Hrvatska poezija ne zaostaje za svjetskom

Hrvatska poezija ne zaostaje za svjetskom

Bez divnih ostvarenja hrvatskih pjesnika ne bi bilo ni naše antologije... Suvremena književnost vraća se nedavnoj prošlosti i razotkriva mehanizme koji su nama manipulirali... Češko čitateljstvo mnogo je manje upoznato s Kunderinim opusom nego hrvatsko...

Dušan Karpatský, češki književnik i prevoditelj, prije godinu dana na češkom jeziku uredio je i velikim dijelom preveo antologiju hrvatske poezije na češkom jeziku Koráb korálový, Korablja od koralja. Za tu antologiju i uopće promicanje hrvatske kulture i književnosti Karpatský je ove godine dobio nagradu Matice hrvatske, Ljudevit Jonke. Bio je to povod ovom razgovoru.

Gospodine Karpatský, hrvatski jezik govorite bolje od većine Hrvata, pa kako ste ga i zašto naučili?

–Moj omiljeni filozof Blaise Pascal veli »izbor zanimanja najvažnija je stvar za cijeli život, no o njemu odlučuje slučajnost«. Ja sam živi primjer istinitosti njegova zapažanja. Kada sam 1953. primljen na tadašnji Filološki fakultet Karlova sveučilišta u Pragu, da uz češki, koji sam želio studirati, nisam morao odabrati još jedan slavenski jezik kao B–predmet, Bog zna čime bih se u životu bavio. Odabrao sam (srpsko)hrvatski, vođen nekim svjesnim, ili prije podsvjesnim, simpatijama prema Titovoj Jugoslaviji, koja je tada već pet godina bila na udaru bijesne ogovaračke hajke socijalističkoga lagera, dakle i Čehoslovačke. Napominjem da u početku nisam znao ni jedne jedine riječi hrvatski! Zahvaljujući našem lektoru, praškom Sarajliji Vladimiru Togneru, naučio sam koliko–toliko gramatiku i usvojio nekoliko stotina riječi, tako da sam uskoro mogao čitati književne i stručne tekstove i za vrijeme prvoga posjeta Hrvatskoj (Zagrebu i jadranskoj obali) 1957, u kontaktu s domaćinima, kolegama, svoj prvobitni dadaizam ipak sam uspio razviti u nekakvu pristojniju konverzaciju. Čitajući prva književna djela na hrvatskom i srpskom, otkrivao sam vrijednosti i ljepote koje su me vukle da ih, kad–tad, učinim pristupačnim i drugim češkim čitateljima.

Kada ste počeli prevoditi?

–Prve svoje manje prijevode tiskao sam po časopisima već od 1956. Mome zbližavanju s hrvatskim jezikom i književnošću osobito je pridonio Marijan Matković, kojega sam upoznao 1958. i koji mi je do kraja svog, prerano skončana života bio dragi prijatelj. Kao tajnik Razreda za suvremenu književnost JAZU pozivao me (zbog lagerskih ograničenja nekoliko godina uzalud) u Zagreb, a kao voditelj dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara pozivao me u Dubrovnik te je kumovao i pozivu šefa Odsjeka za slavistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu profesora Aleksandra Flakera da ovdje radim kao lektor češkoga jezika. Mislim da su te dvije i pol godine moga lektorovanja (1966/67. i 1969/70) bile presudne za moje poznavanje hrvatskog jezika, hrvatske kulture i Hrvatske uopće. I ne samo to: u nekima od tadašnjih svojih studenata stekao sam s vremenom vrijedne suradnike i prijatelje.

Vjerojatno nije bilo lako promicati hrvatsku književnost u komunističko doba?

–U komunističko doba nije bilo lako promicati hrvatsku književnost iz ideoloških razloga, jer je Jugoslavija i nakon posjeta Nikite Hruščova Beogradu 1955. bila čas manje, čas više sumnjiva i nije se uklapala u socijalistički lager. Stanje političkih duhova odražavalo se i u izdavačkoj politici. Tako je, primjerice, između nacrta deset debelih svezaka izabranih djela Miroslava Krleže do objavljivanja devetoga sveska prošlo 42 godine; nacrt sam napravio i predao izdavaču, koji mi ga je tražio, potkraj moga studija, dakle 1958, i deveti sam svezak uspio izdati tek 2000, na kraju svoga radnog vijeka, kao umirovljenik. Deseti svezak nismo više ni pokušavali progurati, jer ni naš današnji novi kapitalizam nije nikakvo cvijeće; sad odlučuje nevidljiva ruka tržišta. U komunističko doba moj je rad na promicanju hrvatske književnosti ometala ideološka uškopljenost režima, a poslije i moja politička nepodobnost, danas se sve gleda kroz prizmu novaca: želiš objaviti knjigu, nađi sponzora i lovu na stol!

Prije pet, šest godina dobili ste nagradu Ine koja se dodjeljuje osobama što promiču hrvatsku kulturu u svijetu. Što vam značilo to priznanje?

–Nagrada Ine značila mi je više nego što sam ispočetka mislio, jer mi je, pored priznanja i nezanemarive svote novca, donijela i monografiju koja uz ostalo sadrži bibliografiju moga prevoditeljskog i vlastitog djela i uopće daje uvid u rad i život jednoga od mnogobrojnih ljudi koji su stoljećima gradili mostove između naša dva naroda. Zahvaljujući organizatorima nagrade, tadašnjem direktoru službe promotivnih aktivnosti Ine Miji Ivureku i njegovu suradniku Mirku Kovačeviću, značila je početak lijepe suradnje koja je rezultirala Zlatnom knjigom češkoga pjesništva na hrvatskom, čime sam ostvario dugogodišnji san i uz svesrdnu pomoć i suradnju svoje nekadašnje studentice Dubravke Dorotić Sesar, Predraga Jirsaka i Zlatka Šešelja pružio mogućnost hrvatskim čitateljima da zavire u blago češkoga pjesništva s kojim se, mislim s pravom, ponosimo.

Koliko vam znači nagrada Ljudevit Jonke, koju vam je ove godine dodijelila Matica hrvatska?

–Dobiti priznanje od institucije kao što je Matica hrvatska znači zapravo postati sastavnim dijelom njezine već 166-godišnje povijesti, i to je čast kakva se cijeni. Mene osobno uz Maticu veže i činjenica da su joj na čelu stajali i moji dugogodišnji prijatelji – Ljudevit Jonke, Vlado Gotovac, Josip Bratulić i sada Igor Zidić.

Raduje me što se nagrada koju sam dobio zove baš po profesoru Jonkeu, s kojim sam imao prilike nekoliko puta i surađivati, i zahvalan sam mu na pomoći koju mi je pružao u mojim kroatističkim počecima. A prije svega, Jonke pripada među najzaslužnije graditelje mostova između hrvatske i češke književnosti kao prevoditelj niza vrhunskih djela čeških pisaca 19. i 20. stoljeća, kao što su Božena Němcová, Jan Neruda, F. X. Šalda, Petr Bezruč, Ivan Olbracht, Vladislav Vančura, Karel Čapek, Jaroslav Hašek, Jiří Wolker, Jan Drda, Julius Fučík.

Što vas je »natjeralo« da uredite antologiju hrvatske poezije na češkom jeziku Koráb korálový?

–Predstavivši u Zlatnoj knjizi češko pjesništvo hrvatskim čitateljima, želio sam zauzvrat češkim ljubiteljima poezije ukazati na vrijednosti i ljepote hrvatske pjesničke riječi. Uredivši Koráb korálový ostvario sam svoj drugi san.

Antologija počinje s hrvatskim latinistima. Je li se o njima prije što znalo u Češkoj?

–Hrvatski se latinisti spominju u nekim češkim leksikonima pisaca, npr. u »mome« Slovníku spisovatelů Jugoslávie i u Slovníku latinských spisovatelů gdje se nalaze natuknice o Janu Panoniju, Šižgoriću, obojici čuvenih Crijevića, Maruliću, Puciću, no, koliko mi je poznato, njihovi stihovi na češki nisu prevođeni. Ja sam svoj izbor pravio na temelju prepjeva poezije hrvatskih latinista na hrvatski, posebice onih Nikole Šopa, no prepjev na češki djelo je naše latinistice Dane Svobodove, koja je prevodila s latinskog izvornika. Kad sam je zamolio za suradnju, nije o hrvatskim latinistima takoreći imala pojma, ali čim je pročitala nekoliko Panonijevih i Šižgorićevih elegija, oduševila se i njezini su prepjevi pravo remek–djelo: spoj poštivanja izvornog metra i modernoga, čitkog izraza.

Stoljećima je hrvatska poezija prisutna u europskoj književnosti, pa nam recite je li bila prisutna i u Češkoj, odnosno Čehoslovačkoj?

–U Češkoj, odnosno Čehoslovačkoj hrvatska poezija imala je odjeka kako za vrijeme stare Austro–Ugarske, tako i za vrijeme postojanja svih sljedećih država u kojima se Hrvatska nalazila, pa i Jugoslavije. Mislim da za međusobno razumijevanje na književnom i uopće kulturnom planu država ne igra neku, kako bi Krleža rekao, »preponderantno važnu« ulogu.

Pogledajte moju bibliografiju Croatica na češkom jeziku, objavljenu u Zagrebu 1983, pa ćete vidjeti da se prvi prepjevi stihova hrvatskih pjesnika pojavljuju u Češkoj još pod Austrijom, u zamahu nacionalnoga preporoda sredinom 19. stoljeća (kod Čelakovskoga i Erbena), prvi prepjev Smrti Smail–age Čengića izlazi 1860, pjesme Petra Preradovića 1904, Andrićev Ex Ponto pojavljuje se na češkom već godinu nakon izlaska izvornika (1919), za vrijeme kraljevske Jugoslavije i Masarykove Čehoslovačke izlaze još npr. Gundulićevi Osman i Dubravka, stihove hrvatskih pjesnika sadrže male antologije Lyrická duše Jugoslávie i Jadran v soudobé jihoslovanské lyrice, izlaze i mali izbori pjesama Krleže, Krkleca. Za vrijeme komunističke Čehoslovačke i Jugoslavije češki se interes za hrvatsku poeziju usustavljuje: pojavljuje se znalački izbor hrvatske pjesničke renesanse, ulomci iz hrvatskoga baroka, Krležine Balade Petrice Kerempuha, izbor iz intimne poezije Tina Ujevića, izbor iz Goranove poezije, »mali izbor jugoslavenskih pjesnika 20. stoljeća« pod davičovskim naslovom Snímky krajiny poezije, gdje je, vjerujem, dobro zastupljena i hrvatska poezija, Zápis o člověku Maka Dizdara.

Je li nakon pada komunizma nastavljeno prevođenje hrvatske književnosti?

–Poslije pada komunizma izlaze izbori pjesama Vesne Parun i Slavka Mihalića, ponovno (dvaput) Krležine Balade i najzad sve to zapravo zaokružuje »tisuću godina hrvatske poezije u djelu stotinjak pjesnika« Korablja od koralja, antologija koja valjda Česima pokazuje i dokazuje širok raspon hrvatskoga pjesništva na dvadeset tisuća izabranih i (usuđujem se tvrditi) izvanredno kvalitetno prepjevanih stihova. Zahvaljujući se, prigodom nekog od predstavljanja knjige, onima bez kojih ne bih mogao antologiju stvoriti, spomenuo sam, pored svojih sjajnih suradnica i suradnika, posebno hrvatske pjesnike, jer bez njihovih divnih ostvarenja ne bi, jasno, moglo biti ni naše antologije.

Osjeća li se u hrvatskoj poeziji nepostojanje vlastite države?

–Zar Jugoslavija nije bila i hrvatska država? Osobito ona federativna? Ja sam Čehoslovačku uvijek smatrao svojom državom, iako se baš nisam slagao s njezinim, dijelom izabranim, a dijelom nametnutim, režimom. I da sam živio u vrijeme Franje Josipa I, vjerojatno bih bio i Austro–Ugarsku smatrao svojom državom – barem do stanovitoga trenutka. Kao njezin državljanin.

Je li u hrvatskoj poeziji domoljublje izraženo jače nego recimo u češkoj?

–Što se tiče domoljublja u poeziji, ono obično dolazi do jačeg izražaja kad narod, nacija osjeća opasnost za svoj opstanak. U češkoj se poeziji domoljubna nota javlja već u srednjem vijeku, prvo zbog napetosti u odnosu s Nijemcima, poslije za vrijeme husitskih ratova protiv križarske vojske. Nov se njezin uspon osjeća oko 1848, ali se ona pojavljuje sve vrijeme borbe naših (manje ili više potlačenih) naroda za emancipaciju. Prvi svjetski rat prouzrokuje nastanak nekih vrhunskih ostvarenja u tom pogledu (Ratna tetralogija Viktora Dyka). Nacističke prijetnje Čehoslovačkoj, münchenski sporazum velikih sila na naš račun i njemačka okupacija motivirali su najveće češke pjesnike da domoljubnim osjećajima daju vrhunski pjesnički izraz, primjerice budući nobelovac Jaroslav Seifert, moj omiljeni František Halas i mnogi drugi.

Potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio sam u Češkoj, u Pragu, i na radiju sam slušao domoljubni program, tako mi je barem rečeno. Je li se tada moglo tako što raditi?

–A zašto ne bi!? Ljubav prema domovini nije bila zabranjena, komunistički su ideolozi čak tvrdili da su oni »najbolji nasljednici najboljih tradicija« češkoga, odnosno slovačkoga naroda. Samo smo svi obavezno stalno učili od Sovjetskog Saveza i zaklinjali se na vječno prijateljstvo s njim.

Komunizam je u Čehoslovačkoj učinio mnoga zla pa me zanima jesu li Česi to zaboravili?

–Mi koji smo bili svjedoci tih zala, ili čak njihove žrtve, mi koji smo u mladosti bili zavedeni lijepim parolama da bismo ranije ili kasnije progledali, mi ne zaboravljamo. Oni koji su se u svemu tome vješto snalazili, njima je i sada svejedno. Oni su čak spremni sjećati se tih godina s nostalgijom, jer su u njima živjeli svoju mladost. A mladim naraštajima sva se prošlost uglavnom stapa u niz dosadnih historiografskih podataka, čiji slijed im nije sasvim jasan: Staljin, Hitler, Napoleon, Cezar, Noa, sve su to neke pretpotopne sablasti.

Je li komunistička prošlost tema češke književnosti?

–Suvremena književnost dobrim dijelom ne zaboravlja i vraća se nedavnoj prošlosti nastojeći razotkriti sve te mehanizme koji su nama manipulirali, stvarajući od nas poslušne marionete i žrtve na pravdi Boga. Bar jedan primjer: opširan roman jednoga zatočenika komunističkog režima Jiříja Stránskoga po kojem je snimljena i uspjela TV–serija – Podivljala zemlja.

Kakvi su odnosi Čeha i Slovaka? Jesu li dvije države podijelile nekadašnje zajedništvo ili se to zajedništvo razvija uz priznavanje identitetske posebnosti?

–Miran razlaz naših dvaju naroda uklonio je mnoge uzroke međusobnih alergija i netrpeljivosti. A »identitetske posebnosti« obaju naroda nisu se, barem u poratnoj Čehoslovačkoj, ni nijekale. Meni se, kao polu–Čehu i polu–Slovaku, čini da su odnosi sada možda bolji nego ikad.

Što je prava istina o Milanu Kunderi?

–Što je »prava istina« o njemu? Mislim da je prava istina to što je on veliki češki, francuski, europski i svjetski pisac, koji je djelom obradovao i naljutio stotine tisuća čitatelja širom svijeta, pružio im bespoštednu sliku toga u čemu i što i kako živimo. A što se tiče njegova eventualnog gafa u mladosti, taj tko nije proživio jezive prve godine komunističke vladavine u Čehoslovačkoj, pune omladinskog oduševljenja i najodvratnijeg gaženja ljudskih prava, ne može shvatiti da, recimo, prijava neke sumnjive osobe vlastima mogla biti izraz kako građanske svijesti, tako i straha od progona i kazne, jer, sjećate se: »Ozna sve dozna«.

Koliko možebitna istina utječe na njegovu recepciju?

–Na recepciju ili ne–recepciju Kundere i njegova djela u Češkoj utječe prije svega to što je češko čitateljstvo mnogo manje upoznato s Kunderinim opusom nego, recimo, hrvatsko. Dok u Hrvatskoj, zahvaljujući nakladniku Branku Čegecu, pokojnome sjajnom prevoditelju Nikoli Kršiću i drugima, izlaze već po ne znam koji put Kunderina sabrana djela, u Češkoj se njihovo izdavanje gotovo ne miče s mjesta, jer Kundera želi sve što je napisao u egzilu za češku publiku ponovno revidirati i francuski pisana djela sam prevesti na češki. A nema vremena, a očito ni snaga, jer je već ušao u osamdesetu.

Dosta hrvatskih intelektualaca ne pravi razliku između sadašnjega liberalizma i komunizma pa me zanima kako se na to gleda u Češkoj?

–Što se mene tiče, ja ne bih mijenjao komunizam s liberalizmom. U komunizmu smo se nauživali montiranih političkih procesa u kojima su stradali antikomunisti i komunisti, neprekidna agitpropovskog masiranja, oskudice svake vrsti (od mesa preko naranača do toalet–papira), zatvorenosti u lageru koji je postao logor sa željeznom zavjesom i bodljikavom žicom na granici s trulim kapitalizmom, proganjanja djece zbog tobožnjih grijeha roditelja, maltretiranja tajne policije, iskrivljavanja povijesti i povijesti književnosti, progona najvrednijih književnika i umjetnika, izvansudskih zabrana javnoga djelovanja (i ja sam dvanaest svojih prijevoda i jednu vlastitu književnu enciklopediju morao objaviti pod posuđenim imenima prijatelja), uglavnom ja ništa od toga u današnjem režimu ne vidim, tako da mi se svako izjednačavanje čini deplasiranim i zlonamjernim.

Kako u Češkoj napreduju globalizacijski procesi i kako se reflektiraju na kulturu?

–A što ja znam? Valjda kao i u svakoj drugoj europskoj zemlji. Zahvaljujući internetu, medijima i mi pripadamo tom današnjem globalnom selu. A što se tiče kulture, mislim da globalizacija više utječe na šoubiznis. Pjevači raznoraznih pjesama kao da ne mogu bez engleskoga, koji ja ne znam, pa mi taj vid globalizacije smeta. Kao potrošača prehrambenih artikala dovodi me u dvojbu činjenica da u raznim marketima nalazim ne samo czech made jogurte, nego i njemačke, koji se ni po čemu ne razlikuju od naših. A Nijemci vjerojatno jedu i češke jogurte. No zašto jogurte voziti ovamo–onamo po Europi, trošiti skupu naftu i zagađivati okolinu, to mi nije jasno.

Je li Česima bolje otkad su u Europskoj Uniji?

–Gledajući razna ispitivanja javnoga mnijenja zapažam da neki misle da im je bolje, dok drugi to ne misle. Činjenica je da novac iz fondova EU prilično pomaže da se riješe problemi s infrastrukturom u manjim gradovima i mjestima, da se više čini za ekologiju...

Što je Unija Česima uzela?

–A što nam je Unija uzela? Naš domaći rum koji se ne proizvodi od šećerne trske, nego od krumpira. Odnosno nije nam ga uzela, jer ga ne damo, samo ga ne smijemo zvati rum. Prije je na boci pisalo Tuzemský rum (tj. domaći), sad je ostalo samo tuzemský. No mi smo taj svoj krivi rum oduvijek često od milja zvali tuzemajka (prema Jamajka), pa nam je svejedno. Dakle ni tu nije problem.

Tko su danas istaknuti češki pisci i bave li se »uvoznim temama i problemima«?

–Što su to »uvozne teme i problemi«? Koji i koje su to? Književnost nijednoga naroda ne živi u zrakopraznom prostoru, izložena je utjecajima sa strane i prima, prihvaća ono što na neki način rezonira s njezinim raspoloženjem, s raspoloženjem njezine čitateljske publike. A i sama emitira poticaje, otvara probleme i nabacuje teme koje mogu prihvaćati i drugi.

Suvremeni češki pisci bave se uglavnom vrućim problemima današnjice, današnjim stanjem društva koje već gotovo dvadeset godina živi u nekakvom postkomunizmu, u nekakvu po redu drugom gründerskom kapitalizmu, kad većina uživa u naglo stečenoj slobodi, a neki je i vješto zlorabe, i u vrtlogu tranzicije i hvatanja koraka s Europom koprca se MČČ (mali češki čovjek). Tu crpe svoje teme recimo Tereza Boučková, Michal Viewegh, Petr Šabach, dok drugi u svojim složenim strukturama nastoje zaviriti u magičnu i irealnu dimenziju života i svoje likove i motive vode kroz labirint vremena i prostora magičnoga Praga (Daniela Hodrová) ili Brna (Jiří Kratochvil). Bogatu tradiciju češke povijesne proze razvija Vladimír Körner, koji u svojim baladesknim romanima i filmskim scenarijima postavlja pitanja o smislu i moralnom opravdanju postojanja čovjeka, podvrgnuta kušnjama neravnopravna sukoba s višom silom i neumoljivošću povijesti.

Koliko je u Češkoj cijenjen Wievegh?

–Michal Viewegh danas je vjerojatno najčitaniji suvremeni češki pisac. Veliku je pozornost privukao već romanom Báječná léta pod psa (1992), koji je na hrvatski prevela Dagmar Ruljančić pod naslovom Sjajne zeznute godine (1998).

Češka je kritika utvrdila (da citiram jedan Slovník českých spisovatelů) da tu pisac »u priči o jednoj običnoj obitelji, koja pokušava izaći na kraj s aktualnim političkim pritiskom, nastoji obuhvatiti razvitak češkoga društva od šezdesetih godina preko tzv. normalizacije sve do pada komunizma. Individualne i društvene probleme i etičke sukobe prikazuje s ironičnom i samoironičnom distancom i smislom za tragikomičnost pojava. Autobiografske crte i postmoderna ishodišta izgradnje teksta karakteristični su i za sljedeća djela, koja reflektiraju vrijeme nakon prevrata u studenom 1989, slikajući najrazličitije društvene slojeve i sredine«. Vieweghova se djela prodaju u desecima tisuća primjeraka, po njima se snimaju filmovi koji pripadaju među najgledanije. Poneki kritičar tu i tamo zamjera piscu plitkost i bezbrižnu lakoću pripovijedanja, no najšira čitateljska publika ostaje svome omiljenom autoru vjerna do dana današnjega. Autor je na svoje zavidne kritičare alergičan; jednoga je čak ošamario na ulici.

Kojega biste češkog pisca preporučili Hrvatima?

–Na to sam pitanje već nekoliko puta odgovorio: Vladislava Vančuru. I drago mi je da je upravo ovih dana u Zagrebu izašlo najbolje Vančurino djelo, roman iz doba viteških razbojnika Markéta Lazarová, u prijevodu Dubravke Dorotić Sesar. I našlo bi se još dosta čeških pisaca, kako sadašnjih, tako i starijih, koje bi bilo preporučljivo predstaviti hrvatskim čitateljima, recimo srednjovjekovnoga reformatora Petra Chelčickog, čije je ideje mnogo kasnije prihvatio L. N. Tolstoj, Jakuba Arbesa i njegova romaneta, baladesknu prozu Josefa Čapeka (ali ni njegov mlađi brat Karel nije dovoljno poznat), veliku i malu valdštajnsku trilogiju Jaroslava Durycha, pjesničke proze Jakuba Demla, djelomično vezane i za Dubrovnik, psihološke romane Jaroslava Havlíčeka i Václava Řezáča, monumentalnu fresku iz Italije doba Michelangela Buonarrotija Karela Schulza, humorističke romane Karela Poláčeka, egzistencijalistički obojene povijesne novele Vladimíra Körnera, satirične priče Karela Michala o sablastima u socijalizmu, groteskne slike suvremenika Vladimíra Párala, postmodernističku prozu Jiříja Kratochvila, veliki apokrifni roman o Isusu Lenke Procházkové. No najbolji izbor napravit će vam vrsni hrvatski prevoditelji s češkoga; pitajte Dubravku Dorotić Sesar, Predraga Jirsaka, Renatu Kuchar, Katicu Ivanković...

Kakva je hrvatska književnost?

–Ja ne znam kakva je hrvatska književnost. Ona se sastoji od tisuća i tisuća djela koja su nastala u prošlosti i koja nastaju i dan–danas. Od te goleme količine ja sam za pola stoljeća svoga radnog vijeka uspio pročitati mali dio. Među tim pročitanim knjigama ima priličan broj onih koje volim i cijenim, zbog kojih mi se isplatilo naučiti jezik kojim su pisane, a nekoliko desetaka onih do kojih mi je stalo toliko da sam svoje oduševljenje zaželio podijeliti sa svojim češkim sugrađanima, što mi je djelomično i uspjelo.

Znači li ona što u europskom kontekstu? U Hrvatskoj mnogi misle kako hrvatska poezija ni u čemu ne zaostaje za europskom i svjetskom. Što vi mislite o tome?

–A što se tiče poezije, ja sam svoje uvjerenje da ona »ni u čemu ne zaostaje za europskom i svjetskom« dao do znanja jasno i glasno antologijom Koráb korálový. I veoma mi je drago što su to mišljenje prihvatili i dijele ga i moji češki kolege, kritičari, pjesnici, urednici, prevoditelji s drugih jezika. Neki su mi to rekli, neki su to čak i napisali i objavili.

Što mislite o današnjoj hrvatskoj književnosti? Odražava li hrvatske teme i probleme ili se uklapa u trendovske pomodnosti?

–Oprostite, vi zaista mislite da sam ja, sastavljajući i prevodeći dvije omašne pjesničke antologije, imao vremena i mogućnosti redovito pratiti tekuću književnu produkciju u Hrvatskoj da bih o tome mogao reći nešto mjerodavno? Nažalost, tu vam moram ostati dužan odgovor.

Osim vas tko još u Češkoj prevodi hrvatsku književnost?

–U mojoj se generaciji svojim prijevodima hrvatske književnosti istaknula osobito Irena Wenigová, koja je dugi niz godina (1956–90) uređivala južnoslavenske književnosti u nekoć vodećoj češkoj izdavačkoj kući Odeon. Tu je uređivala i Spisy Miroslava Krleži za koje je prevela drame U logoru, Vučjak, Golgota te glembajevsku trilogiju. Za zbornik 5 charvátských her (5 hrvatskih drama), koji smo sastavili zajedno, prevela je Matkovićeva Herakla, osim toga objavila je i dubrovačkoga Starca Klimoja, Begovićevu Amerikansku jahtu u splitskoj luci, Radio Prag joj je emitirao niz prijevoda hrvatskih radiodrama (npr. Z. Bajsića, I. Kušana). Iz proze je prevela Šteficu Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić. U suradnji s istaknutim češkim pjesnicima prevodila je i hrvatsku poeziju. Tu se ističu prije svega Krležine Balade Petrice Kerempuha, gdje joj je suradnik bio Josef Hiršal. Zajedno s Luděkom Kubištom prevela je Jamu Ivana Gorana Kovačića, izbor iz pjesama Maka Dizdara, ulomke iz djela hrvatskih baroknih pjesnika (Gundulića, Zrinskog, Frankopana, I. Đurđevića, I. Bunića Vučića i dr.) za antologiju europskoga baroka Kéž hoří popel můj (Neka gori moj pepeo). Ona i Kubišta obavili su i golem dio posla za moju antologiju Korablja od koralja (srednjovjekovne duhovne pjesme, barok, pjesnici preporoda, Kranjčević, Nazor, Vojnović, Begović, Krleža, Goran Kovačić, Vesna Parun, Golob...).

Pored Irene Wenigove dali su vrijedan prinos češkom poznavanju hrvatske književnosti Milada Černá (Prokleta avlija I. Andrića, Na kamenju V. Kaleba, Naivci I. Kušana, Kiklop R. Marinkovića), Jiří Fiedler (Andrićev Omer paša Latas, izbor pripovijedaka V. Kaleba, Krležin Banket u Blitvi, nekoliko jednočinki Ivana Raosa), Milada Nedvědová (Andrićeva Na Drini ćuprija, sveukupna proza iz Krležina ciklusa o Glembajevima i nekoliko Krležinih novela, izbor hrvatske renesansne poezije u suradnji s pjesnikom J. Hiršalom).

Koliko ste djela hrvatske književnosti preveli?

–U zasebnim knjigama i antologijama objavio sam ukupno 103 prijevoda na češki, od toga je 66 djela hrvatskih pisaca, preostalih 37 otpada na srpsku, bosanskohercegovačku, slovensku i slovačku književnost. Među piscima čija sam djela preveo nalaze se između ostalih (kronološkim redom) M. Krleža, R. Marinković, M. Matković, V. Desnica, S. Kolar, T. Ujević, V. Kuzmanović, B. Belan, F. Hadžić, A. Šoljan, I. Brlić Mažuranić, I. Brešan, P. Pavličić, Z. Furtinger, S. Novak, S. Šnajder, I. Andrić, N. Orhel, I. Aralica, M. Jurić Zagorka, J. Osti, S. Mihalić, D. Ugrešić, P. Matvejević, L. Paljetak, D. Tadijanović, I. Štiks. Za Korablju od koralja preveo sam, što sâm, što u tandemu s pjesnicima, dvadesetak pučkih pjesama te stihove A. Sasina, Đ. Hidže, A. Mihanovića, čitavu Smrt Smail–age Čengića I. Mažuranića, Propast Venecije A. Šenoe, pjesme L. Vukelića, R. Jorgovanića, F. Mažuranića, A. Tresića Pavičića, A. G. Matoša, D. Domjanića, V. Vidrića, J. Polića Kamova, F. Galovića, V. Čerine, T. Ujevića, I. Andrića, M. Krleže, D. Pfanove, A. B. Šimića, A. Cettinea, G. Krkleca, V. Vlaisavljevića, V. Majera, D. Cesarića, Đ. Sudete, F. Alfirevića, N. Šopa, D. Tadijanovića, D. Ivaniševića, I. Kozarčanina, V. Vide, K. Quiena, J. Kaštelana, R. Ivšića, N. Milićevića, V. Parun, B. Pavlovića, S. Mihalića, J. Pupačića, M. Slavičeka, V. Gotovca, I. Slamniga, Z. Tomičića, D. Ivančana, A. Šoljana, Z. Baloga, T. Petrasova Marovića, D. Dragojevića, Z. Mrkonjića, J. Severa, A. Dedića, D. Horvatića, N. Petraka, I. Zidića, B. Marune, T. Maroevića, I. Rogića Nehajeva, A. Goldsteina, L. Paljetka, A. Škunca, J. Fiamenga, Z. Makovića, B. Maleša.

Na kraju, možete li poručiti Česima da Hrvati osim mora imaju i kvalitetnu književnost?

–Cijeloga se života bavim time da Česima pokažem i dokažem da Hrvatska ima, pored omiljenoga Jadrana, i vrlo zanimljivu književnost koju bi trebali čitati. Mali dio toga što Hrvatska, po mome mišljenju, može u književnosti ponuditi drugima, pa i Česima, ja sam preveo. Mislio sam pritom kako na gornjih pet stotina čitatelja koji mogu čitati, recimo, Krležine eseje, tako i na čitateljski puk kojem sam, s uspjehom, ponudio Zagorkinu Gričku vješticu.

Je li bilo teško naučiti hrvatski?

–Učim ga 55 godina, a još ga ne znam dovoljno. Kad čitam naglas pjesme, griješim u naglascima, kad prevodim s češkoga na hrvatski, griješim u redu riječi i interpunkciji. A moje poznavanje dijalekata više je nego oskudno. Dakle, sve u duhu one narodne: Čovjek uči dok je živ, a ipak glup umre.

Razgovarao Andrija Tunjić