Afrički duh za svako srce

Afrički duh za svako srce

Da je jedna od dobrih strana globalizacije širenje glazbenih tradicija na prostore i publiku koja ih inače nikada ne bi bila u prilici čuti, uvjerili smo se i prigodom zagrebačkoga nastupa južnoafričkoga Soweto Gospel Choira. Vrhunska glazbena atrakcija koja širom svijeta pobire hvalospjeve kritike i publike već je ovjenčana brojnim uglednim nagradama, među kojima se posebno ističe prošlogodišnji Grammy za najbolji tradicionalni world music album, a popularnosti, dakako, nije naškodila ni podulja lista svjetskih zvijezda (U2, Queen, Eurythmics, Peter Gabriel, Celine Dion...) čiju je glazbu pjevanjem podložio taj dojmljivi zbor.

Prema očekivanjima, ansambl je ponudio podosta toga najboljega što se u ovome formatu trenutno u svijetu nudi. Iako smo, posredovanjem sastava poput Ladysmith Black Mombazo ili Black Umfolozi već unaprijed znali što možemo očekivati, 24-eročlani zbor (uz pomoć četiri svirača) ipak je uspio iznenaditi iznimnom živošću i produhovljenošću izvedbe. Čvrsti izvorni ritmovi, bogate harmonije, a capella brojevi, energični ples i šareni kostimi imali su gotovo hipnotički učinak na publiku, što je bilo sjajno iskustvo za one uvjerene da je crnačka glazba započela rhythm & bluesom.

Posebno dojmljiv bio je uvodni dio – stilski čista tradicionalna forma s pjevanjem i plesom (izraženo udaranje ritma nogama), samo uz pratnju udaraljki, negdje između tradicionalne glazbe i gospel-napjeva kojima se u južnoafričkim crkvama obraća Bogu, odnosno slavi njegova moć. Bile su to vedre pjesme na nekoliko južnoafričkih jezika (zulu, sotho, afrikaans), u kojima je naizmjenično briljiralo više solo-pjevača različita tona ili raspona, u raskošnom raspoložajnom spektru.

Pri svemu treba znati da se afrički gospel podosta razlikuje od poznatije afroameričke izvedenice, a svakako od bilo čega nastala derivacijom afroameričke glazbe. Tradicionalna afrička glazba, izvan etnofolka, danas je, naime, tek u tragovima prisutna u većini (razvodnjenih) stilova afroameričke glazbe, dakle onoga što za prosječna slušača zapravo i znači crnačku glazbu. Posljedica je to sustavne obrade tradicionalne afričke glazbe američkom kulturološkom filtracijom, kao i njezine prerade suvremenom glazbenom mašinerijom. Početkom 20. stoljeća afroamerička glazba postupno je pojednostavnjena za američku publiku europskoga podrijetla, koja jednostavno nije mogla prihvatiti crne izvođače i crnačku glazbu u njihovu izvornom obliku, dok je pedesetih iz crkve izdvojen oblik gospela koji je nazvan soulom, stilom što je, zajedno s rhythm & bluesom, zasjeo na top-ljestvice. Druga polovica stoljeća plasirala je, pak, više crnih stilova, od kojih je jedino hip-hop bio izravno povezan s izvornom crnačkom glazbom. No, ne zadugo, jer je i on kasnih osamdesetih preusmjeren u glazbeni mainstream. Ukratko rečeno, kad se glazbena industrija jednom dočepala bilo kojeg od stilova nadahnutih izvornom crnačkom glazbom, njezini su korijeni počupani, a ostatak kozmetički prepravljen u bijelcima prihvatljiv oblik.

U ovome kontekstu, na koncertu Soweto Gospel Choira u čistoj smo tradicionalnoj pjesmi mogli uživati u pola prvoga te segmentima drugoga dijela programa. Ostatak su, naime, ispunile skladbe suvremene južnoafričke glazbe s elementima kwaita (južnoafrički hip-hop), obrade hitova poput One Love Boba Marleya ili I Remember You Boba Dylana te favorit afroameričkoga gospela (Oh Happy Day). Iako su bile zanimljivo prearanžirane te samo povremeno prelazile rub trivijalizacije, razumljivo je da se nisu ni približile spomenutom vrhuncu programa. Najeuforičnija reakcija većega dijela publike, očito dobro izdresirane već spomenutom pobjedom glazbene industrije, bila je rezervirana upravo za te prosječnu uhu znatno bliže skladbe, od kojih su mnoge, scenaristički vješto, ostavljene za sam kraj nastupa.

Sve to bilo je potkrijepljeno i atraktivnim akrobatskim plesom koji je imao više zajedničkoga s hip-hop kulturom, negoli afričkom tradicijom, a sve u funkciji vrlo snažna vizualnog dojma, pa nije čudo da je publika završetak dočekala na nogama (uz tu se glazbu ionako teško može sjediti). U današnje doba sumraka diskografske industrije očito je da ustupci publici postaju posebno bitni na pozornici (nekad su si glazbenici tek na njoj mogli dati oduška), što eto nije strano ni u najtradicionalnijim glazbenim oblicima. Bilo kako bilo, vrhunska glazbena priredba s obiljem sjajnih izvedbi izvornog afričkog gospela, zbog čega je vrijedilo, povremeno, zažmiriti na jedno oko.

Velimir Cindrić