Lakoća učenja i humana ideja

Lakoća učenja i humana ideja

Ove se godine navršava sto godina od osnutka Udruženja hrvatskih esperantista, prve esperantske udruge u Zagrebu. Esperantska ideja počela se širiti svijetom još 1887, kada je poljski liječnik Ludvig Zamenhof objavio prvi udžbenik. Lakoća učenja tog planski stvorena jezika, kao i humana ideja da svi ljudi svijeta ravnopravno komuniciraju na neutralnom jeziku, utjecala je na brzo prihvaćanje u tadašnjim intelektualnim krugovima. Esperanto je gotovo postao moda, bilo je in učiti i govoriti esperanto. Na osnovi sačuvana Zamenhofova adresara znamo da se već 1889. pet Osječana koristi esperantom. Prva esperantska udruga u Hrvatskoj osniva se 1907. u Rijeci da bi godinu poslije u Zagrebu, Danica Bedeković pl. Pobjednička (Varaždinske Toplice, 1872 – Zagreb, 1955) i Mavro Špicer (Našice, 1862 – Zagreb, 1936) osnovali Udruženje hrvatskih esperantista. Udruga je osnovana u prosincu 1908, a službeno je registrirana 2. siječnja 1909. Ta udruga danas se zove Hrvatski savez za esperanto i zajedno sa svojim udrugama članicama broji 514 članova.

Vrijedan kulturni prinos

Hrvatski savez za esperanto već sto godina djeluje na području kulture. Prinos esperantista njegovanju hrvatske kulturne baštine te njezinu predstavljanju svijetu doista je impozantan. Proces je bio u mnogo slučajeva obrnut pa su esperantom, kao mostom, k nama dolazile spoznaje o svjetskim narodima i kulturama. U sto godina udruga je tiskala petstotinjak knjiga i trideset periodika na esperantu. U Zagrebu je 1912. tiskan jedan od prva četiri prijevoda Šenoina Zlatareva zlata u prijevodu Frana Kolara – Kroma. U Budimpešti je 1912. udruga tiskala jednu od prvih antologija hrvatske poezije uopće, Kroataj poeziâoj o trošku urednika Mavre Špicera, a u kasnijim desetljećima tiskano je još dvanaest antologija hrvatske književnosti. Godine 1913. esperantistica i učiteljica Antonija Jozičić tiskala je u Kostajnici esperantski prijevod knjige Ispovijest hrvatske spisateljice s početka 20. stoljeća Milke Pogačić. Prema tom prijevodu u Šangaju je 1931. tiskan prvi prijevod hrvatske književnosti na kineski u prijevodu Wang Luyana. Godine 1936. udruga je ostvarila drugi prijevod hrvatske književnosti na kineski, Alkar Dinka Šimunovića, koji je objavljen u Šangaju 1936. u istoj izdavačkoj kući Shangiru kao i djelo Milke Pogačić. U Zagrebu je napisana najslavnija zbirka ruskog esperantskog pjesnika Nikolaja Hohlova, Plima i oseka, koja je tiskana 1924. u Njemačkoj. Nakon bijega iz Rusije 1918, Zagreb ga je udomio; pružio mu gostoprimstvo, radno mjesto, uvjete za rad. Njegova slavna pjesma nosi naslov Na Sljemenu. Esperanto je prvi strani jezik na koji je 1936. prevedena zbirka Pjesme mom srcu, Dragutina Tadijanovića u prijevodu Josipa Velebita. U Budimpešti je 1935. tiskan roman Cezar austrijskoga pisca Mirka Jelusicha. Prevodilac Ivo Rotkvić tom je knjigom međunarodnoj esperantskoj zajednici odredio visoke prevodilačke norme prijevodne esperantske književnosti. Preko esperantskih mostova koji povezuju Zagreb i kineski grad Wuchan 2005. objavljen je roman Waitapu Jože Horvata. Kulturne veze Hrvatske i Azije posebno je učvrstilo četverostruko objavljivanje Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić. Ovo djelo objavljeno je na perzijskom u Teheranu 2005, na japanskom u Tokiju 2004. i 2005. te na bengalskom u Calcutti 2006. te ove godine u Hanoiu na vijetnamskom. Hrvatska se ponosi Spomenkom Štimec, jednom od najvećih spisateljica na esperantu. Brojna su djela iza nje kao i brojni prijevodi na svjetske jezike. Izdvojimo knjigu o stradanjima u Domovinskom ratu, Kroata Milita Noktlibro, prevedenu s esperanta na japanski, njemački, francuski i kineski. Brojnim prijevodima od kojih su navedeni samo najvažniji hrvatski esperantisti su spojili esperanto i ljubav prema domovini, ostvarujući na taj način temeljno načelo esperanta, njegovanje nacionalne kulture i lakšu komunikaciju s drugim narodima. Možda je najveća baština esperantista u Zagrebu Međunarodni festival lutaka PIF kao najstariji zagrebački kazališni festival. Te 1968. skupina entuzijasta-esperantista koja je djelovala pri zagrebačkom Studentskom esperantskom klubu osniva festival i ne sluteći da će četrdeset godina kasnije taj festival biti među najpoznatijima u svijetu. Danas se o PIF-u brine Međunarodni centar za usluge u kulturi, institucija koju su 1972. također osnovali i vodili esperantisti sve do 1995. kada upravljanje preuzima Grad Zagreb. Velika ličnost u povijesti zagrebačkog esperanta svakako je glumica Vida Jerman. Od 1973, kada je prvi put nastupila u esperantskoj predstavi pa sve do danas, Vida Jerman nezaobilazan je dio kulturnih programa Svjetskoga kongresa esperantista, koji se jednom godišnje održava u drugoj državi. Zagreb je imao dva puta čast ugostiti Svjetski kongres esperantista. Godine 1953. bio je to prvi kongres esperantista u nekoj socijalističkoj zemlji, a 2001. pokrovitelj je bio predsjednik Stjepan Mesić. Zahvaljujući snažnim esperantskim vezama danski kipar Jesper Neergaard u povodu kongresa 2001. darovao je Zagrebu skulpturu Futuro. Izrađena od čuvenog mramora iz talijanske Carrare skulptura krasi Kennedyjev trg ispred Ekonomskog fakulteta.

Esperanto sutra

Unatoč lakoći učenja i govora koji mu daje prednost pred bilo kojim jezikom na svijetu esperanto još nije ispunio svoju misiju. Svjetska esperantska organizacija procjenjuje da u svijetu postoji oko dva milijuna esperantskih govornika. To je svakako malo i, što je još važnije, esperanto nije uspio postati službeni jezik ni jedne ustanove. Golem novac troši se na poslove prevođenja u organizacijama kao što su Ujedinjeni narodi i Europski parlament. Inicijativa je stalno tu, esperantisti neprekidno predlažu, obrazlažu, lobiraju, no svjetski vladari misle drukčije. Može se reći kako je engleski jezik odnio pobjedu nad esperantom, no ne samo nad esperantom. Pokleknuli su i francuski, španjolski pa i njemački. S druge strane na jezičnom horizontu nameću se novi jezici, ruski i kineski. Ipak, ako pogledamo u povijest uvijek je u nekom razdoblju dijelom svijeta vladao jedan jezik pa je njegov utjecaj tijekom vremena oslabio. Sjetimo se latinskog u doba Rimskog Carstva, turskog u doba Otomanskog Carstva, francuskog u Napoleonovo vrijeme te njemačkog za vladavine Habsburgovaca. Svakako se ovdje može primijeniti čuveni Gundulićev stih: »... tko bi gori, eto je doli...«.

Esperanto je tu, spreman i čeka pa ću za kraj citirati riječi akademika Dalibora Brozovića, ujedno predsjednika Hrvatskog saveza za esperanto, koje je izrekao na Prvom kongresu hrvatskih esperantista u Zagrebu 1997.: »Neće esperanto postati drugim jezikom svakoga čovjeka zato što je to dobro, pravedno, kvalitetno i racionalno rješenje, jer čovječanstvo ništa ne čini iz takvih razloga, nego uvijek nastoji probleme rješavati lako i bezbolno, bez nepoznatih novosti, nekim zaobilaskom i prečacem, sa što manje napora, troškova i rizika, i tek kad se sve to izjalovi, pristupa stvarnom rješavanju. Esperanto će pobijediti kada u 21. stoljeću ne bude više nikakva drugog rješenja. A do tada smisao je esperantskoga pokreta osigurati da lingvo internacia, Zamenhofov jezik, živi, napreduje, širi se i razvija. Da ga ključni čas ne zatekne nespremna.«

Faruk Islamović