i u dostatno slojevitoj ratnoj melodrami Miris dunja Mirze Idrizovića. Dobitnik Zlatne arene za najbolji scenarij, Miris dunja, sigurno je režirana, atmosferična, sugestivno glumljena i prilično suptilna priča o staroj i tradiciji odanoj muslimanskoj obitelji koja tijekom Drugoga svjetskog rata u okupiranom Sarajevu od progona spašava mladu Židovku. Nadarević utjelovljuje odmetnutog i dekadentnog sina Mustafu, čovjeka koji u ratu vidi izvrsnu priliku za lagodan život i bogaćenje, no kod kojeg će saznanje o očevoj pogibiji u trenu izazvati katarzu te dotad potiskivano grizodušje pretvoriti u osvetnički poriv s tragičnim posljedicama.

Najbolji nastup Nadarević je ostvario u izvrsnoj humornoj psihološkoj drami Kod amidže Idriza Pjera Žalice (Gori vatra). Uz prigušenim gestama i grimasama predočene likove slojevitih karaktera te dojmljivo melankolično i tjeskobno ozračje u kojem tišina govori više od riječi, storiju o roditeljskom mirenju sa spoznajom o gubitku sina poginula u ratu odlikuje i zavodljiva završnica koja pjesmom poručuje da je u životu uistinu premalo dana u kojima je pojedinac sretan.

Ljubitelji nekadašnjih partizanskih akcijskih filmova na svoje su došli projekcijom naslova Most redatelja Hajrudina Krvavca (Valter brani Sarajevo), nekad producentske zlatne koke koji je u onodobnu jugoslavensku kinematografiju unio dašak Hollywooda i američkog akcijskog filma. Miljenik publike i kritike te autor čija svega četiri dugometražna djela i danas vrlo solidno podnose test vremena, Hajrudin Krvavac stvarao je pod utjecajem stripa i osobito vesterna te je uz ustrajavanje na preglednoj naraciji i profiliranju hrabrih i karizmatičnih junaka podjednaku pozornost posvećivao i kreiranju njihovih ozbiljnih i teško pobjedivih neprijatelja. Za razliku od prethodno navedenih Kusturice, Čengića i Idrizovića, koji su se dokazali u različitim žanrovima i redateljskim postupcima, Krvavac je bio redatelj koji je uvijek snimao isti film, tek s različitim zapletima i protagonistima.

Unatoč cjelini s porukom, dramaturški ne sasvim logičnoj priči i donekle ishitrenoj završnici, berlinskim Zlatnim medvjedom nagrađena drama Grbavica, igranofilmski prvenac cijenjene dokumentaristice Jasmile Žbanić, angažirano je, lagano feministički intonirano i uglavnom nepatetično ostvarenje velike teme, no ne i posve promišljene realizacije.

Naposljetku, Đelo Hadžiselimović u program Dana uvrstio je i humornu dramu Sve džaba Antonija Nuića, hrvatski film pričom smješten u Bosni, koji u nekoliko efektnih glumačkih minijatura prilično duhovito iskorištava u uvodu spomenute klišeje o bosanskom duhu i mentalitetu. Riječ je o epizodno strukturiranu crnohumornom filmu ceste ovjenčanu Zlatnim arenama za najbolji film i najuspjeliju žensku ulogu, predugu, razvučenu i kvalitativno razmjerno neujednačenu dramskom triptihu koji na zabavan način izvrće davnu istinu da je u životu samo ljubav besplatna. Prema Nuiću je, naime, besplatno sve osim ljubavi.

Josip Grozdanić