L’importance de la rose
Ča nas čeka tamo na niken kantunu horizonta?
U Istri bi rekli: a ma! ili a bo!; no držim da valja napregnuti vid, eda bi se gvirnulo iza zavoja obzora (znam; nije dobro dvije imenice u genitivu jedna za drugom!)…
Evo što ovdje kanim; naum mi je s vrhu Učke (Vutchka, Olimfos, Monte maggior) gledati uokolo i pisati Ti, marni ino harni mi štitelju, o onome što vidim. A ako čovjek prižmiri, kako kada vitar puhne, z Učke lipo vidiš sve ča rabi viti – Rim, Beč, Zagreb, Beograd, Sarajevo, Carigrad; ergo, Berlin i New York.
Jer Istra je za me sve! Cila Hrvatska je u njoj, cila Europa, cili svit.
Ma kakva globalizacija, ma kakva hipotetična asimilacija! Pitanje jest: što će Hrvatska s nama, sa sobom?
Jer čovjek danas više nije homo ludens, nego homo desperatus, a čovjek ako nije homo faber, onda više nije čovjek: što će Hrvatska s nama?: Dati nam raditi i zaraditi, proizvoditi i prodavati što više, kupovati što manje. U doba prvanja naši stari bi povidali da gospodar kupuje, a lakodielnik prodaje! Reče neki dan čak i onaj naš tajkun; ako treba uvoziti banane, treba izvoziti jabuke!
Ali najveće voćnjake tamo između Vinkovaca i Vukovara danas prekrivaju mine i korov!
Ako Ti se, dragi štilče, ako budeš štiti ove moje rige (retke), pričini da su malko poučni, više no spisateljni, nisi u pravu: Ovi će moji zapisi biti napose preuzetni te, malne, posve didaktični, ergo na nauk i pouku Tvoju. Stoga ako Ti je do lijepe književnosti, ne čitaj ovo, nego nešto drugo.
Rosa maris – ruža mora? Morska ruža imalo bi se pisati na dobrome hrvatskom! – ali, ne, jerbo, prvo, rosa maris ne postoji, osim što možda ružmarin, Rosmarinus officinalis, ros(a)marinus, može značiti morska ruža? I drugo, ruža mora (mora, ruža!) cvasti i mirisati i krasiti, l’importance de la rose, rekao bi ovako nekako Gilbert Becaud, ako ne griješim?
Ruža mora, ruža vjetrova, z svake bande svita vitri pušu, i na sve kraje svita vitri su nas rashitali, Istrane iliti Istrijane. Poučak prvi za kontinentalce (a poučaka ove vrste navlastito neće ovdje nedostajati!); posve je ispravno i sasvim hrvatski reći i Istranin i Istrijan, kao i arhaičniji oblik Istrijanac. Napućio si usnice, naprćio nos, uzdigao obrve (kao Bogart), nabrao čelo (kao Welles), natuštio lice (kao Dean)?; ovako, mili moj, ovdje će netko (moja neznatnost – da parafraziram prijatelja Igora Mandića) iz Istre malčice soliti pamet, jer podosta se nama solilo pamet, razlog više da odmahneš rukom i čitaš nešto drugo, a ne (rekli bi Slovenci)?
Možda, ipak, trebam namiriti mogućnu znatiželju Tvoju, jer bi Te možda moglo zanimati zašto onda (uopće) pišem (»i drugi eseji«, by Orwell) to što ću ovdje pisati?
Napisao je Ivan Cankar prije stotinjak ljeta tri (barem) tako mi drage replike: Prva, kada dođe do spora o narodnim stvarima, da izbjegne nelagodu i jasnoću, reći će lik iz drame Sluge: »Najbolše so pohane piške« (pilići) – tu je i Krleža često citirao! Druga: »mesarska mentaliteta naših narodnjakov«, koji u načelu ne konzumiraju domaću literaturu, glazbu, slike i kipove. I treća: »Pogledala je domovina sebe v obraz in zardela (zarudjela) od radosti«.
Bojati se da Lijepa naša ne želi pogledati svoj odraz, eda ne bi zarudjela od stida, da se ne bi zarumenila, zacrvenila; jer hrvatska stvar danas stoji slabije nego u Matoševo ili Krležino doba.
Groteskno rodoljublje najboljih hrvatskih sinova, koji su počučali (posisali, posrkali) leđnu moždinu Nacije, besprimjerno je, koliko i besprijekorno učinjeno! Jer ta lopovska družba, netom što je opernatila, smjesta je stvorila novi soj, Partei-Genosserei (stranačko drugarstvo), i ujedno uzela sebi komesarsku nedodirljivost, te nam sada soli pamet sa svojih uzvišenih balkona tričave podsljemenske arhitekture.
Pritom, dakako, ja, bivši građanin, sada moram biti sretni podanik, a ako nisam sretan, nego nekaj tu furt rovarim, tim gore po mene. Onda sam tek još jedna suha grana: Anegdota susljedna nek posluži tek kao alibi, da ne ciljam samo na desnicu, premda ljevice ovdje nema, u Hrvata!, sve je tu meketava liberaldesnica (onu žestoku desnicu ušutkala je ova mlaka desnica), und Schluss! Ali, evo anegdote; kada su pitali Ivicu Račana zašto ne iskoristi neporecivo vrhunski lijevi hrvatski intelekt (uz navođenje njih dvanaest, recimo, lijevih apostola), uslijedila je znamenita Ivičina replika o suhim granama. Also, za krepat!
No, dragi moj i krajnje strpljivi Građanine; evo već slutiš još jedan razlog da ne čitaš ovo kaj bum pisal, dost su Te šopali drugovi svojim frazama kak gusku, i zakaj gubit vreme s nekakvom fol anarhoretorikom, kaj ne?
Danas me nema na Učki, doduše, jer je južina, i kalezina (rekli bi na Cresu, za tešku maglu umiješanu u bonacu i kišu), pa se ne vidi ni prst pred nosom. Zato ovo pišem iz Malog Iža, na otoku Ižu, i po jednako teškoj južini gledam već treći dan japanski brod usidren u Srednjem kanalu. Brod je opet došao po svoje tune; još jedna ingeniozna privredna dosjetka take-the-money-and-run gospodarstva:
Diljem Jadrana (ali samo mare nostrum, jer Talijani neće kaveze!) potopljeni su u more kavezi (uz one za orade i brancine), u kojima se, za izvoz u Japan isključivo, roje i goje tune.
Tu netko jako dobro zarađuje! To je proizvodnja, to je izvoz! Naš mladi rođak je od onih što zaranjaju u kaveze i operiraju oko branja tune, jer o lovu se tu ne može govoriti. Još jedna korist za Dalmaciju,
Dosta je ljudi zaposleno na tim kavezima za uzgoj ribe, i dobro su plaćeni.
Ali.
Tuna jede goleme količine srdele, ponekad se srdela mora uvoziti. Tuni treba, da bude zdrava, i antibiotika. I tuna, jasno, kao i svako živo biće, stisnuta u bezbroju na malome prostoru, proizvodi goleme količine izmeta. Što se taloži na dnu. I na tome dnu života više nema, nikakva života, ni flore, ni faune. I kada se tunin uski ambijent zagadi, ni tuna više neće lijepo rasti. Pa se kavezi stalno premještaju, iz jednoga akvatorija u drugi. I tako godinama: So typisch, so kroatisch…
That’s all, folks! Za danas, uz ozbiljnu ispriku; morao sam se danas predstaviti, ubuduće ću, možda, bolje i zanimljivije pisati, ako ćete mi povjerovati na riječ, kako bi rekao Mark Twain: »Bistrina Galilejskog jezera nije ništa prema bistrini jezera Tahoe! U jezeru Tahoe možete pobrojati mrlje na leđima pastrve koja pliva na stotinu i pedest metara dubine; ako ćete mi povjerovati na riječ«…
Milan Rakovac
Klikni za povratak