Tko stoji iza gospodina Kalinića

Pavle Kalinić u »Vijencu« od 23. listopada o. g. kaže da je osobno uvrijeđen što Duško Džamonja govori da od ove države nije ništa dobio a on je od svake države dobivao svašta, a ništa nije dao! Veću glupost i laž Kalinić nije mogao izmisliti. To bi bilo beznačajno i moglo bi se ignorirati da dotični gospodin nije sjedio u Gradu na čelu kulture, no on je tamo sjedio i zato se ovakva njegova izjava može smatrati svjesno zlonamjerna u vrijeme otvaranja moje izložbe donacije Gradu Zagrebu, a sve u svrhu prezentacije donacije publici, a osobito struci na ocjenu. Napominjem da je donacija Gradu Zagrebu na neki način i moj dar Hrvatskoj, kao dio njezine kulturne baštine, zbog čega očekujem potporu i s njezine strane, kao i da spriječi ovakve opstrukcije.

Evo sada nekoliko argumenata o tome da je gospodin Kalinić dao lažne iskaze kako sam u staroj i u novoj državi dobivao šakom i kapom te navodi da sam nedavno od Grada dobio dva prostora, jedan od 190 m2 kao skladište i drugi od 300 m2 kao atelje. Nijedan od ta dva prostora nisam dobio besplatno, nego platio. Prvi, koji je u robau stanju, bez struje, vode i grijanja kao skladišni prostor moje donacije koja je sad na izložbi, a za koji plaćam najam, i drugi, koji je uvjetovan donacijom mojih umjetnina te ostaje u vlasništvu Grada. Dakle, to je prvi put da sam, tek u 78. godini, dobio na uporabu gradski prostor, s time da sam ulazak u njega platio svojim umjetninama.

Gospodin Kalinić u istom intervjuu hvali se da je Ivanu Kožariću Grad otkupio za 2.500.000 kn njegov atelje sa svim stvarima u njemu, s tim da mu je dodijeljen i drugi atelje u koji se preselio. Tako dok je nekima Grad kupovao stvari kao umjetničko djelo, ja sam najam plaćao umjetničkim djelima. Dakle, od početka moje umjetničke aktivnosti nikad nisam tražio od Grada atelje, nego sam ga sagradio vlastitim novcem, veličine 300 m2, u Ilici 44 (dvorište). Prema tome, neka se gosp. Kalinić ne miješa u moju imovinu!

Za vrijeme Univerzijade u Zagrebu Grad je službeno prihvatio moju donaciju i za moju galeriju dodijelio zgradu gimnastičke dvorane za njezin smještaj, u Klaićevoj. Kad smo htjeli ući unutra, ona je već bila okupirana od strane Tehnološkog fakulteta jer je tadašnji gradonačelnik gospodin Mikić mimo odluke Izvršnog vijeća Grada, dakle iza leđa taj prostor dodijelio Tehnološkom fakultetu na upravljanje. Iz revolta, 1987, napustio sam Zagreb i preselio u Bruxelles, gdje sam živio i radio trinaest godina. Kako je moj atelje u prve dvije ili tri godine propadao, jer se njime nitko nije koristio, bio sam prisiljen iznajmiti ga ambasadi BiH za njihov kulturni centar kako bi se spasio prostor od propadanja, a poslije sam bio prisiljen i prodati ga zbog zdravstvenih neprilika i povratka u Zagreb.

Gospodin Kalinić pita se zašto nisam postupio kao Vjenceslav Richter koji je darovao Gradu svoju kuću i zbirku pa se tako odužio Gradu plemenitim činom. Mnogo prije njega, 1968, ja sam ponudio Gradu mnogo više, ali to je Grad Zagreb odbio s motivacijom: Bog zna kakva se Džamonjina špekulacija krije iza toga. Ponudio sam Gradu Zagrebu da mi ustupi zemljište koje se nije moglo otkupiti, u Jurjevskoj ulici, voćnjak stare kurije, gdje bih vlastitim novcem sagradio atelje s galerijom od otprilike 2000 m2 te odmah darovnim ugovorom ostavio nakon mene Gradu Zagrebu u vlasništvo kao muzej zajedno sa zbirkom mojih radova.

Osim toga, kako to da gospodin Kalinić, kao bivši pročelnik kulture Grada Zagreba, nije upoznat da sam od 1965. počeo uređivati kompleks od 30.000 m2 s ljetnikovcem, ateljeom, galerijom i parkom veličine 24.000 m2 za moje skulpture, i to sve svojim novcem, kako bih osnovao Park mojih skulptura te ih darovao državi, Županiji, Gradu Poreču i Općini Vrsar.

Od 1979. taj kompleks nosi status spomenika kulture, da bi prije dvije godine na posebnoj sjednici bio uvršten u Registar nacionalnog kulturnog dobra pod zaštitom države. Danas je Park s više od trideset skulptura većih dimenzija vrijedan otprilike 10.000.000 eura. Ne vjerujem da gospodin Kalinić nije bio upoznat s tom činjenicom jer je Park skulptura bio poznat mnogo šire od Hrvatske, tj. bivše Jugoslavije. Prije trideset godina Park je uvršten u njujorško izdanje monografije najpoznatijih parkova skulpture u svijetu »Music in stone«, i to na četiri stranice.

Istina o Džamonji posve je drukčija nego što je želi prikazati gospodin Kalinić. Istina je da ni od jedne države, ni prve ni druge, nisam ništa dobivao na dar, a pogotovo ne šakom i kapom. Ništa nisam dobivao jer ništa nisam ni tražio. Od sama početka svoje umjetničke karijere mogao sam živjeti i raditi od prodaje svojih radova. Prodavao sam uglavnom u inozemstvu. Nakon nominacije za veliku nagradu 30. venecijanskog bijenala 1969. otvorila su mi se vrata u svijet. Samo u Švicarskoj moja djela bila su stalno prisutna trideset godina u trima galerijama, s tim da nisam morao biti i osobno tamo prisutan. Živio sam i radio u Hrvatskoj, imao sam velike prihode, tako da sam mogao započeti s izgradnjom spomeničkog kompleksa u Vrsaru s jedne strane, a s druge nisam morao prodavati svoje najbolje radove, koje u ovom času nudim Gradu Zagrebu kao donaciju.

Šezdesetih godina muzeji u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Rijeci, Sarajevu i Skopju otkupili su moje važne radove, ali u posljednjih četrdeset godina nijedan muzej ili galerija u Hrvatskoj nisu otkupili ništa od mojih radova.

Na kraju, kako to misli gosp. Kalinić da se moja kolekcija donacije Gradu Zagrebu može smjestiti u prostor od 300 m2 mog sadašnjeg ateljea?! Vjerujem da gospodin Kalinić nije bio na otvaranju moje izložbe o donaciji gdje je izložena samo polovica (170 radova) u prostoru od 1.200 m2. Uostalom, postoji ugovor u Gradskom uredu za kulturu u kojem je on bio pročelnik, a u kojem jasno stoji da za prostor u Jurkovićevoj 23 (300 m2), za moj atelje, darujem 60–80 radova u vrijednosti 1.200.000 eura, s tim da Grad u međuvremenu pronađe prostor veličine 2000–2500 m2 za smještaj moje donacije, odnosno zbirke mojih djela od ukupno 360 radova. U svakom slučaju zanimljivo bi bilo znati tko stoji iza gospodina Kalinića i ove njegove skandalozne insinuacije?!

Stoga se pitam koja je bila namjera i cilj gospodina Kalinića te je napisao da je Džamonja u Jugoslaviji, kao i danas u Hrvatskoj, dobivao svašta, šakom i kapom, a da zauzvrat nije ništa dao?! Veće uvrede mojemu radu a i meni kao umjetniku nitko nije mogao izreći. To je isto kao da vam netko pljune u lice. Ja mu ne želim uzvraćati na isti način, ali želim da mi se za sve te neistine javno ispriča!

Dušan Džamonja