Naš Petar Šegedin

(Paljetci i sjećanja o desetoj obljetnici smrti)

U rujnu ove godine, kada smo najprije u Zagrebu, a zatim i u Korčuli predstavljali drugi Zbornik radova o Petru Šegedinu, u kojem su sakupljena sva izlaganja na znanstveno-stručnom skupu Drugi dani Petra Šegedina (Korčula, rujna 2007), upravo se navršavala deseta obljetnica Šegedinove smrti. Sada, na izmaku te godine, koja je protekla u znaku 500. godišnjice rođenja Marina Držića i Petra Zoranića, te 100. godišnjice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, htio bih da se još jednom sjetimo i Petra Šegedina, koji nam je ostavio djela bez kojih bi hrvatska književnost 20. stoljeća bila bitno siromašnija.

Moglo bi se pomišljati da Šegedinovo djelo slijedi trag estetskih i misaonih strujanja u europskoj književnosti druge polovice 20. stoljeća. Vremenske koincidencije mogle bi na prvi pogled govoriti tomu u prilog, pri čemu bi se ponajprije moglo misliti na Kafku i na Camusa. Ali doista samo na prvi pogled! Dostatno je samo spomenuti da je svoj prvi roman Djeca božja pisao između 1941. i 1944/45, dok još ni Camusa ni Kafke nije bilo na književnom obzorju, a to uvjerljivo opovrgava bilo kakvu poticajnu ulogu tih autora na Šegedinovo stvaranje. Kafkijanske su atmosfere i kamijevski likovi u Šegedinovoj prozi vjerodostojni, često i autobiografski potkrijepljeni, ali oni su u to doba bili toliko rašireni da su postali karakteristično obilježje našega svakodnevnog života. U toj životnoj stvarnosti Šegedin je otkrivao ljudske sudbine koje su ga zanimale i privlačile kao pisca. Bili su to većinom izgubljeni, slomljeni ljudi, koji su doživjeli prijevaru svojih ideala, pa im se sada osvećuju tako što žive u svojim snovima; a prosanjati svoj život, piše Proust, bolje je negoli živjeti ga, premda i živjeti ga, nastavlja on, nije ništa drugo nego sanjati ga. Živjeti sanjajući život i sanjati živeći ga: to je posebni tip osamljenika i osobenjaka, koji nastanjuju u velikoj većini svijet Šegedinove proze.

Šegedinovo književno djelo izraslo je iz duboka osjećaja tragičnosti života, a taj osjećaj izrastao je iz duboke ljudske čežnje za srećom. Osjećaj, kažem, imajući na umu misao koju je prije tri stoljeća izrekao Horace Walpole, da je život komičan onima koji misle, a tragičan onima koji osjećaju. Iz toga osjećaja izvedena je misaona okosnica Šegedinove umjetnosti. »Za sreću ljudsku samo je srce ljudsko lijek«, napisao je u nekoj prilici i tu je misao potvrđivao svojim djelom. Njegova filozofija nije izvedena kao zaključak iz apriornih filozofskih premisa, nego obratno: misaona supstancija njegova djela oblikovala se na temeljima životne empirije, koju je on još u mladosti oštroumno razumijevao i emotivno doživljavao, da bi je u toj simbiozi emotivnoga i racionalnoga poslije i spoznavao, a najzad i izražavao gustim, prepoznatljivim i neponovljivim rečenicama. One svjedoče o duboku ponoru između junaka Šegedinove proze i svijeta u kojem oni žive, ponoru koji postaje još dublji kad ga neki od njih pokušaju premostiti. Stvarnost su toga svijeta strahovi, sumnje, samooptužbe, krivnje, krivnje za smrt i krivnje za život, koje se po težini zapravo i ne razlikuju, a po posljedicama gotovo izjednačuju, potvrđujući na svoj način Nietzscheovu misao da živjeti znači biti u stalnoj opasnosti. Doslovce svi njegovi romani, od Djece božje i Osamljenika do Izvještaja iz pokrajine, Crnog smiješka, Vjetra, Kruga što skamenjuje i možda najambicioznijega, svakako i najopširnijega, ali nažalost nedovršenoga Poraza, uronjeni u aktualnu stvarnost i svijest njegova vremena, nastali su kristalizacijom žive, užarene magme, koja kao da je kipjela u nutrini njegova stvaralačkog bića.

Bio je nošen strasnom čežnjom za čistoćom, istinom, ljepotom i onim što objedinjuje sve tri navedene vrijednosti, a to je sloboda. Sloboda života i sloboda stvaranja bila je njegov vrhovni ideal i za nj je bio spreman podnijeti i osobne žrtve, pa i one najveće. Bio je prvi književnik koji je digao glas protiv nametnute i dirigirane »partijnosti u umjetnosti«, što je u praksi značilo tendenciozne, promidžbeno korisne umjetnosti, a poglavito književnosti. Redovito se zaboravlja, a ne bismo smjeli zaboraviti da je Šegedin, dvije godine prije znamenita Krležina Ljubljanskog referata, na Kongresu jugoslavenskih književnika u Zagrebu iznio zahtjev za punom slobodom umjetničkog stvaranja, istaknuvši da kritičar, koji se u prosudbi umjetničkog djela podvrgnuo interesima i ciljevima jedne ideologije, isključivši pritom kriterij bogatstva ljudskog i prirodnog bića, postaje trgovac koji se vodi svojim praktičnim interesom. »Prakticitet, koji je kod nas, u našoj kritici, dolazio do izražaja, svodio je stvari i postupke do šablone«, ustvrdio je također u tom izlaganju, imajući očito pred očima i svoj vlastiti primjer: i njegovi prvi romani bili su 1946. i 1947. žestoko napadnuti argumentima i kriterijima tada službene doktrine socrealističke umjetnosti (ili umjetnosti). Kao književnik bio je svjestan svoje umjetničke zadaće, ali i obveze prema narodu kojemu pripada. Bio je svjestan da se te dvije dužnosti ne isključuju, nego se, obratno, dopunjavaju. Istražujući prostor slobode zanimao ga je svakodnevni, rekli bismo elementarni život, u kojemu se ona, sloboda, manifestira kao životna realnost. Stoga se ne čudimo da je bio zaokupljen svim aktualnim temama koje su se dnevno pojavljivale, množile i zapletale u gotovo nerazmrsivo klupko kulturnih i političkih problema. Očituje se to u jedinstvenoj njegovoj knjizi Svi smo odgovorni?, koja se pojavila ključne godine 1971. i postavila pred čitatelje bitne tabuizirane teme. Bio je to nesputani glas probuđene hrvatske svijesti koja se otela komunističkim pritiscima, zabranama i prijetnjama, glas pisca koji se nikada nije zatvorio u sjajnu osamljenost svoga tornja bjelokosnog, nego je kao dostojni sljedbenik književnih velikana kako svjetskih (od Dantea do, primjerice, Dostojevskoga) tako i hrvatskih (od Držića do Krleže) budno pratio i živo osjećao tragični položaj svoga naroda u sustavu lažne ravnopravnosti a stvarne podčinjenosti, koji je vladao u onoj nesretnoj, neprirodnoj državnoj tvorevini koja se zvala Jugoslavija. Raspravljajući o tim temama, kako u ovoj knjizi tako i u drugim javnim nastupima, pokazao je Šegedin ne samo smjelost nego i lucidnost. Nikada neću zaboraviti naše redovite, u ponekim razdobljima gotovo svakodnevne šetnje i živahne razgovore, koji su ga potvrđivali kao sugovornika kakvoga se može samo poželjeti: intelektualca bogata iskustvom, radoznala i otvorena za sva mišljenja, kritična i prema sebi samu, spremna da ne samo prizna svoje mladenačke zablude i odrekne ih se pod pritiskom novih spoznaja nego i prihvati tuđa argumentirana mišljenja, koja su se dotad razlikovala od njegovih. Znao je biti ogorčen ponekim hrvatskim intelektualcima koji su se odricali svoje hrvatske pripadnosti, čineći sve što su mogli u korist drugoga. Vjerovao je da su oni naša najveća sramota i najveća opasnost. »Tko će nas spasiti od nas samih?« čuo sam često njegovo zabrinuto pitanje na rubu očaja.

Njegova smrt u našem kulturnom i političkom životu ostavila je prazninu koja još dugo neće biti ispunjena. Njegova kompetentna riječ, živa misao njegova, uvijek promišljena i vlastitim iskustvom provjerena, bila bi nam i danas dragocjena, utoliko više što su još uvijek aktualna mnoga nesuglasja, koja su se manifestirala i u njegovo doba. Deset godina poslije njegove smrti slobodnu Hrvatsku, za koju s svojim djelima beskompromisno opredijelio, koju je najavljivao i stvarao, još uvijek, s više ili manje uspjeha, pokušavaju destabilizirati njezini najveći neprijatelji, ujedinjeni jugofili građanskoga i komunističkog podrijetla. Šegedinova živa, misaono utemeljena i emotivno moćna riječ može nam i danas pomoći da spoznamo gdje smo i što smo i što nam je činiti, kako bismo se spasili od nas samih.

Dubravko Jelčić

Iz Pisma drugu O., u knjizi

Svi smo odgovorni? Petra Šegedina

U posljednjih nekoliko godina od kada se u svojim napisima kadikad osvrnem i na naše međunacionalne odnose, jer to smatram potrebnim, čak nužnim, ne samo radi rasterećenja svoje savjesti, kako se to već kaže, nego uvjeren da je to potrebno praktično politički kako bi se, barem donekle odstranile neke nevolje koje nam priječe da naša zajednica bude što sposobnija za život, postao sam, ali dakako, i ne samo ja, cilj raznih sumnjičenja, ogovaranja, objeda i surovih insinuacija, i to, dakao, šaptom iz usta neposredno u prijateljsko uho, šaptom neodgovornim, ali zato ne manje efikasnim u našoj prilično iritiranoj sredini. Stvara se atmosfera iz koje u početku piri nepovjerenje, a kada se ona toliko zgusne, stvara se živo uvjerenje u kojemu se – u ovom slučaju, ja, ali ista praksa vrijedi i za Tebe, za njega, za nas uopće – ukazujemo takvima kakvima bismo morali biti, kakvima nas treba ukazati, da bi se moglo djelovati prema željama tih mračnih aktera u našem životu, jer tako prikazan čovjek više i ne zalužuje da se prema njemu ima bilo kakva obzira: protiv njega sva su sredstva dopuštena! Tihi šapat, svrsishodno usmjeren, oduzeo mu je ljudske osobine i pretvorio ga gotovo neprimjetno u zločinca, u divlju zvijer, koja se, recimo, veseli i odobrava prolivenu krv nevinih ljudi, pa ga zato ima pravo svak – na čast mu bilo, posvetila mu se ruka muška i ljudska! – umlatiti.

Kad sam potpisao apel za izgradnju muzeja starohrvatskih spomenika, da bi se zaista sačuvali ti rijetki dokumenti naše prošlosti, ukazali su neki ljudi na slovo »U« kojim je počinjao apel štampan u »Telegramu«. A kako sam apel napisao uglavnom ja, i inicijator i začetnik toga »U« sam ja!… Zamisli: perfidna li čovjeka P. Šegedina! Na što sve on ne misli u svojim perfidnim potezima! Upozoren sam na to ne od bilo koga. Braniti starohrvatske spomenike nije, dakle, ni pošten, ni ljudski posao! Na takvu putu možeš daleko dospjeti… Dao sam neku izjavu »Vjesniku« u vezi sa stanjem naše izdavačke djelatnosti, i odmah su me obavijestili da bih trebao doći zato pred Ustavni sud. Upozoriti na stanja koja uvjetuju ozbiljne političke reperkusije i daju hranu mraku u nama, krimen je koji mora odvesti pred Ustavni sud. A tu su me prije nekoliko dana upozorili »preko Splita« kako je »iz Beograda« dan mig da me više ne biraju i ne uzimaju u obzir prigodom organiziranja bilo kakvih manifestacija. Neki su me drugovi pitali: što se ja toliko uzrujavam? Ne fali li mi možda novaca? Telefon je, dakako, vrlo dobro sredstvo za razne pothvate došaptavanja, pa se i meni tako dobacuju razne opomene tim diskretnim putem, među kojima i takve kako mi glava ne stoji baš čvrsto na ramenu… Jedno, dakle, mračno tkanje s jasno određenom svrhom.

Znam: nisam sâm u ovom pogledu; znam: nije ozbiljno davati tome neku naročitu važnost! Ja to i ne radim. Ilustriram stanje...

A u kakvoj sam drugoj situaciji ja? Pripadam manjem narodu, živim u centru, koji i nije u punom smislu središte moga naroda, preplavljivan jezikom, vrijednostima drugog kulturnog kruga, rijekom vrijednosti koje su postale sredstvom centralne administracije, ekonomije, vojske i td., sredstvom moći i mogućnosti, a sve se ukazuje u karakteru druge sredine, drugog bića narodnog. Ta snaga tjera jezik moje književnosti u dijalektijalne i provincijske vode. I nije dovoljno što se taj proces zbiva silom samog političko-ekonomsko-administrativnog stanja stvari, već mu svjesno i planski pomažu lingvisti, jezikoslovci, javljajući se u vidu naučenjaka, a u biti su igrači na jednoj određenoj partituri, koja se prema potrebama kiti i socijalističkim shvaćanjima. Na tom poslu se licemjerstvo proglašuje mudrošću, a mudrost licemjerstvom. I socijalizam biva sredstvom te licemjerne političke mudrosti. Od oslobođenja do danas meni se u više mahova otvoreno govori usred Zagreba: »Pa ne budite smiješni, vi Hrvati i nemate svoga književnog jezika!…« I to mi govore moji drugovi, članovi Saveza komunista. I, što je najtragičnije, prividno s pravom! Toliko se već odričemo svega svoga radi jugoslavenstva, da smo ostali gotovo ni na čemu.

Pitanje dogovora s Vukom trebalo bi osvijetliti posebno, ali zar se tu nismo odrekli kajkavskog i čakavskog, pa na poseban način, i svoga štokavskog književnog jezika. Prihvaćajući Daničićev koncept velikog rječnika Jugoslavenske akademije, zar se nismo odrekli velikim dijelom i naše vlastite književnosti? Daničić, na primjer, pri radu na tom velikom rječniku, nije uzimao u obzir jezik Mažuranićev, ni jezik Šenoe. Shvaćaš li Ti to? Kao posljedica toga slijedi i odnos prema Đalskom, pa i prema Krleži! Maretić slijedi Vuka i Daničića, te se tako dogodilo da se hrvatska književnost odvojila od lingvista. Hrvatski lingvisti najčešće sviraju dodijeljenu ulogu u jednoj partituri koja ima druge ciljeve od onih što niču iz žive hrvatske literature. Živa hrvatska literatura, ako hoće da ostane živa, mora voditi računa o zemlji, narodu iz kojega niče. Radeći to ona je i danas još uvijek u izvjesnom nesuglasju s lingvistima Vukova smjera. Vuka niste prihvatili ni Vi, a nije ga mogla prihvatiti u pravom smislu ni živa hrvatska literatura. U toj situaciji, poslije toliko odricanja, danas nam se želi nametnuti i ekavština, i to ekavština beogradska kao jezik administrativnog centra države, kao jedino živi, kao jedino praktični, kao jedino urbani, kao jedino moderni jezik. Već se i gleda na ovaj narod i na njegov jezik kao na lešinu! I to s nevinim pogledom mudrih, dobrih ljudi! Kada mi se Ti, dragi druže, suprostavljaš riječju: »Pa zar ovaj jezik kojim ja govorim i pišem nije i tvoj jezik, a Tvoj i moj jezik?!« – onda ja to mogu razumjeti samo – ne zbog Tebe i Tvoje zle namjere, već zbog situacije – kao licemjerje. U stvari, to je najljepša formula kojom se još jedna stepenica pravi u likvidiranju hrvatskoga književnog jezika.

Ako u socijalizmu imanentno živi i socijalistički humanizam, onda je njegov posao da ovo stanje sredi i to u smislu socijalističkih međuljudskih i međunarodnih odnosa. Hrvati su stjecajem raznih okolnosti zakasnili u razvoju prema drugim narodima, nisu uspjeli, naime, razviti one političko-državne organizacione oblike koji bi im osiguravali nacionalni razvoj. Ušavši u socijalizam, hrvatski marksisti se s pravom odupiru nastojanjima da se taj nedostatak upiše njihovu narodu kao tara prema drugim narodima i s pravom nastoje da se biće njihova naroda zaštiti isto onako kao što se to radi i s drugim narodima. Ne učini li to socijalizam, demantirat će sebe u bitnim zasadama svojim i kompromitirat će socijalizam u tom narodu.

1 Zar nije tragična činjenica da su mnogi, gotovo većina hrvatskih književnika, naročito pjesnika, zapravo bilingvisti: izražavaju svoje najautentičnije biće u dijalektu. I Galović i Matoš, pa i Krleža i Nazor, i Ljubić i Franičević, i Balota itd.