Sretan za jedno postojanje

Sretan za jedno postojanje

Ivan Antolčić, znani meštar od ilustracija, okušao se i u prozi. U majstorski opremljenoj knjizi pod duhovitim naslovom Triput guraj, jednom furaj i s nadahnutim predgovorom Ludwiga Bauera, jednostavnim i neposrednim kazivanjem, kojemu ne nedostaje humornoga kolorita, Antolčić je progovorio o svome djetinjstvu. Četrdeset i tri živahne i autentične zgode popraćene su maštovitim, skladno uprizorenim ilustracijama. Listajući knjigu, koja je sretan spoj kolorističkih čarolija i dječačke zaigranosti, doživljavamo osebujnu preobrazbu umjetnika Antolčića u dječaka razigrane mašte i tople, radosne duše koja se veseli životu, sretna za jedno postojanje. To je skladan spoj vedrine i pravih, izvornih doživljaja nad kojima lebde Ivičine plave i dobrostive oči koje znaju za ljubav.

Ljubav okrunjenu nepatvorenim smiješkom koji pozivlje na prijateljstvo i drugovanje ponio je naš Ivica iz zavičaja, rodnoga Komareva. Već u prvoj prozi Rodno Komarevo otkrio nam je svoju dječačku, bajkovitu dušu:

»Od davnine do današnjih dana moje slikovito Komarevo kao da leži na leđima neke gorostasne, čudesne ptice koja je, bez najave i tko zna odakle, doletjela u našu šumu Piškornjač i tu zauvijek ostala. Sve što moraš znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u svom rodnom Komarevu.«

Upravo preobrazba umjetnika u dječaka, osebujna sposobnost prenošenja sebe u svijet djetinjstva, oplemenjena skladom likovnoga i proznog izričaja, ostvaruje neprolazne vrijednosti. Ivan Antolčić znao je čarobirati svoju Posavinu. Zaokružene prozne crtice poput Igra s ovnom, Dosegnuti vrh, Gazda dvorišta, General u kokošinjcu, Najslađe je tuđe voće, Dječji vitez, Komarevačko posvetilo, Moj vrt, Prvi posjet Zagrebu, govore o bogomdanom senzibilitetu što zna prepoznati vedru stranu bivstvovanja kojoj je suzdržani humor – začin.

U završnim recima autobiografskoga kazivanja iskusna ruka umjetnika pripovjedača znala je pronaći prave riječi: »Tada sam naučio da ne možeš imati baš sve što poželiš« (Komarevačko posvetilo) ili: »Sudar s ovnovom tvrdom glavom bilo je i moje prvo suočavanje s tvrdnjom kako je i pad – let!«

Ivičino ufuravanje u proživljenu poetiku djetinjstva približava knjigu i mladim čitateljima. Nema u tim autobiografskim zapisima mržnje ni tuge, ali ima pritajena želja za pustolovinama djetinjstva. To je vedra žudnja za malim svakodnevnim stvarima i doživljajima koje bivstvovanje čine lijepim i zanimljivim. I završnu ratnu priču Sisačke ratne zgode (»Ratne 1941. godine…«) karakterizira taj pustolovni duh rane mladosti i svega onog nepredvidivog što to razdoblje nosi. Zato nam se čini da su se zapisi o djetinjstvu u knjizi Triput guraj, jednom furaj još mogli nastaviti…

Ipak, kao da se te ratne 1941. simbolički prekinula bezbrižna i vedra nit Ivanova djetinjstva. I mnogih drugih Ivana.

Na kraju prepuštam riječ našem meštru od ilustracija, dragom i vječno nasmijanu Ivici Antolčiću:

»Sva djetinjstva imaju radosne i tužne trenutke, ali ostaju nam mali putokazi ljepote koji nas kasnije vode kroz život.«

(Komarevačko posvetilo)

Ljerka Car Matutinović