Zagreb Jazz Festival

Zagreb Jazz Festival

U ove godine ponovno zgusnutu kalendaru festivala jazza, zbog čega su neki zainteresirani slušatelji iz dvorane ZKM-a morali bježati u Teatar&TD na koncert trija Davea Douglasa, u Zagrebu se od 5. do 8. studenog dogodio 4. Zagreb Jazz Festival, ove godine zbog glavnog sponzora obogaćen prefiksom Vip, i prvi put uključen u novi zagrebački kulturni holding Yes Zgb. U četiri je večeri održano pet koncerata, manifestacija je najavljivana opet barnumskom reklamom, a za odabrane novinare, izvjestitelje i kritičare bogatim promotivnim kompletima i programima, od kojih onaj dijeljen publici, na početku teksta što ga potpisuje Saša Drach donosi notornu i dokazljivu dezinformaciju da je »Prvi Zagreb Jazz Festival održan u ZKM-u početkom studenog 2005. bio prvi na kojem se svirao samo jazz od osamdesetih godina«. Autor ili je posve neinformiran ili maliciozan ili pak oboje te se takve proizvoljne konstatacije ne bi smjele ponoviti.

I. VEČER

Početak je programa prve večeri bio prvi put ustupljen domaćem malom instrumentalnom sastavu – međunarodnom triju zagrebačkoga pijanista i skladatelja Matije Dedića, u kojem su nastupila dvojica vrsnih internacionalaca, makedonski kontrabasist Martin Đakonovski i srpski bubnjar Dejan Terzić. Nabit, sublimiran i efektan program sastavljen od isključivo Dedićevih originala sudi izvedbeno među najbolje koje smo od njega dosad čuli, te ostaje nejasan razlog odluke organizatora da protokolarnu ceremoniju otvaranja održi nakon nastupa tog trija, svrstavši ga tako neopravdano u kategoriju predgrupe, ili je za to možda postojao neki drugi razlog. Potom se na pozornici pojavio kvartet jednog od još živućih korifeja stila be-bop, danas 84-godišnjeg bubnjara iznimno duge i bogate karijere, u promidžbi posebno apostrofirana, Roya Haynesa. Okružen trojicom mladih suradnika kojima bi mogao biti djed, Haynes je prije svega pokazao privrženost klasičnom jazz-izričaju s tehnikom instrumenta, invencijom i memorijom koje ga još izvrsno služe. Neke od primjedbi koje su se mogle čuti o generacijskim razlikama mogu se odnositi možda samo na alt- i sopran-saksofonista Jaleela Shawa, koji je pri izvođenju standardnih balada, In Your Sweet Own Way i Everything Happens To Me, imao stanovitih problema, što se za mladoga 23-godišnjeg pijanista – vrsnog improvizatora Martina Bejerana te za mrtvo-hladnog kontrabasista Davida Wonga, koji se predstavio maestralnom solo-izvedbom skladbe Body And Soul, uopće ne bi moglo reći. Haynes je svakako znao koga će za kvartet odabrati!

II. VEČER

Britanskom se kontrabasistu i skladatelju Daveu Hollandu ne može poreći znakovita karizma u jednom segmentu modernog jazza, stečena u rasponu suradnji od britanskih modernista Johna Surmana, Evana Parkera i Johna Taylora, preko čitave plejade američkih; Sama Riversa, Charlesa Lloyda i Milesa Davisa do ekskluzivca etikete ECM. U Zagreb je stigao s omiljenom formacijom kvinteta, u kojem je ulogu glasovira više negoli uspješno preuzeo izvrsni vibrafonist Steve Nelson. Uljuđeniji i ne više toliko gnjevan kakav je bio prije, Holland je danas u svojoj svirci i solima nekako smireniji, što se ne bi moglo reći za puhače kvinteta, nama već poznata tenor-saksofonista Chrisa Pottera i trombonista Robina Eubanksa, koji su u kontekstu originalnih skladbi pozornost publike plijenili kolektivnim improvizacijama temeljenim na zasadama kontrapunkta. Zvuk se i originalnost tonski malo zakinutu Daveu Hollandu i njegovu kvintetu ne mogu poreći.

III. VEČER

Čikaški jazz-vokalist Kurt Elling, pretenciozno i neistinito najavljivan kao »najveći jazz-pjevač svih vremena« (!?) (a što su onda primjerice Mark Murphy, Dave Lambert, Mel Torme, Harry Connick mlađi ili solisti iz skupina Manhattan Transfer ili New York Voices, da spomenem samo neke iz te stilske sfere), pjevač je čiste intonacije, zavidna glasovnog opsega i spretan scat-improvizator koji vrlo dobro rastavlja harmonije. Dokazao je to najbolje u kompliciranoj kadenci modernizirane verzije standardne balade Embrecable You, izvevši je na način puhačkog instrumenta. No pozornosti nije mogao promaknuti izvrstan pijanist trija iz Chicaga Laurence Hobogood. Njegovo vladanje instrumentom, invencija i današnje poimanje izvođenja jazza dovodilo je do pomisli kako bi taj trio s kontrabasistom Clarkom Summersom i bubnjarem Ulyssesom Owensom mogao glatko nastupiti i bez vokalista kojega je pratio.

IV. VEČER

Školovan i široka spektra zanimanja, s triom u kojem je imao izvanserijskoga kontrabasista Larryja Grenadiera i preciznoga bubnjara Jeffa Ballarda, prvi se put u nas predstavio u svijetu jazza danas sve popularniji pijanist Brad Mehldau. Idejno bogat i klasično naobražen s izrađenim touchom, kako u singlu tako i u basu, Mehldau je u srži sklon minimalizmu, podsjećajući u tome na pokojnoga Mala Waldrona, koji je dio života također proveo u Europi. Bilo je to osobito uočljivo u prvom dijelu koncerta, u kojem je izvodio vlastite skladbe. No već pri prvim taktovima baladnoga seta Irvinga Berlina slika se promijenila i Mehldaua smo počeli percipirati na drukčiji način, jer bila je riječ o fakturi s većim brojem harmonija, pa je taj nastup bio dobar završetak programa festivala.

Zagrebački jazz-festival prema snažnim je sponzorima, pa slijedom toga i novcu, po ponovnom izboru za jazz najboljega prostora, pune dvorane ZKM-a, zatim i glede promidžbe, nadišao i ove godine sve druge festivale jazza u metropoli, postavši i eventom na kojem se mora biti viđen, a čemu sve to ima zahvaliti pravnik po struci predmet je druge priče.

Mladen Mazur