Bački Hrvati na raskrižju

U Hrvatskom institutu za povijest održan je 27. i 28. studenoga znanstveni skup Identitet bačkih Hrvata na kojem je nastupilo osamnaest izlagača iz Mađarske, Srbije i Hrvatske. Teme iz područja povijesti, jezikoslovlja, etnologije i politologije pružile su mogućnost interdisciplinarnoga sagledavanja suvremenog problema manjinskog identiteta, koji je još dodatno opterećen teškim položajem Hrvata u Srbiji

Znanstveni skup Identitet bačkih Hrvata prvi je pokušaj cjelovitog interdisciplinarnog sagledavanja manjinskog identiteta hrvatske zajednice koja danas živi s obiju strana granice između Republike Mađarske i Srbije. Premda se na skupu govorilo i o prilikama u Mađarskoj, veći dio izlaganja bio je posvećen položaju i identitetskim problemima bačkih Hrvata koji žive u Republici Srbiji.

Hrvati su u Srbiji tijekom posljednja dva desetljeća preživjeli tešku kalvariju, o kojoj se u Hrvatskoj malo zna i još manje priča. Premda je nakon svrgavanja Slobodana Miloševića za tamošnje Hrvate nastupilo lakše razdoblje, posljedice sustavna uništavanja hrvatske zajednice i dalje prijete njezinim potpunim nestankom. Nakon odlaska brojnih obitelji zbog netrpeljivosti okoline i ekonomske ugroženosti u Srbiji je i dalje na snazi politika koja nastoji oslabiti hrvatsku zajednicu odvajanjem Hrvata Bunjevaca od Hrvata. Rezultati takve politike vidljivi su iz posljednjega popisa stanovništva, provedena 2002, prema kojem se više od dvadeset tisuća ljudi u Republici Srbiji izjasnilo samo Bunjevcima.

Povijest ovoga razdora zadire još u 19. stoljeće, tijekom kojega je u Bačkoj na snazi bila snažna mađarizacija. Bački su Hrvati tada u subetničkim identitetima Bunjevaca i Šokaca našli modus društvenog i političkog djelovanja koji je bio najprihvatljiviji mađarskoj javnosti i političkim krugovima. Međutim, od 1918. nove vlasti u Beogradu taj subnacionalni identitet rabe za uništavanje tamošnje hrvatske zajednice i za njezinu asimilaciju. Osnivanjem posebnih bunjevačkih kulturnih ustanova, pomaganjem njihovih političkih stranaka i oblikovanjem elite koja je uživala sve povlastice, beogradske su vlasti već u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća uspjele stvoriti u dijela ljudi specifičan bunjevački identitet, koji se temeljio na nijekanju bilo kakve veze s Hrvatima.

Premda danas službene srpske vlasti deklarativno ističu svoje zalaganje za zaštitu manjina, svjedoci smo da se podjela bačkih Hrvata i dalje potiče. Nikako se drukčije ne može objasniti činjenica da je u Srbiji Bunjevcima ne-Hrvatima priznat status manjinske zajednice i da kao takvi imaju svoj Bunjevački nacionalni savet kao krovnu manjinsku organizaciju. Država toj nacionalnoj zajednici pruža novčanu pomoć iz koje financiraju svoje aktivnosti i izdržavaju vlastite medije.

Hrvatski znanstvenici iz Mađarske, Srbije i Hrvatske svojim su izlaganjima iz područja povijesti, jezikoslovlja, etnologije, sociologije i politologije pružili moguća rješenja istraživanja povijesno-kulturne baštine, oblikovanja suvremenog identiteta, ali i cjelovita osnaživanja hrvatske zajednice u Bačkoj. Među izazovima suvremenoga manjinskog identiteta bačkih Hrvata problem je jezika prepoznat kao jedno od najvažnijih pitanja. Hrvati u Bačkoj susreću se baš kao i brojne druge europske manjine s istom dvojbom između očuvanja lokalnog govora ili afirmacije književnoga jezika. Taj je problem u bačkih Hrvata još više naglašen nastojanjima Bunjevaca ne-Hrvata da u javnu uporabu uvedu svoj jezik, koji oni nazivaju bunjevačkim, premda je riječ o umjetno stvorenu bastardu bunjevačkoga govora i srpskog jezika. Jezični stručnjaci Marko Samardžija, Sanja Vulić i Petar Vuković u svojim su izlaganjima spomenuli sve navedene probleme. U raspravi je zaključeno da je za život zajednice potrebno njegovanje lokalnog idioma na nekim razinama komunikacije, svakako više nego što se rabi sada, ali važna je i uporaba standardnoga hrvatskog jezika.

U dijelu znanstvenoga skupa posvećena povijesti bačkih Hrvata nastupilo je najviše izlagača: Mijo Korade, Franjo Emanuel Hoško, Robert Skenderović, Bela Tonković, Dinko Šokčević, Stevan Mačković, Mario Bara, Ladislav Heka, Ante Sekulić i Krešimir Bušić. U njihovim je izlaganjima više puta istaknuto da je hrvatska historiografija posvetila malo pozornosti prekodunavskim temama, što se može djelomično tumačiti i nepovoljnim političkim prilikama u vrijeme prve i druge Jugoslavije. Povijesna istraživanja i dalje tragaju za temeljnim pitanjima okolnosti i smjerova doseljavanja, kao i utvrđivanja veza koje su bački Hrvati tijekom stoljeća održavali s domovinom. Stoga su posebice važna istraživanja vezana uz doseljavanje tijekom 17. stoljeća, ali i uz nacionalno-integracijske procese u 19. i 20. stoljeću. Slaba posvećenost hrvatske historiografije istraživanju povijesti bačkih Hrvata ima svoj odraz i na školske ustanove, pa je zaključeno da današnji udžbenici povijesti u nedovoljnoj mjeri obrađuju tu temu.

Izlaganja vezana uz duhovnu i pučku baštinu zahvatila su problematiku tradicijskoga nasljeđa, o čemu su na skupu govorili msgr. Andrija Kopilović, Andrija Anišić, Milana Černelić i Tihana Rubić. Kao i širom svijeta, bački su Hrvati svjesni njegove ugroženosti u suvremenom društvu, čija globalizacija nesmiljeno razara tradiciju, bez pružanja stvarne zamjene novim identitetskim modelima. U tome smislu, istaknuto je, nužno je raditi na osvještavanju vlastite baštine i njezinu uključenju u suvremene oblike manjinskog života. Izlaganja iz područja suvremenih političkih i društvenih tema otvorila su naposljetku pitanje djelovanja hrvatske zajednice u Bačkoj u navedenim okolnostima. O tim su problemima govorili Tomislav Žigmanov i Mijo Karagić. Prepoznata je nedovoljna povezanost bačkih Hrvata s Hrvatima u drugim dijelovima Srbije, posebice u Srijemu i u velikim gradovima. Govorilo se i o važnosti oblikovanja strategije Republike Hrvatske prema hrvatskoj zajednici u Srbiji kako bi se mogli lakše osmisliti kvalitetni programi.

Upravo je to pitanje pokazalo da je nužna jača suradnja hrvatske manjinske zajednice u Srbiji s hrvatskim državnim institucijama, a znanstvenici u tome mogu dati vrijedan prinos stručnim savjetovanjem, znanstvenim istraživanjima i oblikovanjem projekata. Stoga je zaključeno kako je interdisciplinarna suradnja ne samo korisna nego i nužna, pa su sudionici izrazili želju da se ovakvi znanstveni susreti nastave. Na kraju je najavljeno i skorašnje objavljivanje zbornika radova, koji bi ostao kao trajan rezultat skupa.

Robert Skenderović