Nemaštovit poziv u kazalište

Nemaštovit poziv u kazalište

Da kazalište može postojati samo po sebi, na ogoljeloj sceni, bez scenskih efekata i dosjetki, najjednostavniji je opis cjelokupnog izgleda ovogodišnje svečanosti dodjele Nagrade hrvatskoga glumišta. Ona se, kao i proteklih godina, zbila 24. studenoga, na dan kada su njemački glumci protjerani iz Stankovićeva kazališta na Gornjem gradu i kada je s dasaka koje život znače progovoreno hrvatskim jezikom. Prigodom utemeljenja Nagrade, 24. studenoga 1992, zapisano je i da će se ona na taj dan i dodjeljivati, budući da je to povijesni dan hrvatskoga glumišta, kada je 24. studenoga 1860, nakon burnih rodoljubnih prosvjeda građanstva, a po uputama Dimitrija Demetra, glumac Vilim Lesić objavio općinstvu »...da će se od sutrašnjega dana na zagrebačkoj pozornici govoriti samo hrvatski.«

Autori scenarija ovogodišnje dodjele, redatelj Ivan Leo Lemo i dramaturginja Nina Skorup, posegnuli su za tim navodom koji je poslužio kao uvod nizu filozofijski i metafizički intoniranih citata o tome što je kazalište, koja mu je svrha i kakvo bi ono trebalo biti da zadovolji ljudske potrebe. Navodi o važnosti jezika i govora, o kojima nitko ne dvoji, nadopunjeni su Kraussovim i Nietzscheovim filozofskim mislima o biti kazališne umjetnosti. Umjesto da izaberu prikladne isječke iz predstava ili osmisle duhovite scene i skečeve kao što su se trudili činiti redatelji i dramaturzi prijašnjih svečanosti, Lemo i Skorupova bavili su se usklađivanjem voditeljica s njihovim projekcijama. A i to vrlo neuspješno.

Voditeljice (Maja Posavec, Ecija Ojdanić, Ksenija Prohaska, Barbara Nola i Barbara Vicković) bile su utegnute u večernje haljine i borile se s visokoumnim vrlo preuzetno osmišljenim a nemaštovitim pozivima u kazalište, kojih se, na nesreću publike i gledatelja tijekom večeri, skupilo gotovo trideset. Toliko je, naime, kipića podijeljeno te večeri. Kako svaka najava, svaka izgovorena rečenica televiziji znači minutažu, ovogodišnji je program svečane dodjele Nagrade sveden na reliquiae reliquiarum... a sve da bi i hrvatsko kazalište pokazalo dobru volju štednje i stezanja remena. O ekonomskoj krizi koja je zahvatila svijet govorit će se još najmanje dvije godine (toliko stručnjaci predviđaju njezino trajanje), a o krizi hrvatskoga glumišta govorit će se još naraštajima. I što će siroto hrvatsko kazalište učiniti, kako će stegnuti remen i pozvati publiku u kazalište kad je i ovaj poziv upućen sa središnje svečanosti hrvatskoga glumišta zvučao tugaljivo sramežljiv, kao u osiromašena umirovljenika kojemu ponos ne dopušta da riječi Pozivam vas u kazalište... izgovori glasnije. Sve u svemu – tužno i žalosno. I to tužnije i žalosnije nego proteklih godina, kada su se i voditelji i autori barem trudili biti duhoviti, pa i našaliti se na vlastiti račun. Ovaj put sve je to izostalo i svečanost je nalikovala provincijskoj svečanoj akademiji na kojoj se publiku uporno poučava stvarima koje ona zna (o cugu, ulicama, horizontu, portalu, maski i svjetlu čak i povremeni kazališni gledatelj ipak ponešto zna) i to je iz minute u minutu sve više ljuti.

Laureati i nagrade

Nagrada hrvatskog glumišta dodijeljena je ove godine u dvadeset i sedam kategorija. Posebne su kategorija nagrade za životno djelo, čiji se laureati znaju i prije same dodjele i koje su ove godine dobili Nada Ruždjak i Božidar Violić. Budući da su ove godine i same nominacije za mnoge bile iznenađenje, izostali su izračuni, proračuni, a vjerojatno i lobiranja uobičajena proteklih godina. Naime, u nizu glavnih kategorija Nagrade izostale su znane kazališne kuće, a i uobičajenih glumačkih imena bilo je manje. Činjenica je i da su sve tri predstave nominirane za Nagradu hrvatskoga glumišta režirali glumci, što nije ništa neobično jer u proteklih petnaestak godina autorstvo iznimnih i rado pamćenih predstava uglavnom potpisuju upravo glumci. Ponajprije su to Exitove predstave Dekadencija, Izbacivači i Pas, žena, muškarac, zatim Medvešekov Hamper, Vrata do. A što se mjuzikala tiče, neke Komedijine uspješnice također su na scenu postavili glumci Igor Mešin i Damir Lončar. Stalno pojavljivanje drugih redateljskih imena, primjerice Bobe Jelčića, Laryja Zappije, Dore Ruždjak Podolski, na čiji rad s vremena na vrijeme podsjeti pokoja iznimna predstava, u hrvatskom kazalištu su iznimka, a ne pravilo. I to iznimka koju je ovogodišnji žiri Nagrade hrvatskog glumišta znao prepoznati. Jednako kao što je žiri za dramu prepoznao značenje predstave Kauboji redatelja Saše Anočića. Nagrada toj predstavi nije samo nagrada autorskom timu predstave i njezinim glumcima, nego i svima onima koji se kazalištem i dalje bave isključivo iz ljubavi prema tom poslu. Odluka žirija o nagradama ipak je mnoge zadovoljila jer, osim Kaubojima, većina nagrada pripala je predstavi Ljepotica i zvijer redateljice Dore Ruždjak Podolski. Najvažnije su nagrade tako otišle u Kazalište Trešnja i Teatar Exit, a ostalim nagradama nagrađena su još i kazališta Žar ptica, Gavella, HNK u Splitu, Kerempuh, Gradsko kazalište Sisak, HNK u Zagrebu. Tako su ove godine nagrade raspodijeljene prilično pravedno i prema stvarnim zaslugama. A i Dubrovačke ljetne igre, koje se svake godine nameću kao jedan od važnijih i većih laureata Nagrade, ni ove godine nisu ostale uskraćene. Dobile su Nagradu za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti za obilježavanje petstote obljetnice rođenja Marina Držića. I tako su, na neki način, ipak svi namireni. A oni koji su ostali bez Nagrade hrvatskog glumišta ove godine možda je dobiju u godinama koje dolaze, a ako ne – sigurno će ih utješiti neka od nagrada koje se u našem kazalištu često i na raznim mjestima dijele.

Prva među nagradama

Nagrada hrvatskoga glumišta trebala bi biti najvažnije priznanje koje struka može dodijeliti kazališnim djelatnicima za njihov rad, no tijekom godine u hrvatskom se glumištu dodijeli toliko različitih nagrada da su mnogi već za određenu ulogu nagrađeni ili godišnjom nagradom matične kazališne kuće (nagrade dodjeljuju HNK u Zagrebu, HNK u Splitu, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Gavella ...) ili nagradom na nekom od festivala ili nekom od državnih ili pak lokalnih gradskih nagrada. Ukoliko nekome izmakne neka od spomenutih nagrada, onda postoji šansa da je dobije od neke novinske kuće. Primjerice, »Vjesnik« nagrađuje kazališnu umjetnost nagradom Dubravko Dujšin, »Novi list« na lokalnom, a zapravo međunarodnom Festivalu malih scena u Rijeci, uz nagrade Veljko Marčić koje dodjeljuje žiri festivala također dodjeljuje svoju nagradu, a »Slobodna Dalmacija« nagrađuje umjetnike na Splitskom ljetu, Dubrovačke ljetne igre daju Orlanda, itd.. A festivalskih nagrada, malih i velikih, dugovječnih i onih novijega datuma, ima toliko da ih jednostavno nema svrhe nabrajati. Čemu toliko nagrada, i zbog čega ih – ako ne postoje – dodatno izmišljati? Zbog krize u glumištu ili kao poticaj za rad? I jesu li nagrade uistinu poticaj za rad ili su postale same sebi svrhom?

U hrvatskom glumištu uvijek se nastoji o svemu govoriti afirmativno te i o najgoroj predstavi pronaći pokoju dobru riječ. Pravila društveno prihvatljiva ponašanja nalažu da se svakom umjetniku nakon premijere čestita na uspjehu. Čak i kada je uspjeh zapravo neuspjeh. Broj nagrada pokazatelj je toga stanja. One na kraju postaju jednake kurtoaznom tapšanju po ramenu nakon premijere vrlo loše predstave. Pogotovo ukoliko ih dodjeljuju žiriji u kojima sjede osobe koje se ne ustručavaju lobiranjem za svoje kazališne favorite ići protiv estetskih kriterija. Kada je neka predstava uistinu iznimna, o tome se uspiju složiti svi kazališni kritičari. Nevjerojatno je onda da se mišljenja različitih komisija o tome koga nagraditi toliko razlikuju. Praksa pokazuje da je normalno da neku nagradu dobije predstava koja nekom drugom žiriju nije ni ušla u vidokrug. Zar je to samo zbog toga što u komisijama sjede različiti ljudi? Kada motivi članova žirija postanu izvankazališni, tada se događa da nagrade dobiju predstave kojih se nakon nekog vremena nitko više i ne sjeća. Nije li onda to razlog da gotovo svako kazalište ima neku nagradu kojom može nagraditi svoje djelatnike i dati im poticaja za dalji rad, kako je to apostrofirao Božidar Violić. Veliki je redatelj, opisavši značenje Nagrade za životno djelo, podsjetio na kratkotrajnost i prolaznost kazališne umjetnosti, ali i na sve one, uglavnom potplaćene i samozatajne, ljude iza kazališnog zastora, u garderobama i radionicama bez kojih kazalište ne bi moglo postojati i na koje gotovo uvijek zaboravljamo kada gledamo predstavu. Treba li i njima izmisliti nagradu, jer je zasad još nemaju?

Nagrada s kriterijima

Nakon ove Nagrade hrvatskog glumišta, bez obzira na niske dosege izgleda svečanosti dodjele, teško je reći da je hrvatsko glumište u krizi. Nominirane predstave, a i one nagrađene, pokazatelj su postojanja umjetnika koji stalno stvaraju intrigantne predstave u kojima glumci pronalaze prostor za iznimna ostvarenja. I sve to usprkos činjenici da hrvatskom kazalištu nedostaje novca, da su produkcijski uvjeti loši i da su ljudi potplaćeni za svoj posao. Zbog rada u nemogućim uvjetima ponekad je jedino prepuna kazališna dvorana i poneka nagrada zadovoljština za uložen trud, talent i vrijeme. Ne bi li i zbog toga Nagrada hrvatskoga glumišta trebala biti uistinu središnja i najvažnija nagrada? Zbog množine ostalih nagrada ona gubi na važnosti. Još više gubi zato što žiriji Nagrade često nisu bili imuni na izvankazališne razloge i nerijetko dodjeljivali nagrade prema vrlo pristranim kriterijima. A kriteriji za dodjelu Nagrade hrvatskog glumišta trebali bi biti najstroži i najviši estetski kriteriji. Jer jedino se tako Nagrada može izdići nad ostalim nagradama.

A da bi Nagrada hrvatskog glumišta uistinu bila sveobuhvatna, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika trebalo bi i dalje nastojati biti otvoreno za cjelokupnost kazališnog izraza. Jer cjelokupnost izvedbeno-scenskih umjetnosti ne potvrđuje samo bijenalno uvođenje pojedinih kategorija u kojima se dodjeljuju nagrade, već i njihova ravnopravnost. Ustrajavanje na glamuroznoj svečanosti dodjele, ili pak ograničavanje kategorija isključivo na glumačke nagrade, išlo bi u prilog tezi da je cijela Nagrada hrvatskog glumišta ovdje ipak radi taštinâ, a ne poradi umjetničkih dosega. A to zasad nije točno. Unatoč crvenom tepihu, mnoštvu fotografa i ekskluzivnim toaletama. I vrijedi se nadati da Nagrada nikad neće postati parada taštinâ, nego da će iz godine u godinu nastojati biti jedina relevantna nacionalna nagrada koju dodjeljuje struka.

Lidija Zozoli