Zagrljaj melodrame i groteske

Zagrljaj melodrame i groteske

Darko Lukić (Sarajevo, 1962) afirmirao se u prvom redu kao teatrolog i dramski pisac, ali je u mlađim godinama objavio i tri prozne knjige: zbirku priča Gonetanje zrcala (1987) i romane Noći punog mjeseca (1990) i Uzaludnosti (1996). Dvanaest je godina dakle proteklo od tiskanja njegova posljednjeg proznog rukopisa, pa je nakon tolike stanke pojava romana Bijeg od budućnosti (Profil, ur. Drago Glamuzina) svojevrsno iznenađenje. U njemu se autor predstavlja kao zainteresirani promatrač koji se usredotočuje na promišljanje pojedinih fenomena i toposa svoga vremena koji ga obilježavaju.

»Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima posve je slučajna i nenamjerna.« Rečenicom koju je Lukić stavio ispred romana Bijeg od budućnosti pisci se obično koriste onda kad misle da bi se u njihovu tekstu mogli prepoznati živi modeli; na taj način autori se formalno ograđuju i štite od mogućih neugodnih (sudskih ili kakvih drugih) posljedica prepisivanja stvarnosti. Ponekad je to ograđivanje puhanje na hladno, a kadšto takvu ili sličnu formulaciju pisci rabe ne da bi obranili golu kožu, nego upravo da čitatelju sugeriraju kako njihov (fikcionalni) tekst reflektira aktualna zbivanja i pojedinačne sudbine iz stvarne okoline. Kad je riječ o Lukićevu romanu, citiranu rečenicu možemo shvatiti vjerojatno kao obrambeni gard, i to u onoj mjeri u kojoj autor nastoji uvjeriti čitatelja da piše društveni roman, ili nešto blisko tome, snažno oslonjeno na vlastiti doživljaj zbivanja i ljudi u svojoj okolini.

Roman započinje tako da se čitatelju nameće zaključak kako ga očekuje štivo s tematikom o terorizmu, ili barem štivo u kojem će terorizam biti pokretač radnje. No, na kraju se pokazuje da je pisac namjerno u prvom poglavlju, kojem je k tome dao naslov Prije fatalne ponoći, posijao lažne indicije koje čitatelja vode jednosmjernom ulicom na kriva očekivanja. Najprije navodi kako je bosansku izbjeglicu vidovnjakinju »Rabiju al Sallam, krsnim imenom Katu Žilić« dugo nadzirala obavještajna služba sumnjajući u njezine veze s islamskim teroristima, a neposredno nakon toga slijedi informacija da je u Zagreb stigao Amerikanac afričkoga podrijetla Arif Anwar »noseći sa sobom fantastičan plan i zastrašujuće moćnu bombu koju je kanio aktivirati točno u ponoć, u srcu Najluđe noći«. Plasirajući te dvije obavijesti jednu do druge pripovjedač ne daje čitatelju mogućnost da sintagmu »zastrašujuće moćna bomba« shvati bilo kako drukčije osim doslovno, ili da u isti kontekst sa sumnjivom Rabijom/Katom ne smjesti i nesretnog Arifa (kojeg je buduća odvjetnica Tanja, kako će se na kraju pokazati, upoznala i zavoljela u Americi, ali kao Alfreda Jeffersona).

Iako pripovjedač romana nastoji biti blizak čitatelju, pa s njim čak povremeno i komunicira u regularnom tekstu ili pak u fusnotama, zbog spomenute nepoštene igre (skrivanje informacija, namjerno navođenje na krivi trag i na kraju prevareno očekivanje koje u čitatelja prije donosi osjećaj razočaranja nego efekt obrata koji iznenadno oslobađa) čitatelj ima jak razlog da se ozbiljno ljuti na njega. Taj osjećaj pojačava i nedosljednost pripovjedačeva gledišta: sveznajućeg pripovjedača, kojemu je poznato sve što se dogodilo u okviru priče, pa i ono što se zbilo prije i što će se dogoditi poslije, povremeno zamjenjuje tzv. nepouzdani pripovjedač ili pripovjedač s ograničenim poznavanjem zbivanja u romanu (»Nešto šapuću, kratko, vrlo tiho, urotnički, toliko tiho da ni pisac to ne može prislušnuti, dakle ne znam što šapuću«). Čitatelju naime ostaje dojam da je manipuliran, da pripovjedač kameleonski mijenja poziciju onako kako je njemu potrebno u određenom trenutku, izbjegavajući tako prešutni dogovor koji bi čitatelju omogućio da se snalazi unutar konvencija suvremenoga proznog teksta.

Osam likova romana Bijeg od budućnosti, od kojih pisac svakomu posvećuje jedno poglavlje, povezano je rodbinskim, poslovnim i interesnim vezama, a formalno pripremama za glamurozan društveni događaj, doček Nove godine u novootvorenom zagrebačkom luksuznom hotelu. Iz socijalnoga statusa protagonista – odvjetnik, liječnica, poslovni čovjek, domaćica, vježbenica u odvjetničkom uredu, televizijski likovni kritičar, glumica, slikar – ne bi se moglo zaključiti da je posrijedi reprezentativan presjek hrvatskoga društva. Riječ je o dijelu pripadnika srednjeg sloja i umjetničke scene, pa stoga nužno i o parcijalnoj slici, tek o segmentu društvene strukture. Ali, dakako, ne treba zbog toga ograničena obzora grditi roman ili pisca. Tko se uostalom može sjetiti djela ili autora koji se na umjetnički zreo i uvjerljiv način pozabavio složenom, dubinskom slikom hrvatskoga socijalnog komešanja i preslagivanja posljednjih dvadesetak godina? Tko je opisao kakve su nove grupacije na djelu, kakvi su njihovi međusobni odnosi i kakvi su socijalni, psihološki i drugi učinci svih tih naših tranzicijskih potresa na pojedince u različitim društvenim slojevima? Imamo samo djelomične anamneze, cjelovitu još čekamo. I načekat ćemo se!

Lukićevi likovi u ovom su romanu više nosioci njegovih ideja, ili sami po sebi ilustracije općih mjesta, nego karakteri koji se oblikuju u interakciji s drugim likovima i životnim okolnostima. Odvjetnik Hrvoje, »vrlo tipičan suvremeni urbani četrdesetogodišnjak«, poželio je postati političar, pa autor povodeći se time razvija nekoliko toposa o domaćoj političkoj fauni; glumica Nina ilustracija je onog soja javnih individua koje su uspješno razradile načine kako se na primanjima i domjencima uvijek naći pred fotoaparatima i tako redovito gostovati u »društvenim kronikama« glamuroznih časopisa; solidan prostor u romanu dobio je simpatični likovni kritičar Ivan, valjda zato što se bez barem jednoga homoseksualca više i ne može zamisliti suvremeni hrvatski roman. Za razliku od tih klišeja (kamo primjerice pripada i onaj o američkoj gerijatriji koja putuje svijetom), čitatelj će u romanu naći i niz kratkih nadahnuto pisanih segmenata kao što je npr. sociološko-psihološki ogled o sudbini ruske salate u nas, ili zanimljiva zapažanja o tome zašto je Amerika prestala biti »savršeno mjesto u svemiru«, pa o antimekdonalds-kulturi i globalizaciji (i te su teme već opća mjesta, ali im se pristupa iz novoga rakursa), razmišljanje o tome zašto se u svijetu njemački jezik doživljava kao neugodan, itd.

Premda se autor služio, i to vrlo vješto, različitim narativnim tehnikama – flashbackom, strujom svijesti, oponašanjem izgleda dramskog teksta, funkcionalnim uvođenjem interpunkcijskih znakova i različitih tipova slova – u cjelini Bijeg od budućnosti ipak djeluje kao konstrukcija. Taj dojam ne mogu bitno promijeniti ni piščeve jasne ironijske i parodijske intervencije, pa ni epiloški hepiendski dodir melodrame (Tanja i Arif/Alfi) i groteske (Nina i Hrvoje) kao neizbježnih dijelova naše trivijalne svakodnevice.

Strahimir Primorac