Dioklecijan je postao Dioklo

Dioklecijan je postao Dioklo

U proljeće 2006. Veljko Barbieri objavio je roman Dioklecijan, romansiranu biografiju čuvenoga rimskog cara rođena na istočnoj obali Jadrana. Kritika je, ako sjećanje ne vara, knjigu primila blagonaklono; djelo je čak ovjenčano i godišnjom nagradom Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa. No ovaj put dogodio se u nas rijedak obrat – kritika je je bila zadovoljna ostvarenjem, ali autor nije! U tekstu mu je smetao »nedostatak književne fabulacije i razmjerna neujednačenost između povijesnih činjenica i pripovijedanja« te se odlučio da roman ponovno napiše, »iz nekog inata, unutarnjeg nezadovoljstva« kako je rekao u intervjuu. Nova verzija, objavljena jedva dvije godine nakon prve, pojavila se pod novim naslovom Ja Dioklo Jupitrov sin, i kod novog izdavača, zagrebačkog AGM-a (prvi je bio Profil).

Razlike između tih dviju verzija očite su već na prvi pogled: nova je inačica dvostruko duža od prve (439 : 222 str.), dopisana su nova poglavlja (XIX : XI), stara su poglavlja u većoj ili manjoj mjeri preinačena i proširena, uneseno je mnoštvo novih podataka. Barbierijevo nezadovoljstvo prvim rukopisom – nedovoljnom beletrizacijom građe, iz čega je proizlazila stanovita tvrdoća teksta – sudeći prema novoj verziji, narativno znatno umekšanoj, zacijelo je imalo realnu podlogu. Djelomice se ta autorova frustracija može tumačiti i činjenicom da je roman, prema njegovu priznanju, nastajao dugo, čak petnaest godina. I doista, neke od motiva koje je sada razvio i razradio nalazimo u njegovoj knjizi Split – roman staroga grada iz 1997. (nakladnik je bio također AGM!), osobito u poglavlju Dioklecijanov prsten i splitska maska, ili, u istoj knjizi, u pjesmi Dioklecijanova smrt, u sklopu epiloškog poglavlja Sfingin kanconijer.

Priču »o vlastitoj prošlosti« – kao »svoju osobnu ispovijed«, »istinsku unutarnju ispovijed«, »iskreno priznanje« – ali i o svome vremenu, moralu i viziji svijeta, pripovijeda sam Dioklecijan, i to onda kad se već dragovoljno odrekao vlasti. Povlačeći se u svoju palaču umirovljeni Dioklecijan, 22 godine Gospodar i Bog, suočava se sa svojom prošlošću, s Dioklom, salonitanskim sirotanom; postaje svjestan da je abdikacijom »dovršio neko tuđe postojanje i vladanje i vratio se u vlastitu osobnost«. Iz te pozicije, kad više nije Bog (nepogrešiv), nego može ponovno razmišljati kao čovjek, realnije sagledava prošlost i govori o svojim sumnjama, strahovima, pogreškama, moralnim dilemama koje je morao rješavati kao gospodar života i smrti. Vjerodostojnost svoje priče, svog svjetonazora i svog viđenja stvari on pokušava legitimirati ne samo verbalno nego i tako što zbivanja provlači kroz »tešku moru vlastite svakodnevice«, što priznaje da je činio zlodjela, doduše »u interesu Rima i Carstva«, ali su mu ona ostala na duši i kaje se zbog njih. »Naš svijet gradio sam paleći i rušeći temelje prethodnoga podjednako nemilosrdno kako su to činili moji, mnogi od njih iznimno bešćutni i nemilosrdni prethodnici.«

Temeljnom pričom o siromašnom provincijalcu koji se uspinje preko vojne karijere do rimskog imperatora Barbieri plete i cijelu mrežu uvjerljivo oblikovanih likova i njihovih odnosa (riječ je o povijesnim osobama, uz tek nekoliko iznimaka). Osim nešto oskudnije i strogo funkcionalno ocrtanih careva, vojnih zapovjednika, savjetnika, senatora i sl. čitatelj se susreće i s više vrlo dojmljivih sudbina kao što je Panfilova (Čovjek iz Nikomedije), pa ona Aurelija Valerina, Dioklova/Dioklecijanova sudruga i prijatelja, koji se bojao ispunjenja svoga najzanosnijeg sna – odlaska u Rim, a posebno je dramatično predočen odnos Dioklecijana i njegove žene Priske, rimske patricijke. Taj odnos zapravo je cjeloživotna napetost uzajamna privlačenja i odbijanja, u kojoj je on »vladar njezina života i tijela, ali nikad duha i osjećaja«; on je za nju zauvijek ostao prezreni salonitanski sirotan i u braku se smatrala otetom, a ne osvojenom ženom.

Barbieri ni u jednom trenutku ne zaboravlja ni društvenu pozadinu, pa se u gustom tkivu ovoga povijesnog romana (možemo ga žanrovski i tako odrediti) ponovno susrećemo s njegovim eruditskim pristupom temi. Tu su pomno raspoređeni odabrani detalji koji govore o gospodarskim, socijalnim, religijskim, pravnim, političkim, financijskim, graditeljskim, filozofskim aspektima Rimskog Carstva na zalazu. Dioklecijan je želio sačuvati cjelovitost Carstva i njegove tradicionalne vrednote pa je obavio golem reformatorski posao u različitim područjima; donio je, među ostalim, i prvi u povijesti edikt o najvišim cijenama – neku vrstu antiinflacijskog programa, koji je u pojedinim dijelovima uporabljiv i danas. Detalj o financijama ne navodim slučajno: upravo je egzemplarno kako Barbieri suhoparnu temu književno oblikuje kao dramski napeto i vrlo zanimljivo štivo (poglavlja Prob napokon August i Valerinova smrt i Edikt).

Iako mjestimice ima viška detalja, a i poneka preduga rečenica, roman Ja Dioklo Jupitrov sin u odnosu na svoju raniju verziju, Dioklecijana, djeluje književno uvjerljivije. Najprije zbog mnoštva autorovih intervencija koje tekstu daju životnost, pa i atraktivnost (opis prvoga seksualnog iskustva, prva egzekucija zarobljenika, otkrivanje osobne ljubavne tajne, borba gladijatora u rimskoj areni, nacrt na oderanoj ljudskoj koži...), a zatim i zbog znatno većeg broja dijaloga, koji razbijaju i dinamiziraju izvještajnost, dominantnu u prvoj verziji. Riječ je praktički o novom djelu – kakav je status prethodnoga? – pa je potpuno opravdano što ga je autor preimenovao.

Odličan roman, jedan od onih koji će obilježiti godinu.

P. S. Obično se ne bavim tehničkim aspektima pojedinih izdanja, ali ovaj put ne bi bilo pristojno ne reći – jer je upravo iritantno – da je na desetine vokativa ostalo neoznačeno zarezima; ona dva-tri koja jesu iznimka su od pravila. Ima i nekih drugih lektorskih propusta, koje možda treba pripisati brzini ili trenutačnoj dekoncentraciji. Također nije jasno kako se iz prethodne (Profilove) verzije romana provukao naslov II. poglavlja Car i poklopac sarkogafa.

Strahimir Primorac