Vijenac 385

Kritika

Branka Arh, Htu i Nei, MH – Ogranak u Rijeci, Rijeka, 2008.

Ljubav u zrcalu virtualnog

Branka Arh, Htu i Nei, MH – Ogranak u Rijeci, Rijeka, 2008.

Ljubav u zrcalu virtualnog


slika


Naslovom Htu i Nei zadana je smjesta stanovita polarnost. Polovi u početku ne znače spolove, nego naprosto razliku. Govorni subjekt identificirat će se u tekstu 1. fragmenta poglavlja Jedan kao ženski pol, po čemu bi muški pol bio imenovan kao Htu. To je naime sve što bi se zasad moglo reći o pjesničkoj knjizi Branke Arh koja nosi naslov Htu i Nei. Sam naslov, ni na koji pojmovni kontekst oslonjen, postavlja se kao nepoznanica apartna glasovnog sklopa sa svojom egzotikom koja je više znanstvenofantastičnoga nego nekog drugog tipa. U ozračju neke znanstvene knjige Postanja razabire se tendencija da nakon nastanka života prevlada uobličeno nad bezobličnim: »postalo je jasno / u život se ugurala / hrpa oblika // nepravilne strukture / valjaju se / na oceanskim strujama // pa su preplavile / i moj prostor / daleko u meni«. U istom fragmentu nailazimo na »snove o Htuu«, što bi upućivalo na to da je Htu osoba o kojoj se sanja i koja je predmet želje. U 1/2. fragmentu nalazimo već Htu i Nei kao dva morska bića spojena morskim elementom, koja se uzajamno traže.

I već iznesene osobine dostatne su da knjigu Branke Arh identificiramo kao kozmiziranu ljubavnu poeziju kojoj je sadržaj šifriran. Svrha je šifre očuditi taj sadržaj u prostorno-vremenskom pojavnom imaginariju te ga što više udaljiti u neku nemoguću konkretnost. Ukoliko ljubavno pjesništvo teži koncentrirati pismom ljubavni doživljaj u bit istrgnutu iz vremena, postupak Branke Arh čini se tomu suprotnim: on naime kao da teži što više produljiti ljubavnu naraciju ne bi li se na kraju spojila s događajima o kojima se priča. To objašnjava ekstenzivnost pjesnikinjinih iskaza i produljenost njezina izvješća, koje odgađa prekid događaja ponovnim započinjanjem priče ili širenjem njezina okvira:


htjeli ne htjeli

ocean se širio u nama

i onim nedosegnutim dijelovima

kidao nebo od nas


To uostalom pjesnikinja naziva prelijevanjem preko ruba: »riječi se ponekad preliju / jednostavno se preliju preko ruba«.

Kad bismo htjeli odrediti poetski projekt Branke Arh unutar praktičnih odnosa iz kojih kreće ovaj govor, rekli bismo da je to, u središnjoj dionici njezine knjige, govor uvjetovan beskrajem prostora/vremena u koječemu sličan onomu u koji nas je uveo Nikola Šop svojim Nedohodom i drugim svemirskim poemama. Beskraj znači odgodu svega što se ima dogoditi, gdje svaki događaj graniči s nedogađajem i gdje svako uvijek graniči s nikada. Ali paralela sa Šopom nije slučajna jer osvemirenost protagonista knjige Branke Arh više je nego uočljiva, ona presudno uvjetuje njezin diskurs kao izrazivi raskorak između mikrokozmičkog i makrokozmičkog, karakterističan uostalom i za Šopove svemirske spjevove. To naprosto znači da se praktično-zemaljski (svakodevni) razmjeri groteskno gube u makrokozmičkim razmjerima. Opaža se to u 2/2. odjeljku gdje se Htu i Nei nalaze u međusobno uvjetovanu kretanju »bez mogućnosti dodira / između nas«, gdje beskrajne razdaljine nisu samo prostorne nego i vremenske: »planinskim lancima / pahulje jure / stotinu zima između nas« (2/3).

Ako bismo htjeli odrediti vremenost junakâ Branke Arh, naći ćemo ih u 2/5, gdje se ona definira »varijantom A: zatočeni smo vremenskim valom/ koji spaja prošlo i buduće« gdje se junaci mogu međusobno okrznuti »vrškom pjene«. U »varijanti B / radi se o susretu dvoje / kojih nema«. Riječ je o svojevrsnoj relaciji neodređenosti gdje, ako je moguće odrediti točku susreta, nije moguće odrediti bića susreta. Prema toj relaciji neodređenosti dvoje »ne teže budućnosti / spajanju ili sjećanju na sebe / i nemaju namjeru postati jedno«.

To je ujedno onaj medij koji bismo s Italom Calvinom nazvali kozmokomičnim, gdje se svaki postupak koji se poziva na svijet praktičnih relacija doživljava u ko(z)mički pretjeranom parodičnom odrazu ako ne u serijama takvih odraza. Nije svemir mjesto sretna prebivanja, tu spoznaju oporučio nam je i Šop svojim svemirskim spjevovima, počevši od ranoga svemirskog smještanja do kasnog zdvajanja nad odsutnošću Božjeg Izvornika.

Ono što se događa u poemi Htu i Nei, kako je rečeno, stanovit je fabulacijski proces gdje se protagonisti međusobno osvjedočuju i pokušavaju se naći u vremenu iskusivu kao neizvjesno usklađivanje vremenâ: »nekakva tvar finija od sna / teče u vrijeme / tamo i natrag u oba smjera« (2/12.). Da bi došla do Htua, Nei dolazi na pomisao da iskoristi učinak kruženja prostorom kao u Šopovim Kućicama u svemiru bez obzira na to koliko će beskrajno mnogo vremena za to biti potrebno. Sve se to može promatrati iz nekog drugog očišta i kao mjesečarska vizija: »mi smo glavni likovi zar ne / noću na oblini mjeseca« (2/18).

Moglo bi se reći da smjer fabulacije pomalo skreće iz imaginarnoga poprišta svojevrsna ljubavnog diskursa u svakodnevno koje uvijek čeka na sve probleme zajedništva, ali ne dajući prevlast konkretnom koje se nazire kao podloga tog diskursa. Zaključak koji je iznesen u 1. fragmentu sedmog, zaključnog, dijela knjige metaknjiževno je objašnjenje jednog od postupaka koji autorica primjenjuje, a to je borhesovsko umnažanje sebe zrcalima kako bi se izmaknulo bezizlazu dvojine. Mogli bismo tako definirati knjigu Htu i Nei pokušajem da se izmakne tradicionalnom postavu ljubavnog odnosa tako da se on vidi kao virtualan, izložen koroziji beskraja u kojem se ljubav – srećom nesavršeno – zrcali.


Zvonimir Mrkonjić

Vijenac 385

385 - 4. prosinca 2008. | Arhiva

Klikni za povratak