»Stavljam ruku na Hrvatsku... «

»Stavljam ruku na Hrvatsku... «

»Pišite i govorite, svjedočite o nama i svemu ovdje viđenome, kao pisci...« – tako nam suznih očiju govore novi prijatelji, odnedavna povratnici u Tovarnik, obnašatelji najodgovornijih političkih, prosvjetnih i kulturnih dužnosti, uz mjesnoga župnika koji, poput ostalih, još putuje iz Vinkovaca, jer su prilike takve; ti su naši ljudi opet i ipak u svome kraju, ali malobrojni su i, uglavnom, tu tek nuždom teška i odgovorna posla oko pripremanja uvjeta za potpunu uspostavu naše vlasti, dok je povratnika – Hrvata i drugih starosjedilaca – još vrlo malo. A prije Tovarnika – Vinkovci, Vukovar, Ilok...

Odmah priznajem: i najmanja mogućnost da – kao član složne i zanimljivo složene delegacije hrvatskih pisaca – poslije toliko godina posjetim najznakovitije topose hrvatskoga Podunavlja privukla me odmah, i bez oklijevanja, na put u šokačku prijestolnicu na Bosutu, put lijepih Vinkovaca široke duše, jer su i ljudi koji nas dočekuju listom takvi – iznimno neposredni, srdačni i susretljivi; Zdenka, Martin, Zlatko, Ivan, Himzo... Izravan su povod treći po redu Dani Josipa i Ivana Kozarca, daljih rođaka i kreativnih dionika dviju susljednih stilskih formacija hrvatske književnosti, a sve u organizaciji širom domovine već poznata nakladnika Privlačice i Društva hrvatskih književnika.

Petak je, 19. rujna. Iz jutarnjega vlaka odmah krećemo na protokolarni, ali posve opušten, prijam kod srdačnih domaćina, u goste visokim predstavnicima političkoga i kulturnog života Vukovarsko-srijemske županije. Potom smjesta u novu Gradsku knjižnicu, na početak okrugloga stola s temom Joza Ivakić i pučki teatar u Slavoniji. Referiraju književni znanstvenici, povjesnici i kritici, teatrolozi..., poznata mi i nepoznata, ali sve draga lica eminentnih i novih, dolazećih mlađih znalaca. Pomalo svladan umorom od doista ubojita ritma, na trenutke se nađem u svome paralelnom svijetu sjećanja i asocijacija. Dolazi mi slika srušene i spaljene vinkovačke knjižnice, memento crna zgarišta od uništenih polica nekoć prepunih knjigama, ali istodobno s nadom pomišljam kako su valjda i oni svesci, koje smo i mi u Istri s ljubavlju i prkosom svojedobno prikupili, sada tu negdje oko nas. Ritam raste, nema predaha, stariji i mlađi kolege potičemo se i hrabrimo. Organizatori nas već, u unaprijed određenim parovima, razvoze diljem Vinkovaca, u sve srednje škole, i eto me s kolegom Branimirom Bošnjakom među srednjoškolcima nižih razreda Tehničke škole. Srećom, ima i djevojaka, tu su i profesorice, a žene, zna se, samom nazočnošću nekako blagotvorno djeluju, pa makar bila i jedna jedina između tolikih muškarčića. Posljednji je sat, k tomu petak, mi moramo čitati, a oni, tehničari u pubertetskom žaru, moraju slušati. Unaprijed, činilo mi se, izgubljena i promašena stvar! Ali sve prolazi drukčije, povjerenje i usredotočenost rastu i, na kraju zadovoljni, uvijek spremni na dosjetku, za objedom razmjenjujemo neposredna iskustva nastupa, dakako, literarno pretjerujući i zbijajući šale najprije na vlastiti račun. Uvečer, još opušteniji, nalazimo se u ugodnoj dvoranici Glazbene škole. Slijedi književno-glazbena večer pred doista brojnom, pozornom i, rekao bih, stručnom publikom, večer medijski iznimno dobro praćena. U programu Živi kapitali nastupamo s ponekim stihom ili proznim ulomkom, ležerno se smjenjuju teme i autorski rukopisi, i najmanje napetosti nestaje, valjda prostor i ljudi u njemu, pomislih, zrače takvom energijom. Iskreno plješćemo dobitnicima nagrada J. i I. Kozarca – Balentoviću, Matanovićevoj i mladomu Pintariću, potom izvoditeljima kraćega koncerta, naslovljena Hrvatska moja, nek’ zvoni ti riječ. Za večerom novi susreti, prijateljski pogledi i riječi, pravi hitovi naše raspjevane Slavonije samo za nas; cupkamo i pjevušimo tko kako znade i što već umije; čini mi se da se posebno naužio mili prijatelj Fabrio. U obližnjoj hotelskoj dvorani prekrasno bogate šarene nošnje panonske, mladost hrvatskoga sjevera pleše i pjeva, jer u tijeku su i znamenite Vinkovačke jeseni. Osjećam se kao usred neočekivana i nezaslužena preobilja, u svakom pogledu. Zrela je noć, prije odlaska na počinak sve se češće čuje samo jedna riječ – Vukovar! I doista, hoćemo li sutra stići do Dunava, hoćemo li nogom stupiti na sveto i mučeničko tlo vukovarsko, iločko...? To nije patetika, to iz čovjeka progovaraju stvarnost i život u svoj svojoj tragici, ali i neuništiv vitalizam nade i ljepote istodobno.

20. je rujna, subota. Polažemo vijence na vinkovačke grobove Kozaraca, Tanockoga i Švagelja. Počašćen sam, zaista osjećam ushit što sam makar nakratko u gradu i kraju bana Šokčevića, Runjanina, Reljkovića, Lunačeka, V. Kovačića, Radauša, Kinerta, Kopača, Sremeca, Ficija i tolikih drugih velikih ljudi hrvatske umjetnosti i duha. U ruci mi knjižica Čitamo šokačke pjesnike. Evo, čitam baš Radauša: „Ovo je zemlja hrvatska / uvik bila... / ova naša Slavonija... / i ništa / i nitko / i nikada / neće / i ne može / zatvoriti usta naša / da divanimo jezikom didaka naših / jezikom matera naših / jezikom hrvatskim“. Eh, ta ikavica, najrasprostranjenija naša ikavica, od Istre i Dalmacije, preko Like, Herceg-Bosne i Šokadije, sve tamo do bačkih Bunjevaca i Subotice! Nedugo zatim bit će Dunav i, prijeko, Bačka pred nama. No idem riječju postupno, slijedim hitre i od uzbuđenja nervozne bilješke i natuknice, koje sam na licu mjesta uspio zapisati, slijedim zatim i nevjerojatno brz protijek slika kroz prozor autobusa, slika koje mi se zauvijek urezuju u pamćenje. Autobus je pun, s izazovnim natpisom Hrvatske šume i, dakako, vinkovačkim tablicama. Pred nama naši ljudi u automobilu, rekao bih, sigurnosna prethodnica organizatora, pokrovitelja i, vjerojatno, drugih podupiratelja, koji nam omogućiše ovaj možda ne baš pogibeljan, ali nipošto posve siguran put prema najistočnijim krajevima današnje Hrvatske. Dragocjena su i na najnužnije svedena objašnjenja cijenjena povjesnika Virca. Nuštar. Crta preko koje oni nikada nisu prešli, tu su zaustavljeni. Desno je Cerić. Lijevo sada već obrastao put, posljednja spasonosna odstupnica iz okružena Vukovara pred privremenim padom. Jordanski most, a gdje li je rijeka Jordan?! Češki most... Netko kaže: Naši će novi mostovi nositi naša imena. Daj Bože, što prije! Brklja, rampa, nekakva izmišljena, a ipak postojeća granica, nadzor površan. Šarene krpice zastave su na rukavima stranih vojnika, valjda plaćenika i onih drugih. Razne rase i jezični Babilon. Ušli smo, eto, u još nedostatno hrvatsku Hrvatsku, u zapravo još prilično okupirani dio domovine. Malo je tko od sadašnjih stanovnika promijenio automobilske tablice, pa smo i zato više nego jasni svima oko nas. Na svojim tablicama oni naravno imaju, jelte i dabome, neku svoju kombinaciju. Bršadin, srpske zastave i ćirilični natpisi na srpskome jeziku. Takvi će nas prizori posvuda pratiti u rasponu od prvotnoga bijesa, prije negoli iznenađenja, pa do zamarajuće jednoličnosti i predvidljive dosade. Blizu je i Borovo Naselje, u tom smjeru i Trpinjska cesta prema Osijeku. Mi pak skrećemo i već prilazimo gradu Vukovaru: zbunjen sam, ali ispunjen ljubavlju prema svemu što je od toga krasnog srednjoeuropskoga grada na najvećoj rijeci iz naše himne, prema svemu što je od te junačke hrvatske Hirošime ostalo. A ostalo je, ostalo dostatno za život koji se mora vratiti, ali kakav i kada, to ja osobno ne bih znao, jer nastojim najprije vjerovati vlastitim očima. Zato i plačemo, kad nas stvari i istina oko nas, kad nas slike patnje i stradalništva, koje još ne prestaje, kako to ovih dana lijepo piše prijatelj Anđelko Novaković, »ranjavaju do dna duše«. Željeznički kolodvor, dotle je stigao proljetni vukovarski vlak slobode. Osjećam se iznimno povlaštenim i posve obveznim skromno svjedočiti po srcu i savjesti, onako kako sam vidio i doživio. Obnovljena bolnica, ona bolnica! Kuća legendarne doktorice Bosanac. Usred grada tržnica, pijaca, krumpiri i paprike nasred ceste, sve sama improvizacija od sklepanih štandova, tko ih ima. Mrki pogledi, poneka manja provokacija. Ne zaustavljamo se, samo polaganije klizimo. Valjda je još jedino, dobro li pamtim, autobusni kolodvor kakva-takva izgleda. Naši domaćini objašnjavaju da su pod okupacijom porušeni ostaci čitavih naselja, cijele četvrti zamijenili su nekakvi porazbacani travnjaci. U glavi mi odjekuju detonacije, one negdašnje s TV-zaslona, prizori hrvatske Kalvarije, ono rasplakano dječje lice i nemoćni starci pred bajunetama bradatih pod crnim zastavama. Riječ je ništa, a samo nju, prekrhku, u ovoj prilici imam! Ni traga franjevačkoj crkvi. Slušamo priču o Sajmištu, Mitnici, vodotornju... Pogledi i prsti kruže na sve strane. Netko hoće, baš želi i mora na tren sići, svi ga razumijemo i jednako osjećamo, ali nepreporučljivo zaustavljanje odgađamo za eventualni povratak. Mojim rovinjskim i svima drugim, domovinom i svijetom raspršenim Vukovarcima, kao ni meni, vjerojatno ništa ne znači, ako im kažem da nas je put vodio, primjerice, Ulicom cara Lazara, Majke Jugovića, Kralja Petra i sve dakako nelatinično, i sve tomu slično. Pamtim li dobro, rečeno je: manje od dvije tisuće naših momaka, naoružanih srcem i onim što smo već imali, a baš i nismo, branilo je Grad i Hrvatsku pred naletom i opsadom armije od trideset tisuća mržnjom zadojenih i izvrsno opremljenih osvajača. Gubici su strašni, pogotovo njihovi, višestruko veći. No sve to kao da nije dostatno onima koje ne smetaju Inine benzinske crpke, dapače, ali smetaju im hrvatski jezik, hrvatska obilježja, hrvatska država ukratko. I upravo tu, u Vukovaru, koji pobuđuje takve emocije s kojima nikako ne mogu usporediti one moje kninske iz listopada 1995. ili sarajevske ovogodišnje, baš u Vukovaru saznajemo za nekakve čudne rezolucije, ili kako se već ti birokratski listovi papira zovu, kojima nas kori i kojima nam prijeti tzv. međunarodna zajednica. Ja sam pak ovdje, na svojoj još zaposjednutoj zemlji, u stvarnome životu, gledam vlastitim očima, sve vidim i sve manje razumijem taj i takav svijet, sve se češće i sve teže obuzdavam! Budi se osjećajnost iz 1991. i kasnijih godina strahota.

Na cesti već prema Iloku. Lijevo je Vučedol, desno iza šumice Ovčara. Zapušteni vinogradi, zapuštena polja, carstvo mina i ljudskoga nemara. Sotin, Opatovac, Mohovo, Šarengrad... Sve antene na krovovima usmjerene prema istoku. Iste slike, uglavnom novo, neautohtono stanovništvo; kažu nam, Hrvati i dalje u progonstvu. Evo nas u Iloku, gradu u kojem su franjevci barem od sredine 14. stoljeća eno crkve i svetišta Sv. Ivana Kapistrana. Raspoloženje je, unatoč pretežito tuđinskim obilježjima, nešto bolje, čuje se i pjesma, ljudi su se, mnogi tek samo na jedan dan, u povodu tradicionalne, a sada tek simboličke iločke berbe grožđa, vratili u svoj grad i zavičaj nakon punih šest godina. Prijelazna policija prijelazne uprave posvuda, kažu da u toj policiji sada ipak ima oko polovice Hrvata. Strani vojnici i časnici također posvuda. Zapažam, rado se druže s onima koji su trenutačno većina u hrvatskome Iloku. Državna politika ispravno i sada valjda jedino moguće – ali na svoj način koji nužno apstrahira pojedinačne sudbine, što pak privlače književnike i umjetnike općenito – pokušava dokazati mogućnost, svakako ne preko noći, ali ipak pomirbe, i to tako da nam tzv. reintegracija ne ostane dugotrajnim kamenom oko vrata. Tako razabirem. A stvar je iz moga kuta toga dana bila i ovakva. Pila se kava i kafa, plaćalo se i u kunama, dapače su ih rado i veselo primali; u dvorištu rezidencijalne građevine Odescalchijevih, odakle pogled seže do Dunava i daleko prijeko u Bačku, na pozornici hrvatska, srpska i slovačka zastava, u pozadini gore županijski i gradski grb, dok je hrvatski morao biti skinut prije početka programa... Pribivao sam samo tzv. kulturnome dijelu programa. Dragi zvuci hrvatskoga folklora nakon tolikih godina, skupine iz Bapske, Berka, Cerića, Iloka, Donjeg Novog Sela, Slavonskoga Broda, Zagreba i Vinkovaca. KUD Lisinski iz Vinkovaca ne želi nastupiti zbog uklanjanja hrvatskoga državnog grba. Razumijem ih itekako, ne zaboravljam tegljače na Dunavu i evakuaciju u posljednji čas, ali razumijem i druge koji, unatoč svemu, ne odustaju, nastupajući zdušno, srčano, poletno, glasno i s jasnom porukom. I izvan programa i očekujući nastup, mnogi suznih očiju pjevaju naše lijepe lirske i rodoljubne pjesme. Nastupa i slovačka mladost. A kada su na pozornicu bodro skočili mladi srpski folkloraši u tipičnim šumadijskim nošnjama i svemu što uz njih ide, navodno mladići i djevojke iz Borova Sela i Bobote, nastalo je sveopće komešanje, zvižduci, žamor i povici, mnogi su napustili prostor ispred pozornice, koji je tako ostao poluprazan. Hrvatski su književnici, većina, odlučili trenirati živce i ne uzmaknuti. A da nismo, što bi također bilo logično, ne bismo s okolnih balkona i stubišta u jednome neponovljivu trenutku čuli zajedničku pjesmu gotovo svih hrvatskih folkloraša, kao odgovor na ono što su, priznajem vješto i bučno u svome kontekstu, izvodili oni na pozornici. Pridružio sam se našima, pjevajući Ne dirajte mi ravnicu... Predsjednik Društva hrvatskih književnika dr. Stamać, pazeći na protokol, ali jasno davši do znanja tko je za nas pravi suveren i u tome domovinskom kraju, u ime naše diskretno javne, ali i neočekivane nazočnosti, gradonačelniku Iloka za njegovu hrvatsku knjižnicu predaje sto knjiga edicije Slavonica. Isto će učiniti u tovarničkoj školi. U Iloku još, na zgradi Gradske biblioteke, kao šaka u oko strši i druga ćirilična ploča s natpisom »Srpska radikalna stranka«. Pitao sam se nešto što sada prešućujem, znajući, dakako odgovore, ali čemu se više čuditi kad je danas u nedalekom Zemunu na vlasti četnik, koji se svijetu javno hvali kao strastveni mrzitelj Hrvata, a bogme dobro stoji i među biračima vascele mu otadžbine.

Autobus prolazi ulicama srpskih dobrovoljaca, Svetosavskom i tako dalje. Promet je i dalje rijedak, nema vremena za smirivanje dojmova, posvuda tužni naš Srijem, i obronci Fruške gore i već smo u Matoševu Tovarniku. Da, Matoševu, ali u rodnoj mu kući sada policija, na pročelju nema nikakva natpisa ni ploče. K tomu, ispada kako je A. G. M. rođen u Ulici III. krajiške brigade. Crkva sv. Matije posve uništena, iza nje užurbane stolarske pripreme za sutrašnji blagdan, biskupov dolazak, krštenje prve hrvatske djece nakon dugih godina. Malobrojni prolaznici, komunikacija nikakva. Župnik nam govori kako su više od 80 posto Tovarničana godine 1991. bili katolici, Hrvati. Vratila se tek jedna staračka obitelj. Posjet školi, koja je nekoć nosila Matoševo ime, posebna je priča, ganutljiva i bolna; dobar ću njezin dio ostaviti za sebe i u sebi, jer osjećam se nejakim u pokušaju da što vjernije svjedočim o svemu ondje doživljenom. Ukratko, naši su domaćini pažljivi, divni i predivni, iskreni i emotivni ljudi. U školi, u kojoj je samo ravnatelj Hrvat, računajući učenike i nastavnike, ostao sam na tren zgranut, svi smo načas ostali bez riječi. Škola sada nema imena, ploče su dvije, latinična i ćirilična, ali ispod njih odmah plakat, kojim nekakva služba iz Vukovara, na ćirilici i srpskome jeziku, »obaveštava o vakcinisanju dece«. Po zidovima slike srpskih pisaca, na svim vratima samo ćirilični natpisi srpskim jezikom, na glavnome zidu predvorja, sučelice ulaznim vratima, slike sv. Save i Vuka Karadžića. Knjižničar sam, ali bolje da nisam ni zavirio u biblioteku. Ne želimo ući i sjesti; u meni se sav svijet okrenuo, sada sam svjestan kako do tada zapravo nisam znao što znači osjetiti vlastito tijelo kao pred eksploziju. Dakako, dragi domaćini mole da o tome svjedočimo, zatim skidamo sve rečeno i objedujemo u tišini, ispod hrvatskoga državnog grba, makar tada i makar mi koji uskoro odavde odlazimo. Divim se našim ljudima, koji neće i ne smiju ustuknuti na svome, divim im se kako i koliko poštuju uljuđena opredjeljenja svoje vlasti, makar naoko radili i protiv sebe, i bojim se za njih, bojim se s iskrenim osjećajem podrške, ali i nemoći. Susret se pretvara u spontani književni domjenak; krasno govore Stamać, Fabrio, Tomičić, Fiamengo, Hećimović, Medvidović... Kada je neprispodobivi Kanižaj uzviknuo »i kada šutim, šutim hrvatski«, time je za me, pa bilo i u onakvim (ne)prilikama, doista najuvjerljivije dosad u našoj suvremenoj književnosti označen kraj one kobne hrvatske šutnje iz prošlosti; pjesnikov sam bolni uzvik doživio kao šutnju pribrana, smirena i sjetna, razborita i u sebi čvrsto utemeljena pobjednika, povratnika, graditelja, vjernika, koji će možda oprostiti, ali ne smije, zbog svoje djece i u ime života, ne bi smio nikada zaboraviti. Darujemo knjige, obećajemo se vratiti koncem ožujka i utemeljiti Matoševe susrete u Tovarniku. A Matoš, naš Gustl, cijelo je vrijeme rata ležao ondje, gdje smo ga i mi našli: u jarku, u blatu i koprivama, glave prosvirane metkom kozmičke mržnje. Dakle, prosvirati glavu jednome poprsju, jednoj srušenoj i odbačenoj bisti, to je junačka gesta! Bili smo zapanjeni, čuo se krik, pa muk, vrhunac tužnoga, ali dostojanstvena dana i putovanja – Matoševa bista kao hiperbola i paradoks, simbol i metafora, kraj i početak novoga puta i doba.

Vraćamo se opet ulicama Vukovara, izbjegavamo središte, zaustavljamo se pred zahrđalim i izrešetanim vratima zgrade, pred onime što je ostalo od Eltzova dvorca, porušena, opljačkana, spaljena. Fotografiranje, uz opet mrke poglede. Uzimam komadić žbuke na kamenu, spravljam ga za svoga sina i povedem pjesmu s nekolicinom novih prijatelja Slavonaca: Oj, hrvatska mati... Osjetih čvrst i grčevit stisak nečije ruke. Prema sumraku nekakve, iz naše Europe darovane nam, dizalice u uništenoj vukovarskoj luci djeluju sablasno i to je posljednja slika koju zasad odatle nosim kao križ na srcu i duši.

Još se pričalo po povratku, ali sada drukčije, i pjevalo se u Kunjevcima, ali sada drukčije, i bodrili smo jedni druge, i priznavali si sve one suze, koje ionako nismo mogli skriti. Malenome i skrušenome, uz čelično klopotanje vlaka prema Zagrebu i istarskome zavičaju, nadošle mi jednostavno riječi, stihovi našega patnika i do svoga nesretnoga kraja uporna, kreativnog, iskrenog i mudroga zagovornika hrvatskoga jedinstva i pomirbe, riječi Brune Bušića: »Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da ne ću nikada uzalud napisati njeno ime…«

Boris Domagoj Biletić