Kugle i kegle

Kugle i kegle

Sve je još kako-tako dok ovi predmeti – a ako se želimo približiti kojem sportu, nazovimo ih i sprave – miruju. Naravno, kugla je kugla, a kegla je kegla, svaka zna što je i misli si svoje. Jedna će, kad dospije u ruke čovjeku (danas već može i stroju), postati ljuta protivnica onoj drugoj, lupat će po njoj, rušiti je tako dugo dok i zadnju ne obori (s nogu – ili na čemu već stoji). Ni glagol motiviran ovim okruglinama (zbog spojenosti moje radne sobe s kuhinjom, ruka mi se već zaletjela prema okruglicama, jer da tekstove i danas pišem rukom, već sam više puta obznanila urbi et orbi), dakle ni glagol nije sporan – kuglati se – kao ni njegov barbarski germanski pandan, keglati / kegljati se. Naravno, imenice kugla i kegla ne znače isto, premda glagoli kuglati se i keglati se znače (istu radnju). Doduše, i bez kugle i bez kegle možemo se i kuglati i keglati – od smijeha (valjati se). U slovenskom jeziku npr. dobro se vidi postanak njihove krogle (pa i umanjenice kroglice). Riječ je u 18. st. zapisana i kao okrogla, pa je današnja riječ krogla (potpomognuta narodnim izrazom kugla i njem. Kugel) tako i nastala. Jasno je da je u pozadinskoj fronti čamio krug / krog (prasl. *krọgú, što je srodno sa stvnjem. hring, vrlo prepoznatljivim u današnjem njem. Ring, obruč, prsten). Svatko već vidi da je baza takve kotrljave riječi neka vrtnja, i doista, ie. baza je *(s)kreng(h)-, iz korijena *(s)ker-, što znači vrtjeti (se), viti. Hrvatska je kugla našla krsnu kumu u njem. riječi Kugel (u istom značenju).

Kegla, kegel, kegelj znači pak nešto drugo – u kuglanju to su upravo oni jadnici koji stoički prkose precizno odmjerenim udarcima te okrugle goropadi zdesna, slijeva, sprijeda, u glavu, u trbuh itd. To su, dakle, čunjevi (Držić je zapisao cunj, a kasnije i Belostenec). Cunj (conus) ili čunj jest klip u koji se gađa loptom ili čim drugim, a oblik čunj cementirao se i u našem srednjoškolskom nazivlju (geometrija). Mjesto gdje ovi nijemi i ukočeni sirotani primaju udarce razorne kugle zove se najčešće kuglana (uz kugljana, slov. kegljišče, njem. Kegelbahn). U hrvatskom izrazu svoje je prste i opet imao turski, čak perzijski, nastavak: -ana (streljana, kavana i sl.), što nije ništa drugo nego stegnuta (kontrahirana) kuća (hane).

Kako se ponaša naša okrugla grubijanka? Da li se kotura ili se kotrlja? Premda se u rječnicima hrvatskoga jezika ovi glagoli objašnjavaju upućivanjem jednoga na drugi (koturati se objašnjava glagolima kotrljati, valjati, a kotrljati se glagolima koturati, valjati), među njima ipak ima male značenjske razlike (za samu kuglu u njezinu rušilačkom pohodu vjerojatno nevažne). Koturati znači polagano što okretati (npr. obruč), a kotrljati pomicati obao ili valjkast predmet tako da se okreće oko svoje osi. Kad već spominjem glagol koturati, evo i male zanimljivosti. U Zagrebu se jedna ulica zove Koturaška, dakle prozvana je tako po koturašima, što je stari naziv za cikliste, a kad je ovo vozilo na vlastonožni pogon dobilo dva veličinom ravnopravna kotača, za bicikliste. Uz željeznički nasip koji spaja Savsku cestu s Miramarskom bio je nekoć prvi velodrom u Zagrebu (staza za biciklističke – velocipedske – utrke i treninge). Trkališta već odavno nema, no ime se sačuvalo u jeziku, toj dragoj i nepresušnoj riznici sjećanja.

Sve dosad rečeno tek je mačji kašalj u usporedbi s onima koji trebaju zakotrljati kuglu, i to tako da ona pokaže svoju što razorniju moć (na nezaštićenim čunjevima). Jer kako se zovu ti vršitelji radnje? Oko njihova imena mogla bih autore rječnika svrstati u dvije ekipe: ekipu Č i ekipu Š. Znam da se momčadi obično ne zovu tako (prije A i B), no u ovoj igri navedeni su palatali važniji i od A i od B. Pitanje je, naime: kuglač ili kuglaš (naravno i -ice, uza sve druge izvedenice). Ekipa Č: V. Anić (Rječnik hrvatskoga jezika, 1998) ima kuglač (no u samom objašnjenju može poslužiti i kuglaš). Još jedna zanimljivost: Anić jedini razlikuje kuglača (osobu koja se kugla) od kuglaša, atletičara koji se bavi bacanjem kugle (poput kopljaša, bacača koplja, kladivaša, bacača kladiva i sl.). Anić dobro razmišlja o tvorbi imenica od glagola (npr. brijati – brijač; kopati – kopač itd.), kao i S. Babić u svojoj Tvorbi riječi (1991), no uz sufiks -aš Babić izdvaja upravo čestotu takvih imenica u sportu (kartaš prema kartati se, skijaš prema skijati se itd.) i onda kad tvorbu imenice ne motivira glagol (nogometaš, odbojkaš, košarkaš itd.). G. Šamšalović (Njemačko-hrvatskosrpski rječnik, 1964) ima: kuglački klub, kuglačka staza, kuglačka kugla (Kegelkugel). Rječnik dviju matica (MH i MS, 1967) jedno objašnjava drugim: kuglač = kuglaš, pa je, naravno, i kuglaš = kuglač. Najnoviji Hrvatski pravopis (MH – L. Badurina, I. Marković, K. Mićanović, 2007) ima samo kuglača i kuglačicu. I Hrvatski opći leksikon (1996), opisujući sportsku igru kuglanje, zaobišao je same igrače, no ipak piše da se čunjevi koje valja srušiti nalaze na kraju kuglačke staze. D. Parčić pak (Rječnik slovinsko-talijanski, 1874) ima kruglju, krugljanu i krugljati se, ali ne i igrače.

Ekipa Š. Ova je momčad brojnija. Autori ili navode samo oblike kuglaš, kuglašica, kuglaški ili upućuju na š kao na prihvatljivije rješenje. Tako Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje, 2000) sve kuglače i kuglačice upućuje na kuglaše itd., kako postupa i Hrvatski jezični savjetnik (grupe autora, 1999). V. Brodnjak (Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, 1991) ima na srpskoj strani kuglač, a na hrvatskoj kuglaš (i izvedenice), no da to ipak nije srpsko-hrvatska podjela, svjedoči npr. Srpskohrvatsko-engleski rečnik Mortona Bensona, objavljen u Beogradu 1977, koji uz kuglanje ima kuglaše! Od dvojezičnih rječnika, kuglaša imaju M. Drvodelić (Hrvatsko ili srpsko-engleski rječnik, 1978. i Hrvatsko-engleski rječnik, 1996), Ž. Bujas (Veliki englesko-hrvatski rječnik, 1999), R. Hansen-Kokoruš i dr. (Deutsch-kroatisches Universalwörterbuch / Njemačko-hrvatski univerzalni rječnik, 2005), ali i »dobri stari« R. Filipović (Englesko-hrvatski rječnik, 1959).

Dakle, ovaj pregled pokazuje da se distinkcija između kuglača (osobe koja se bavi kuglanjem) i kuglaša (atletičara koji baca kuglu) mogla uspostaviti, no ni stariji ni noviji rječnici nisu joj se priklonili, pa je danas vrlo teško vratiti kotač unatrag. Naravno, zbog samoga terminološkog kolebanja, ne treba na »stup srama« pribijati ni kuglače ni kuglaše, ni njihove staze, a ni klubove. Kako su sami odlučili da će se zvati (jer svatko za svoje rješenje ima uporište), tako neka se i zovu. Ovakva šarolika situacija (»pa sad se ti tu snađi«) nije, nažalost, u hrvatskom jeziku i jedina. Narod je tu pojavu već odavno klikeraški nazvao okruglo pa na ćoše (a zapravo ni ovamo ni onamo; nejasno). Znam da od ćoše (tur. köşe < perz. kűše, gűše, ugao, kut, budžak – U tri ćoška) neki dobivaju, ne dao Bog, češu, pa neka se svatko češe gdje ga svrbi, a za umirenje neka zaviri u respektabilan Frazeološki rječnik (1982) Josipa Matešića, naše gore lista u Slavističkom institutu u Mannheimu. Uostalom, djelo i jest plod višegodišnje suradnje toga instituta, zagrebačkoga Zavoda za jezik i Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Nives Opačić