Edukativan pothvat

Edukativan pothvat

Operno stvaralaštvo Giacoma Puccinija nije se izravnije odrazilo na stvaranje hrvatskih opernih skladatelja, osim možda stanovitih reminiscencija u melodici Josipa Hatzea. Zato su neki od najvećih hrvatskih reproduktivnih umjetnika, pjevača i pjevačica sopranistica, bili svjetski poznati tumači uloga u djelima toskanskoga majstora. Prigoda 150. obljetnice Puccinijeva rođenja, koja kulminira upravo ovih dana (rođen je 22. prosinca 1858, a umro 29. studenoga 1924), nalaže nam da istaknemo barem one najvažnije.

Milka Trnina oduševila je Puccinija kao prva Tosca u londonskoj Kraljevskoj operi i na Metropolitanu. Zinka Kunc Milanov bila je velika Tosca Metropolitana i poznata Turandot u Južnoj Americi. Dugogodišnji prvaci Bečke državne opere Sena Jurinac, Dragica Martinis i Josip Gostič bili su poznati interpreti Puccinijevih likova u Beču i na gostovanjima u drugim gradovima: Sena Jurinac kao Mimi, Madama Butterfly i Tosca; Dragica Martinis kao Mimi, Turandot, Tosca, Madama Butterfly i Manon Lescaut; Josip Gostič kao Cavaradossi i Dick Johnson. Uz te pjevače svjetskog ugleda, Puccini je na domaćim pozornicama oduvijek bio među najomiljenijim i najizvođenijim autorima, zahvaljujući nizu vrsnih pjevača koji su omogućavali izvođenje bogata repertoara njegovih djela.

Danas je situacija drukčija. Puccinijeva obljetnica upravo bolno otkriva nedostatke današnjega trenutka hrvatske operne reprodukcije bez pučinijevskih pjevača. Posljedica je to dugogodišnjeg akumuliranja problema vezanih uz našu vokalnu pedagogiju zatvorenu u vlastiti toranj bjelokosni te lošu i nepromišljenu kadrovsku politiku opernih kuća. Unatoč tomu što smo u Hrvatskoj (osim Osijeka koji premijeru La Bohčme planira, post festum, tek za proljeće) za obljetnicu i uoči nje mogli čuti gotovo sve Puccinijeve standardne operne naslove, čak i raritetnu Lastavicu, sve su te produkcije počivale uglavnom na inozemnim pjevačima u naslovnim i glavnim ulogama.

Riječka premijera Madame Butterfly donijela je vrhunac, uza splitsku Manon Lescaut kao najcjelovitije ostvarenje. (Usput: Puccini je 1895. bio na dvjema izvedbama Manon Lescaut u Rijeci.) Za to je zaslužna trenutno jedna od nekoliko najpoznatijih i najtraženijih svjetskih sopranistica, Kineskinja Hui He, protagonistica prošlogodišnje premijere Aide u veronskoj Areni i stalna gošća Scale, Bečke državne opere, Pariške opere... Prekrasnim mladodramskim sopranom sposobnim izraziti velik interpretativno-dinamički raspon od nježne lirike do dramatskih vrhunaca Puccinijeve melodike, uvjerljivo i potresno crtala je lik i tragičnu sudbinu Cio-Cio-San. Bila je impresivna, klasična operna junakinja kakve interpretkinje Puccinija trebaju biti, središnja ličnost predstave oko koje je sve drugo bilo u njezinoj funkciji.

Doličnost tog okvira osigurao je ponajprije dirigent Ivan Repušić bogatom lepezom orkestralne liričnosti i dramatičnosti, pučinijevskog zamaha i melodike te sigurne ritmičke strukture, kao pouzdana oslonca pjevačkih ostvarenja. Redateljica Dora Ruždjak Podolski decentno je sve svoje zamisli stavila u službu te glazbene drame, ostvarujući veoma lijep prizor cvjetnoga dueta Cio-Cio-San i Suzuki u drugom činu. Doduše, manje japanske ikonografije u kostimima, kišobrančićima i lošim frizurama ženskoga zbora više bi pridonijelo iskrenosti doživljaja. Partneri Hui He bili su odličan bariton Kiril Manolov kao proživljeni Sharpless i ugodno raspjevana mezzosopranistica Kristina Kolar kao Suzuki. Tenor Davor Lešić izvrsno je pjevao Pinkertona, ali scenski nije dao mnogo.

Edukativan pothvat poduzeo je dirigent Nikša Bareza na čelu Zbora i Simfonijskog orkestra HRT u ciklusu Lisinski subotom. Izveo je preludij 2. činu Manon Lescaut što ga je Puccini odbacio u konačnoj verziji opere i mladenački Motet u čast Sv. Paolina, kao informaciju o skladateljevu razvoju. Zatim je koncertno izvedena opera Lastavica, koja iz nepojmljivih razloga slovi kao opereta. Riječ je o rafiniranom djelu koje tematski ima stanovite sličnosti s Verdijevom Traviatom jer se kurtizana Magda kao nedostojna odriče ljubavi prema Ruggeru. Prokomponirana opera čvrste forme s mnogo glazbenih konverzacijskih ulomaka i detaljizirano ocrtanim ugođajima uvelike podsjeća na srodne lirske glazbene komedije Richarda Straussa. Kao cjelina pomalo netipična za svog autora, ipak donosi nekoliko tipično pučinijevski melodioznih ulomaka poput poznate arije Magde u prvom činu, raspjevanog koncertata u drugom te dueta Magde i Ruggera u trećem.

Problematičan put toga djela po svjetskim opernim pozornicama uzrokovalo je nekoliko verzija, od kojih se maestro Bareza odlučio za četvrtu, posljednju što ju je Puccini načinio od druge verzije prvoga čina, prve verzije drugoga čina i treće verzije trećega. Vjerojatno se zato ni tiskani libreto uz ovu izvedbu u nekim dijelovima nije podudarao s glazbenom izvedbom, inače profinjenom i pročišćenom od bilo kakve patetičnosti, o čemu je ipak trebalo povesti računa.

Glavne uloge pjevali su pravi pučinijevski glasovi. Izvanredna albanska sopranistica Ermonela Jaho donijela je, unatoč koncertnoj izvedbi, cjelovitu interpretaciju lika Magde, koja u drugom dijelu opere postaje gotovo mezzosopranska. I meksički tenor Arturo Chacón-Cruz istaknuo se najvišim kvalitetama u ulozi Ruggera. Niz izvrsnih epizoda predvodili su sopranistica Ivana Kladarin i tenor Domagoj Dorotić u ulogama Lisette i Pruniera.

Puccinijevu obljetnicu zaokružit će Zagrebačka filharmonija gala-koncertom 5. prosinca sa sopranisticom Valentinom Fijačko i tenorom Tomislavom Mužekom, koji će ulogom Rodolfa u La Bohčme što je pjeva u uglednim europskim opernim kućama možda nastaviti prekinuti niz hrvatskih pučinijevskih pjevača u svijetu.

Davor Schopf