Vijenac 385

Kazalište

Gradsko kazalište iz Heidelberga, ZKM: Friedrich Schiller, Razbojnici (Die Räuber – Neue Fassung!), red. Martin Nimz

Nedorečeno i izgubljeno u dramskim fragmentima

Gradsko kazalište iz Heidelberga, ZKM: Friedrich Schiller, Razbojnici (Die Räuber – Neue Fassung!), red. Martin Nimz

Nedorečeno i izgubljeno u dramskim fragmentima


slika


Jedan od najznamenitijih dramskih tekstova njemačkoga romantizma, Schillerova drama Razbojnici (1781), u proteklih desetak godina nije izvođena na hrvatskim pozornicama. U Dramskom kazalištu Gavella Razbojnici su, u režiji Želimira Mesarića, posljednji put bili na repertoaru još davne 1979. Tim je razumljivija prepuna dvorana ZKM-a koja je dočekala goste iz Heidelberga. A oni su u Zagreb došli da bi, gostujući u ZKM-ovu Ciklusu europskog kazališta, nastavili suradnju započetu gostovanjem ZKM-ovih predstava Vrata do i S druge strane u sklopu festivala Heidelberger Stückemarkt.

U inscenaciji koju su nam pokazali redatelj Martin Nimz okupio je vrlo mlad glumački ansambl, a dramski je predložak odlučio poprilično sažeti i transponirati u sadašnjost. Scenu (Julia Scholz) razdijelio je na dva prizorišta jedno se uvijek trebalo – barem načelno – odnositi na dobro, moralno, pravedno, a drugo na njegovu suprotnost. Komad u kojem je Schiller nastojao izložiti osobni svjetonazor i filozofiju novoga poretka svijeta iz prvoga vala romantizma nije dovoljno samo scenom i neutralnim crno-bijelim kostimima (Justina Klimczyk) prebaciti u sadašnjost. U znatno skraćenu dramskom predlošku ostali su, primjerice, toponimi izvornika, što nameće zaključak kako redatelj zapravo nije znao tko i što je njemu danas Karl Moor. Ostavivši taj lik romantična pobunjenika uokviren dramaturškim zadatostima predloška, a ne dajući mu ništa osim površno shvaćena razbojništva danas (otmica ljudi u svrhu zarade na otkupnini) redatelj je glumcima ostavio tek krhotine odnosa.

Dva prizorišta u takvoj, sada fragmentarnoj dramaturgiji, gube čak i moguću simboličnost. Neprestano premještanje aktera s jednog prizorišta na drugo također ne polučuje željeni učinak supostavljanja dobrog i lošeg. Redatelj na prizorištima donosi dvije skupine likova. S jedne su strane Amalia (Marioa Prüstel), Stari Moor (Ronald Funke) i Franz (Paul Grill), a s druge Karl (Florian Hertweck), Spiegelberg (Holger Stockhaus) i Razbojnik (Ute Baggeröhr). Dramaturške intervencije ne zadiru u scenoslijed izvornika, što je slabost jer tako svedene na tek dvije-tri rečenice, potpuno nejasnima u cjelini djela ostaju uloge Hermanna i staroga sluge Daniela (Hanno Nehring), kao i sudbina staroga Moora. Jedino što cjelokupnim postupkom dobiva jest dalje sažimanje radnje jer se pojedini prizori zbivaju usporedno. Simultanost omogućuje i to što je redatelj uloge braće Moor povjerio dvojici glumaca koji su čak i iste dobi. Iako se na sceni Karl i Franz zapravo ne susreću jer nikada ne borave na istom prizorištu (a tako je Schiller zamislio), gledajući zbivanja na obama prizorištima publika dobiva dojam da su oni u istom prostoru, da ga neprestano jedan drugomu pokušavaju zauzeti i poništiti svog oponenta. Donekle to slijedi Schillerovu ideju koja se, u želji da ispiše vječnu borbu dobra i zla kroz dva dijametralno suprotna, a krvnim vezama sudbinski povezana karaktera, na kraju ne dotiče samo pitanja licemjerja, nemorala i zločina, nego i motiva bratoubojstva te ocoubojstva. A sve to u njemačkoj hladnoj i retoričkoj izvedbi ostaje nedorečeno i izgubljeno u dramskim fragmentima, među kojima su nestali i odnosi i emocije, a time je i kakvoća predstave upitna.


Lidija Zozoli

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak