Spasimo što se spasiti može

Spasimo što se spasiti može

Sanja Drakulić, skladateljica i pijanistica s diplomom uglednog Moskovskog konzervatorija, slovi u Hrvatskoj za jednu od prodornijih autorica i promotorica suvremenoga glazbenog stvaralaštva. Tri godine ima ulogu izbornice programa za Glazbenu tribinu u Puli, gdje je uz tematski zaokružene programe i pozivanje istaknutih glazbenih tijela u festival uvela i jednu njegovu davno izgubljenu esenciju: poslijepodnevne tribine između koncerata, priliku za problematiziranje i kritičko promišljanje akutnih tema na sceni suvremene glazbe danas.

Je li cilj tribine pozitivistički iskazati stanje stvari ili problematizirati postojeće na sceni?

– I jedno i drugo. Ponajprije, važna je informacija: prilika da svi zainteresirani skladatelji pokažu javnosti svoja nova djela. Tribina im omogućuje ansamble, prostore i publiku sastavljenu od struke – drugih skladatelja, glazbenih pisaca, muzikologa, izdavača i promotora. Od naših početaka hrvatski skladatelji nisu kompletirani – nemaju zvučni i notni zapis te stručno mišljenje koje prati njihovo stvaralaštvo. To ima tek jako malo skladbi u Hrvatskoj, ni pet posto. Govorne tribine ove smo godine posvetili temi Suvremena glazba i mediji, gdje smo došli do zaključka da je problem općenito u društvu i u školskom sustavu. Mi sve puštamo iz ruke, kao da imamo pedeset filharmonija, pedeset muzičkih akademija, pedeset skladatelja kalibra Štolcera Slavenskog. S druge strane europskim zemljama to ne pada na um, one brižno čuvaju sve što imaju. Odveć smo mala zemlja s odveć dragocjenim nasljeđem, da bismo si to mogli dopustiti.

U kakvim se uvjetima stvara umjetnička hrvatska glazba danas? Skladatelji i drugdje teško žive samo od skladanja.

– To je krivo. Svima bi trebalo biti prioritet čuvanje kulturnog identiteta naroda. To nam jedino preostaje, mala smo zemlja i malo tržište. Nećemo se u svijetu probiti s nekom industrijom, to je nemoguće. Mi se moramo boriti da sačuvamo svoj kulturni identitet. To čine i mnogo veći narodi, i to jako agresivno: pogledajte samo Švedsku, Englesku ili Francusku. Mladi skladatelji u nas jednako loše žive od skladanja kao i njihovi stariji kolege, snalaze se kako znaju. To je pogrešno. Trebali bismo moći živjeti bez ograničenja. Nekomu tko je sposoban izraziti se umjetnošću, nečim što pripada u kulturu naroda, toj bi nekolicini ovo društvo trebalo omogućiti sve, to uopće ne bi bio veliki trošak. Tom malom broju umjetnika društvo bi trebalo omogućiti sve da bi se oni sasvim mogli prepustiti skladanju, pisanju, slikanju, izradi skulptura… To bi bio minimum u normalnom društvu i to bi trebalo napraviti odmah. Spasimo što se spasiti može. U glazbi je danas potrebno imati više nego ikada idealnu kombinaciju sadržaja i majstorstva, u toj golemoj konkurenciji, kako bi se došlo do slušatelja.