Filozofija provincije

Dok je padao Berlinski zid, a ljudi iz komunističkih diktatura puni nade zagledali se u Europu demokracije i otvorenih granica, razmišljali smo o tome kako dolazi vrijeme velikoga protoka ljudi, roba i ideja. Bili smo uvjereni da će naše ideološke teme, prigovori i sitna neprijateljstva, kojih se nakupilo među nama u vrijeme građanskoga vegetiranja u zatvorenim ideološkim sustavima, vrlo brzo postati stvar prošlosti. No što je dalje od nas vrijeme odvažnih promjena i nada, to jasnije vidim da smo diljem nekadašnje Istočne Europe i u državama bivše Jugoslavije najzanimljiviji sami sebi, da naše kolektivne frustracije i kulturna samodovoljnost postaju sadržajem javnoga života i da se u sve naše živote uselio otrov provincijalne netolerancije.

Istina je da se doista nikada nisam oduševljavao ljudima koji su se javno hvalili time što su vidjeli neki novi film u pariškom kinu, izložbu u Veneciji, otkrili neku knjigu u londonskoj knjižari ili bili na koncertu glasovitoga rock-sastava u Hamburgu. Uvijek mi se činilo da u tome ima nečeg provincijalnog. No u posljednje mi se vrijeme čini da je i to bolje nego ništa. Jer, duh zanovijetanja i kritizerstva koji sve više uzima maha, duh samozadovoljnoga sveznanja, ohologa isključivanja onih koji misle drukčije, prezira prema stvaralačkom i zagriženo omalovažavanje svakoga pojedinačnog i zajedničkog napora vezana uz uređivanje društvenih, gospodarskih i kulturnih pitanja – ne vodi ničem drugom nego negaciji. Negacija nije kritika, niti je zajedljiva arogancija skeptično mišljenje. Likovanje napuhanih mediokriteta provincijalni je nihilizam.

Prije nekoliko mjeseci upoznao sam zanimljivu gospođu, širokih vidika kad je riječ o literaturi i svim vidovima umjetnosti. Nakon što je velik dio života proživjela po europskim prijestolnicama, posao ju je nanio i u Ljubljanu, u kojoj sada živi nešto manje od dvije godine. Rekla je da dvije godine nisu kratko vrijeme za upoznavanje neke zemlje, no svejedno u ekonomski uspješnoj Sloveniji, koja je ove godine čak predsjedala Europskom Unijom, ima mnogo toga što ne razumije. Rekao sam joj da to nije nikakav problem, zato što i za mene postoji mnogo toga nerazumljivoga. Gospođa je rekla da joj se neke stvari čine krajnje tajanstvenima i zamolila me da joj pomognem pronaći odgovor na njih. Pokušat ću, odgovorio sam, a onda je ona upitala: zašto ovdje nikoga ništa ne zanima?

U dvije godine otkako je u Ljubljani, još je nitko nije pitao što se događa u njezinoj velikoj zemlji, koje su važne knjige izišle, što se događa u slikarstvu i arhitekturi, na filmu ili u kazalištu, pa čak je nitko nije pitao ni što znače posljednje promjene na političkoj pozornici njezine domovine? A radi se o gospođi koja se ne susreće s bilo kim: njezini su sugovornici slovenski političari, novinari i urednici, organizatori, funkcionari umjetničkih društava, a često i sami umjetnici. Ta zašto ih onda ništa ne zanima? Tu se gospođa ispravila: zapravo ih zanima, ali samo ono što je u vezi sa Slovencima. O tome vrlo rado razgovaraju. U dvije je godine saznala tko koga politički podupire i tko ima što od toga zato što podupire ovoga, a ne onoga; koja je lobistička skupina najsnažnija na ovom ili na onom području i tko su njezini javni, a tko tajni i skriveni članovi; kad pita za nekog umjetnika, ne kažu joj što radi, nego kamo pripada; kad se zanima za ocjenu kazališnih repertoara, kažu joj da je jedan komercijalan, a drugi dosadan, i da je to tako zato što su takvi njihovi direktori... koji pripadaju... itd., jedan je slikar zastario zato što je modernizam prošlost, drugi je umjetnik itekako uspješan, premda su njegove instalacije na rubu kiča... onaj je filmski režiser bio nagrađen, to je istina, ali nitko ne gleda njegove filmove. Slovenija joj se povremeno učini misterioznim svijetom u kojem je svatko protiv svakoga, u kojem svatko traži sigurnost u nekoj skupini, a onda iz te skupine optužuje neku drugu skupinu za urotu, dok je općenito riječ o zemlji urota, manjih i većih skupina, političkih veza i svega drugoga što je teško povezati i razumjeti.

Pravu joj sigurnost ne dopuštaju čak ni u stvarima o kojima je imala neko mišljenje kad je došla ovamo. Kad kaže da cijeni nekog umjetnika, da je njegovo djelo upoznala još u svojoj zemlji, kažu joj – razgovarali smo na engleskom – he is good, but not THAT good. Da, dobar je, ali nije toliko dobar. Zapravo nema nikoga tko bi bio odličan i poštovan kao pojedinac, nego su djela vrijedna ili nevrijedna s obzirom na to s kim se ta osoba kao umjetnik druži i kamo pripada. Ukratko: ništa nije onakvo kakvim se čini na prvi pogled, nego je uvijek negdje u pozadini. Sve je urota i nema ničega dobroga. Izvan Slovenije ne postoji svijet koji bi mogao biti zanimljiv.

Ni Sloveniju, a ni Hrvatsku, Češku ili Srbiju, nikada nisam smatrao zatvorenim i samodovoljnim sustavom u kojem se ljudi međusobno grizu »kao žuti mravi«, kako je često govorio maršal i diktator Tito do kojega se držalo u bivšoj državi. Za europsku, otvorenu, radoznalu, stvaralačku Sloveniju kroz koju će protjecati tokovi znanja i novih ideja odlučili smo se upravo zato što nas je Jugoslavija gušila svojom ideološkom tupavošću i zato što nam se unatoč otvorenim granicama često činila golemom kasarnom nalik onima u kojima smo služili obavezni vojni rok. Nitko nije ni pomišljao na mogućnost da će za manje od dvadeset godina u toj zemlji ljude zanimati samo oni sami, to jest jedni druge. Kad su ljudi zainteresirani samo za svoju sredinu, kad im nedostaje širi vidik, ljute se za svaku sitnicu, lako zamjeraju i sve su vrijeme zavidni i kleveću jedni druge.

Ljude od toga očito ne štiti ni društveni sustav, a ni otvorene ili zatvorene granice. Želimo li razumjeti koliko je bilo teško ozračje u socijalističkoj Ljubljani, treba čitati nekad tajne, a danas objavljene dnevnike pjesnika i disidenta Edvarda Kocbeka. Onda se vidi da su čak i glasovite osamdesete godine, koje su pojam otvorenosti i dinamike, očito povremeno podsjećale na prizore iz Grumove drame Događaj u mjestu Gogi. Čitam da je neka osoba u obavještajnoj službi, koja se tada zvala Služba državne sigurnosti, među svojim radnim zadacima zapisala i ovo: uhoda »Nove revije«. Neka osoba u noćnim satima luta lokalima u kojima u oblacima dima i među brojnim bocama sjede umjetnici i filozofi ne bi li čula ili mikrofonom uhvatila o čemu ti ljudi razgovaraju. Ne znam je li ta osoba dobivala neki dodatak za opasan noćni posao (opasnost od alkoholizma, trovanja pluća), no nema sumnje da se moglo izbjeći i taj trošak i taj napor. U Gogi se uvijek zna tko što misli i što govori, s kim spava i s kim još uz to spava. Za to nisu potrebne nikakve obavještajne službe i nikakve uhode. U Gogi ne samo da se zna mnogo više od onoga što svatko zna, nego se zna sve, pa čak i više od onoga što je sve.

Tih smo godina raspravljali o mnogočemu, pa tako i o knjizi Radomira Konstantinovića Filosofija palanke koja je tiskana u glasovitoj ediciji Trećega programa Radija Beograd. Premda Konstantinović svoju raspravu utemeljuje u srpskoj palanačkoj sudbini i iskustvu, u njezinu gotovo plemenskom poistovjećivanju i nijekanju individualnoga, u njoj je mnogo toga što se mirne duše može primijeniti i na iskustvo srednjoeuropskoga provincijalizma. Pasivnost i lagodnost razvijaju poseban stil, stil koji postaje sam sebi svrhom, stil neprestana nijekanja i omalovažavanja. To je stil koji nadrasta čovjeka, koji je iznad čovjeka, koji je ono prikriveno u kolektivu, u duhu mediokriteta, on šapće i glasan je kad treba: ništa nije važno, ništa nije vrijedno. Provincijalni duh u sadašnjosti teži osvajanju čitavoga prostora, kao što teži i isključivanju i odvajanju drukčijih. Marginalci, pripadnici manjina i došljaci pritom su najmanje važni, zato što predstavljaju pijune u igri u kojoj služe za legitimaciju i simulaciju otvorenosti. Pravi je cilj odvojiti drukčijega u svojoj sredini. Duh provincije osvaja sadašnjost, ali i povijest: povijest je naša, i uvijek je samo naša, bilo da je krivotvorena ili stvarna.

Sve je to i mnogo što drugo moguće samo u zatvorenom prostoru. Vrijeme interneta i globalizacije nije ni od kakve pomoći ako se ljudi bave samo sami sobom i svojom rodovskom, političkom i kulturnom okolinom. U takvu se prostoru razvija hijerarhija posebnih moralnih, pa čak i umjetničkih kriterija kojih se ne tiču kriteriji vanjskoga svijeta. Vanjski svijet postaje važan samo u onoj mjeri u kojoj se u njemu mogu pronaći potvrde za svoja uvjerenja, po mogućnosti one koje će nanijeti štetu drugima u unutrašnjem svijetu.

Za filozofiju provincije prije svega je važno to da je njezin svijet jedini i da je jedini zanimljiv. Kad je taj uvjet ispunjen, razvija se široka paleta mogućnosti vezanih uz teorije zavjere, veze i podmukle klevete. U prvom redu nitko nije vrijedan, niti je njegov posao vrijedan, zato ni po kome ne treba ništa nazivati. Već dvadeset godina čitamo o svađi oko naziva ulica i trgova, od kojih bi neka, koja pripadaju ideološkom diluviju, doista trebalo promijeniti. Što je dublja provincija, to manje u očima njezinih stanovnika vrijedi bilo koja lokalna stvaralačka snaga, to su ljudi uskogrudniji, to je strašnija svadljivost. Prošli su se mjesec posvađali oko imena zračne luke, sljedeći će se put oko ulice. Naime, sve se već zove onako kako se treba zvati, i to zauvijek, zato što je povijest, kao što se zna, naše vlasništvo. Možda bi jedina moguća promjena bila ona kad bismo trgovima, ulicama i cestama davali imena po biljkama. No i u tom bismo se slučaju posvađali. Ulica crvenoga maka i Ulica crnoga tulipana zasigurno bi bile obilježene snažnim ideološkim konotacijama. Ne bi bilo ništa bolje niti kad bismo ih nazvali prema geografskim pojmovima: oni s planine zahtijevali bi da se jedina cesta koja vodi onamo gore nazove Planinska, ili bar Cesta u planine, a oni iz doline zahtijevali bi da se ista ta cesta nazove Dolinska ili bar Cesta u dolinu. Kad je o tome riječ, jasno je da je bolje da sve ostane kako jest.

Kao što je činjenica da su akteri zainteresirani samo za sebe same i za svoje bližnje, jednako je tako činjenica i da isti ti akteri imaju doista mnogo vremena. Provincijalni se duh hrani lijenošću i neznanjem. Ondje gdje je malo intelektualnog napora, malo radoznalosti i malo znanja, tamo je mnogo vremena za kombiniranje i spekuliranje, a ako svega ponestane, sasvim se vjerojatno može nešto i izmisliti.

Dogovorio sam se za sljedeći susret s gospođom koja je zapazila da većinu njezinih ljubljanskih sugovornika ne zanima ništa osim njih samih. Nastojat ću joj objasniti da sve nije samo onako kako se njoj čini. Doduše, iako je ono što se njoj čini istina, ipak je u ovoj zemlji ostalo još i nešto stvaralačkoga duha, širokogrudnosti, duhovitosti, poduzetnosti i radoznalosti. Pokušat ću joj objasniti i to da provincijalna oholost stanuje i u njezinoj zemlji, kao uostalom i posvuda drugdje po svijetu. No ja govorim o onoj provincijalnosti koja stanuje ovdje, u mojoj zemlji. A nisam sasvim siguran ni u to pristoji li se govoriti o tome, a da čovjek ne upadne u sindrom koji opisuje.

Drago Jančar

Sa slovenskoga prevela

Anita Peti-Stantić