Celuloidna chick-lit kultura

U svijetu koji se bliži kraju povijesti, kako teoretičari vole popularno nazivati postmodernističko doba, te u vremenu konzumerizma koje je pojelo samo sebe, proizvode se romani i filmovi koji kroz žensku fokalizaciju najbolje opisuju svakodnevicu užurbanog urbanog lokaliteta, u kojem je najvažnije imati, a tek sekundarno biti.

Nakon filmova kao što su Najslađe stvorenje, Bridget Jones, Vrag nosi Pradu i Seks i grad, odnedavno je u hrvatska kina stigao još jedan ženski uradak, Žene, redateljice Diane English, koji možemo svesti pod zajednički nazivnik postfeminističke komedije. Terminološki odredivši žensko pismo koje se bavi urbanim lokalitetom i protagonisticama iz srednje klase koje se bore za svoje mjesto pod suncem na profesionalnom i ljubavnom planu kao chick-lit, kritičari Cris Mazza i Jeffrey DeShell sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća vjerojatno nisu ni očekivali kako će taj fenomen kad-tad osvanuti i na filmskom platnu i, sudeći prema popularnosti žanra, ondje se trajno održati. Chick je kratica od chicken – pile, a u slengu znači cura, mačka, komad, koka. Lit je, dakako, skraćeno od literature, dok se u filmskom žargonu još u osamdesetima prošlog stoljeća u Sjedinjenim Državama udomaćio naziv chick-flick za filmove ženske tematike namijenjene ženskoj publici. No chick-flick odnosi se na sve ženske filmove od četrdesetih prošloga stoljeća naovamo, što otvara problem žanrovskog strukturiranja, jer se danas sličnim temama pristupa iz posve drukčijeg kuta gledanja. No, je li tomu baš uvijek tako?

Filmovi kao što su Bridget Jones, Seks i grad i Žene ironiziraju, istodobno proklamiraju ili barem dokumentiraju suvremene vrijednosti u životima ženskog, a implicitno i muškog građanstva.

Komedija Žene remake je istoimenoga filma Georgea Cukora iz 1939. Radnja je, kao i u Seksu i gradu, smještena na Manhattanu i ponovno je lajtmotiv, osim cipela i razgovora o seksu, iskreno žensko prijateljstvo, koje je važnije i od bračne, odnosno seksualne ljubavi. Sestrinski svjetonazor bitan je čimbenik postfeminističkih filmova, pa makar i trivijalnoga žanra. Danas sestre, šminkerice, tzv. sponzoruše, pa čak ni postfeminističke intelektualke ne zaziru od trivijalnosti, kao što su cipele Manolo Blahnik i torbice Prada. U konzumerističkoj svakodnevici žene masovno hrle u kina jer ih njihovi filmovi još više povezuju u sestrinstvu, jer se u tih stotinjak minuta mogu solidarizirati sa svojim pandanima na platnu.

Najpoznatiji izdanak chick-lita, roman Dnevnik Bridget Jones Helen Fielding, već pripada književnom kanonu te ga učestalo uspoređuju s djelima Jane Austin, ponajprije zbog brojnih postmodernističkih referencija na djela spomenute autorice. Ironizirajući nametnuta konzumeristička pravila ženstvenosti, u literaturi i na filmskom platnu, Bridget Jones postala je univerzalni ženski lik, ali i britanska popkulturna ikona.

Stječe se dojam kako su pojedini hrvatski filmski kritičari izbjegli pogledati film Žene o kojem su pisali. Možda ih je živciralo žensko kokodakanje pa su od svojih inozemnih kolega prepisali detalje i dojmove i izgubivši se u prijevodu zapravo razotkrili svoje muške predrasude. Razumljivo je da je red šopingiranja, red manikure, friziranja, tračanja, karijerizma i konzumerizma, kojim se ciklički obnavlja ženska požuda za tim trivijalnostima koje život znače, iritantna našim kritičarima. No zanimljivo je da im ta ista trivijalnost nije smetala prilikom gledanja posljednjeg nastavka Rockyja i(li) Ramba, jer tu je riječ o mačo-trivijalnosti, a to u naših profesionalaca ne izaziva sumnjičavost i prijezir.

Posebnost Žena, što je vjerojatno presudilo takvu muškom doživljaju neviđenog, očito leži u činjenici da u filmu ne postoji nijedan muški lik čak ni u prolazu. Protagonistice Mary i Sylvia (Meg Ryan i Annette Bening) druže se sa sporednim likovima Catherine, Alex i Edie u svijetu u kojem su žene brojnije i važnije, a muškarci besprizorni te ih je stoga bolje uopće ne prikazati.

Žene su manje provokativne od svojih prethodnica iz Seksa i grada jer im seks služi samo kao usputna tema za razgovor. Neki kritičari smatraju kako su Žene čak i konzervativnije od svog predloška iz 1939, jer u 21. stoljeću promiču oprost od bračnoga preljuba. No takvo nas stajalište ipak ne bi trebalo čuditi, jer je već postfeministkinja Bridget Jones pokazala svojim neodobravanjem da je konzervativnija od vlastite majke feministkinje, koja je pobjegla s ljubavnikom i tako prevarila njezina oca. S obzirom da je Seks i grad kao dramska serija prouzrokovala dovoljno kontroverze slobodnim ponašanjem (ponajviše u očima muškaraca kao gledatelja), začudnost se u Ženama morala pronaći negdje drugdje, a to je, ne biste vjerovali, u obitelji kao uporištu.

Pri kraju filma nevjerni suprug šalje poruku s ružama u kojoj piše kako je »emancipacija užasno seksi« supruzi koja je odlučila posvetiti se karijeri i poraditi na vlastitom izgledu i samopouzdanju, nakon što je samu sebe zapostavljala upravo radi njega i njegove karijere. Tako Žene nisu samo ženski film, nego i film o ženstvenosti (kako to već promiču chick-lit i ženski časopisi); kako vratiti muža ženi i postići happy end kao iz ljubića koje žene toliko vole. U cosmopolitanskoj kulturi, konzumerizam + emancipacija + ljubav (ili barem ljubavni užitak) formula je uspjeha moderne žene. Muška publika i kritičari, ali i neke feministkinje, snebivaju se nad tom formulom, iako gotovo svi žive po tom načelu, ili barem u njegovim varijacijama.

U Ženama, u jednoj sekvenci, urednica modnog časopisa Sylvia, frustrirana što mora promicati intelektualnu degradaciju radi tržišnog uspjeha koje zahtijeva njezin šef, priznaje kćeri svoje najbolje prijateljice, Molly, koja pati od nedostatka samopouzdanja jer želi biti mršava poput modela iz njezina časopisa, kako živimo u licemjernom društvu u kojem npr. kreme protiv bora reklamiraju retuširane mlade djevojke bez ijedne bore. Ambivalentno stajalište žena prema maničnoj kulturi uljepšavanja, gotovo bismo mogli reći kulturni paradoks, iščitava se na licima vrhunskih glumica koje tumače likove koji ironiziraju estetske zahvate, uz pomoć kojih su i same postale silikonskim očajnicama.

Kao što smo već spomenuli, muškaraca u Ženama nema, svi su nevidljivi. Suprug koji vara protagonisticu Mary s Crystal Allen, atraktivnom prodavačicom iz parfumerije (lik koji tumači Eva Mendes); šef Annette Bening kao nevidljiva patrijarhalna figura koja dominira nad njom i imućni otac glavne junakinje koji se također spominje kao preljubnik. Jedino muško uistinu prikazano u filmu jest novorođenče koje se rađa nakon porođajnih muka, čineći, paradoksalno, najtopliji i najduhovitiji trenutak u filmu. Rađanje muškarca na samu završetku tako još jednom simbolizira arhetipsku ženskost u kojoj muškarac ponovno pobjeđuje, no i sugerira kako su, pa makar i infantilni, muškarci najveće veselje u životu žene. Oni sudjeluju u smislu njezina života, a to je neprijeporno ljubav – u ovom slučaju održanje obitelji. Zato su današnje kokoške s Pradinim torbicama snažnije i od Ramba i od Rockyja i od suvremenih gladijatora – nogometaša.

Možda film Žene, kao ni većina spomenutih djela nije ništa više od pitke zabave namijenjene ženskoj publici, ali je svakako topla ženska priča s kojom se žene u današnjem svijetu lako mogu identificirati i pritom propitivati suvremene vrijednosti.

Šablona i predvidljivost, na koje nailazimo i u romantičnim komedijama, krase chick-lit (ili možda chick-flick?), no i banalno nazivlje muških kritičara osudilo ga je unaprijed da nikad i ne porodi nijedno remek-djelo. I stoga pod hitno valja potražiti bolji termin za taj sve popularniji (pod)žanr koji je zamijenio ljubić, jer očito je kako on nije tek kultni, nego masovni, svjetski fenomen!

Ana Srzić