Gospodar zvukova

Na svečanom predstavljanju novoga nosača zvuka u maloj dvorani diskografske kuće okupilo se birano društvo. Pokraj domaćina, nazočni su ugledni muzikolozi, kritičari glazbenih rubrika u dnevnom i stručnom tisku, direktori radiopostaja te organizatori i članovi žirija pijanističkog natjecanja za mlade talente na kojemu su nagrađeni sudionici dobili pravo snimiti kompaktnu ploču.

Dakako, novinari i fotoreporteri pridaju pozornost nagrađenima, no u zraku se osjeća da važnost pripada predstavnicima financijske moći, a to su šefovi diskografske kuće i producenti. Izabrani između velikog broja konkurenata, mladi slavljenici ne mogu prikriti uzbuđenje. Četvero ih je, jer su Kanađanin i Korejka podijelili treću nagradu; druga je pripala Rusu, prva dvadesetogodišnjem Luki P. iz Hrvatske. Premda im je dano mjesto u prvom redu, ne sjede zajedno. Između njih, poput novčanice u šaku, utisnuli su se menadžeri, bez kojih nema uspješna poslovanja i koji u trenutku prezentacije rezultata jasno pokazuju da, nakon što umjetnik učini svoje, punim zamahom nastupaju trgovci.

Luka s iskrenom radošću prima pohvale. Prvi put je izišao na tako važnu provjeru talenta i uspio! Njegovo povišeno raspoloženje traje još od izlučnih nastupa. Počelo je s burnim odobravanjem publike – nedvojbenom najavom visoka plasmana – nastavilo se s napetim očekivanjem rezultata i pobjedom. Kao prvonagrađeni natjecanja koje se svake četvrte godine održava u Parmi pod imenom slavnog pijanista i skladatelja Franza Liszta, stekao je pravo na svoj CD. Ostali nagrađeni sudionici, njih troje, zajednički su snimili jedan.

Luka se prepušta užitku. Ostvario je velik korak do uspjeha i sada mu se smiješi blistava karijera. Put prema vrhu, razumljivo, nije bio lagan. Ni u razdraganu raspoloženju ne napušta ga sjećanje na sate, dane i godine koje je proveo uza svoje glazbalo dok su se druga djeca igrala i zabavljala. Od nižih razreda glazbene škole, sve do akademije i doškolovanja u inozemstvu nakon završene akademije, bilo je mnogo odricanja. Rad, rad, rad. Bez ljubavi za glazbu i glazbovanje ne bi izdržao. Neki su odustali, on nije. Imao je sreću da ga očev prijatelj, član istaknutog ansambla za ranu glazbu, uputi na pravog mecenu, a mecena na pravog menadžera. Obojica su bila Austrijanci, no ljudi koji imaju veze širom svijeta.

Budući da će preslušavanje nosača zvuka dulje potrajati, u dnu dvorane konobari nude osvježujuće napitke. Poslovni ljudi nemaju mira, diskretno ulaze i izlaze, dok muzikolozi pomno slušaju.

Počelo je sa snimkom pobjednika. Luka se trgnuo čuvši prve taktove Lisztova Trećeg nokturna u AS-duru u svojoj interpretaciji. Pozorno sluša popularni nokturno, široj publici poznatiji pod naslovom Ljubavni snovi, potom zahtjevan Mefistov valcer i ljupku etidu Šumski šumovi. Sav se pretvorio u uho, jer ga zanima kvaliteta njegove izvedbe i kvaliteta same snimke. No već nakon desetak minuta počne se mrštiti i zdvojnim pogledom potraži menadžera, koji je nešto potiho raspravljao s producentima. Čim je vidio njegov pogled, menadžer mu priđe, a Luka samo izusti: – To nije to! – Uzbuđen, nije se sjetio drugih riječi da izrazi svoje zaprepaštenje.

– Smiri se! – prišapne mu menadžer. – Poslušaj i druge, onda ćemo razgovarati.

Luka ušuti, duboko razočaran onim što je čuo. Njegova je interpretacija zvučala hladno, neka mjesta gotovo nije prepoznao, te u nemogućnosti da tog trenutka evidentira sve detalje uopćeno ocijeni kako u snimci nema duše. Pogledao je Rusa, Kanađanina i Korejku dok su emitirali njihov CD i na licu im primijeti isto razočaranje; oni su također nešto žustro raspravljali sa svojim menadžerima, potom smrknuti nastavili pratiti izvedbu.

Za njezina trajanja imao je vremena razmišljati. Sjeti se da je svojedobno, slušajući snimke pojedinih slavnih umjetnika, nalazio velike razlike u interpretaciji. Prijašnji su nosači zvuka tehnički zaostajali za današnjima – bile su to gramofonske ploče, često škripave pri prvoj uporabi. Kao dječak slikovito je sebi predočavao kako Rahmanjinov maestozno korača klavijaturom, Rubinstein trčkara njome, dok Ashkenazy stupa. Na taj način i sad u mašti lako može zamisliti da je, u svoje doba, Liszt letio, Chopin pak lebdio nad tipkama, jedva ih dotičući prstima.

Dočekavši kraj prezentirane izvedbe, htjede obaviti odgođeni razgovor s menadžerom.

– Prvo moraš čuti pohvale – upozori ga ovaj.

I čuo ih je. Čestitali su mu svi nazočni, a suradnici sjali od zadovoljstva zbog sjajno obavljena posla. Govorili su kako je snimka savršena, zvuk na njoj čist kao suza i kako je suvremena tehnologija silno uznapredovala. Prevladavala je riječ savršenstvo.

Luka nije dijelio njihovo oduševljenje.

– Zaboga, što su učinili? – reče menadžeru. – Na snimci je izbrisana individualnost, moja interpretacija ne razlikuje se od onih koje smo poslije čuli. Zvuk je leden. Kako ga samo uspiju napraviti takvim i zar smiju mijenjati i najmanju umjetnikovu finesu? Neću to dopustiti! Razradio sam svoje zamisli o skladbi koju izvodim, na svoj način čitam partituru, imam svoja tempa i osjećaj u deset jagodica prstiju od kojih svaka drukčije dotiče tipke. Ja sviram u ljubavi s glasovirom, a na snimci se čini kao da ratujem protiv njega.

– Nasmij se fotografu! – pripomene menadžer, povuče ga u stranu i napokon odgovori na njegov očekivani prosvjed:

– Pa to je samo nosač zvuka! Svirajući na koncertima, pokazat ćeš svoje ideje. Misliš da operni pjevači na svakoj predstavi otpjevaju visoki C kao na snimci? Ni slučajno. Bez pol muke izbriše se suvišni treptaj umorna glasa nakon napora, i to je to. To je moć tehnologije! I zapamti da je ovaj CD proizvod timskoga rada. Oko njega je angažirana ekipa ljudi u kojoj su najutjecajniji oni što ulažu kapital. Uloženim novcem postižu da se tvoje ime uzdigne sve više i više, tebi na korist, njima na dobit. Jasno? Umjetnici obično nisu vični poslovanju, zato trebaju pomoćnike. Tako i ja posredujem između tebe, naivca, i ove goleme mašinerije. E pa razmisli, sinko: hoćeš li svjetsku karijeru – tada moraš prihvatiti postojeće uvjete – ili želiš do kraja života svirati na dobrotvornim priredbama u polupraznim dvoranama? Izvoli, donesi odluku! I nasmiješi se, opet te fotografiraju. Luka se na silu osmjehivao. Dotle je u sebi smislio obranu: Ne mogu protiv struje, ali živjet ću za nastupe pred publikom. Neka im bude snimka. Žele je savršenu, imat će je. Čovjek nije savršen i upravo po tome razlikuje se jedan od drugoga, upravo u tome je bit!

Kad su izišli na ulicu, menadžer, koji je u međuvremenu obavio svoj dio posla, pobjedonosno izjavi:

– Fantastično! Imamo najmanje desetak ponuda za nastupe. Pariz, London, Beč, New York!

Kako ga ni tim nagovještajem nije razvedrio, odluči neiskusnu mladiću objasniti današnji doživljaj i prirediti ga za nova iskušenja.

– Prirodno je da se svatko ponosi dostignućem svoje struke. Tonski snimatelji također imaju to pravo – reče. – Prihvati realnost i raduj se povoljnim ugovorima, slavi i zaradi. Svega bi se toga bio odrekao, dragi moj štićeniče, da si maloprije izazvao skandal. Sva sreća što nisi! I nemoj da te ikad ijedan novinar lukavim pitanjima navede na ispovijed! Pazi, ja se ne šalim, nego te ozbiljno upozoravam na nepopravljive posljedice. Jesi li shvatio pravila igre?

– Jesam – odgovori Luka. Stajalo ga je muke, ali osjećaj poniženja zbog prihvaćena kompromisa uspio je nadvladati mišlju na buduće koncerte, na vrijeme kad igra prestaje, kada nestaju svi posrednici, a na podiju sam sa svojim glazbalom ostaje on, jedini gospodar zvukova.

Nada Iveljić