Simbolska slojevitost kazališnog zastora

Simbolska slojevitost kazališnog zastora

Matko Trebotić nastoji biti drukčiji, a to i jest. O nekim se značajkama njegove osobnosti govorilo malo ili nikako premda su neobično važne za procjenu određenih slikarevih postupaka i akcija. U jednom segmentu svoga bića on je djelatni voluntarist. U Trebotićevu jeziku, koji se ne koristi filozofijskom terminologijom, on bi sam – najpribližnije – bio opisan kao projektant i izvođač (radnik). Projektanta u njemu čuo sam prije nekoliko godina: »Tija bi učinit tri velika formata, tri slike-zastora u splitskom, dubrovačkom i riječkom teatru. Moj jadranski triptih. Onda bi’ se mirno moga’ vratit štafelajnoj slici.«

Postoji izazov formata, ali je prigoda malo. Projektant je snimio situaciju i locirao prilike; ostalo je odradio izvođač; u obama slučajevima – ovdje: u objema etapama – došla je do izražaja Trebotićeva praktična, organizatorska inteligencija i posve izniman radni elan – energija – koja ga pouzdano vodi realizaciji projektiranog.

Kazalište ga je odavno privlačilo; u dječačko i mladenačko doba kao svojevrsna laterna magica: kutija fikcionalnog, a ipak – zahvaljujući grupnoj artističkoj sugestiji – stvarnosnog života. Poslije, kad je – pred pozornicom – osjećao sebe kao arhitekta i slikara, ona se prometnula u prostor (mogućih, zatim i realnih) scenografskih intervencija: specifičnog, likovno-prostornog govora, kojega geometrijsko-konstruktivni raster održava na životu vjerodostojnost i ozbiljnost scene, a boja i svjetlost bude njezinu imaginativnost, njezin šarm prolaznoga.

Rekoh mu, odgovarajući na izrečenu želju, pomalo ovlaš, kao da ga izbavljam od pogibeljne Utopije: »Napravi prvi.«

Brže nego se moglo očekivati završio je prvi, splitski zastor (2005), a onda, na veliko iznenađenje mnogih i drugi, dubrovački (2007). Tada je jadranski triptih počeo dobivati stvarnosne dimenzije. Kao čovjek od riječi, slikar je, ubrzavajući radni ritam i koristeći se prethodnim iskustvima zgotovio i svoj treći divovski format (8 x 12 m).

Slažem – od ona dva već krštena i od ovoga trećeg – idealnu, nestvarnu trodijelnu sliku – jadransku, dakako – i, upravljan zakonima profesionalnih deformacija, prvo ih uspoređujem, odmjeravam. Neću ih, naravno, rangirati ni reći koji je od njih najbolji, ali ću iskreno priznati da mi je riječki – najbliži. Neka to ne bude ocjena; neka ostane zapisano tek kao dojam promatrača, koji se nije uzdigao do statusa vidioca, pa u njegovu viđenju nema ni otajstvena nadahnuća, ni blagonaklone Providnosti. Što je, onda, ono što razabirem na tom velikom platnu, što potiče moj senzitivni aparat i racionalnu kritičku svijest i stvara zadovoljstvo? Na prvom bih mjestu spomenuo vrlo složenu, a bez težine i tromosti, bez prekomjernih nabrajanja, ponavljanih znakova i drugih redundancijskih pojava, ostvarenu superpozicijsku strukturu (razina preko razine, razdoblje preko razdoblja, sloj preko sloja), uz veliku – i poželjnu – transparentnost sadržaja. Zamjećujem da je struktura, obuhvativši nekoliko povijesnih nanosa, učinila evidentnima i nekoliko značenjskih razina. One se odčitavaju na slikovnom (zastorskom) polju, koje te različitosti ne mrvi i ne suprotstavlja, nego ih – naprotiv – homogenizira. Kako je to, uopće, moguće? Trebotić svoje sadržaje nije bez reda istresao na platno, apostrofirajući, ma i neizravno, primat svoga temperamenta, svoga kreativnog erosa ili nečega trećeg. On je, metodično i racionalno, razlistao svojih nekoliko slojeva-teza, jedne pa druge, jasno i pregledno, u kontekstu neprijeporno sretne vizije kroz koju je mogao uvjerljivo iskazati sebe, ali i više od toga: vizije kroz koju se oglasila drevna hrvatska Rijeka, no i druge sastavnice njezina povijesnog bića. Trebotićeva teza počiva na povijesnom iskustvu i samo ono biće koje zbiljski jest može uspostavljati relacije s drugima; samo onaj koji doista postoji sudjeluje u razmjeni dobara, biva partnerom u dijalogu (ili dvoboju); što je identitet izgrađeniji, to je potreba za komunikacijom s drugima izraženija; jer se identitet osvješćuje tek u susretu s drugim. Komunicirajući na toj relaciji on, uz ostalo, komunicira sebe sama. Za područja što su se sterala ili se i sad prostiru u fizičkoj, političkoj, kulturalnoj i psihološkoj domeni granice, ta pravila vrijede još i više.

Na toniranu podlogu prosuo je slikar cijelu galaksiju mrlja i mrljica, dajući tako slici inicijalnu živost i pulsaciju, koja pokazuje da je na umu imao ne samo svoju sliku nego i njezinu teatarsku ambijentaciju: radost igre odzvanja iz prvog sloja zastorske slike. Na tu je trebotićevsku galaksiju apliciran, u primjerenu povećanju, notni zapis jedne partiture Ivana pl. Zajca i ta se intervencija pokazala neobično sretnom. Zajčev glazbeni grafem sam je po sebi prvorazredan crno-bijeli raster znatne ekspresivne i dokumentarne vrijednosti, što djelu – gotovo neopazice – domeće posve određenu mjeru personalizirane izvornosti i lokalne – riječke – ambijentiranosti.

Trećem sloju pripada slikareva kolor-skala, asocijativna skica Marijine kuće s Trsata (koju su anđeli, kaže legenda, prenijeli u Loretto) i osam glagoljskih slova koja, pročitana, daju jednu riječ, uz slovo viška (ta je riječ proslov, to je slovo T). Ljepota je tih crvenih znakova u Trebotićevu kaligrafskom ispisu izvanredno dojmljiva i očito je da se slikar njima koristi i kao slovčanim znakovima i kao likovno-ekspresivnim grafičkim elementima. Oni dvoznačno i djeluju i stvaraju svojim intenzitetom i fascinantnom ljepotom dodatan polet na više nego živoj površini; usput kazuju da je zastorni igrokaz – ako tako smijem reći – tek uvod ili proslov za ono što se, iza zastora, priprema. Smisao slova T bio bi teže dokučiv da se ne oslanja na trsatsku građevinu i da slikarevo prezime ne počinje slovom T. Za nj je to prikladna podudarnost. Premda je – ne dvojim – on sâm pomislio prvo na Trsat, dodajući svome zastoru – ali i riječkom kazalištu – simbol pučke duhovnosti i spiritualnoga poslanja, zacijelo mu nije bilo mrsko vidjeti da trsatsko T živi i kao trebotićevski inicijal; prvi put ispisan glagoljicom.

U svemu što se na toj ekranskoj, kazališnoj slici ispreplelo (od trsatske drevnosti i pobožnosti, od glagoljaške narodnjačke duše do Zajčeva novog daha i probuđene samospoznaje te posve modernoga Trebotićeva rukopisa) više je pozitivnog osjećaja prema baštini, vjerskoj i kulturalnoj, nego što bi bilo ikakvih ograda, rezervatskih primisli ili ksenofobičnih sugestija.

Svakome tko na umu ima cjelinu Trebotićeva opusa bit će naše tvrdnje posve naravne: on se, i u svojoj zavičajnoj ikonici, vazda oslanjao na slikovite, autentične izvore: povelje, brodske dnevnike i diplome, votivne slike starih jedrenjaka, na različite ambijentalne znake: od biotopografskih odrednica (čempresi) i lokalnih artefakata (grčkih, rimskih i hrvatskih) do sakralnoga baštinskog graditeljstva (crkve, kapelice, tlocrtni ostatci i dr.). S druge strane, on sâm europski je odgojen slikar, prošavši godine arhitektonske prakse i prvu grafičku edukaciju, uz brojne izložbe i monografsku promociju, baš u Njemačkoj Beuysova doba. Ono što me, u najvišem stupnju, ispunja zadovoljstvom jest spoznaja da se na riječkom zastoru potvrdila europska, a ne provincijska Hrvatska.

Kada se tako bona fide »pročita« njegov zastor, razabrat će se kako i on nosi, kao i sve njegovo, jasnu poruku osobne i nacionalne samosvijesti, ali – također – i pregnantno izražen univerzalizam vjere i kulture; to je misao o dobru i dobrima koja prelaze granice i pripadaju svima. To je svjetlost koja svijetli cijelom svijetu, ali obasjava i njegov vrt; svjetlost koja ne razdvaja, nego zbraja. Kroz značenje ovoga slojevitog i uspjelog zastora to se dade i razabrati. Legenda hoće da su potkraj 13. stoljeća anđeli prenijeli Gospin dom iz Trsata u Loretto posvjedočivši drevne veze dvaju gradova i naroda. Glagoljaška je riječka tiskara znamenitoga zadarskog plemića i modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje (oko 1460–1536) tiskala hrvatskim glagoljaškim pismenima molitvenike, psaltire, misale, rituale i druge redovničke knjige ne promičući njima hrvatske političke ideje, nego samo hrvatsko bivstvo, približavajući puku vjeru naše, univerzalne Crkve; vjeru, koju smo dijelili s mnogima u Europi i svijetu, pa i s našim talijanskim susjedima. Hrvatsko je pismo posredovalo Univerzum.

Ivan pl. Zajc, rođeni Riječanin (1832–1914), utemeljitelj modernoga glazbenog života u Hrvatskoj, tvorac najhrvatskije skladbe – u percepciji naroda, više od 130 godina – opere Nikola Šubić Zrinski, bijaše podrijetlom Čeh, diplomant i nagrađenik milanskoga Konzervatorija i uspješan bečki skladatelj opereta prema ukusu tamošnje publike. Bio je genima i kulturom – pravi Europljanin, a srcem i dušom Hrvat. Kad ga Trebotić evocira i, dapače, citira na riječkome svečanom zastoru – ima u vidu svu kompleksnost i svu ljepotu Zajčeva rodoljublja, koje nije bilo – a nije ni moglo biti – upereno protiv ikoga drugog. U slavu modernoga hrvatskog rodoljublja treba reći i to da se rijetko zasnivalo na krvi, a mnogo češće na svijesti o pripadnosti. Uostalom, vraćajući se iz Beča u Hrvatsku, u Zagreb, taj je veliki Riječanin popustio pritisku koji je na nj pravio krug hrvatskih patriota u Beču. Trojica najuglednijih, među bečkim prijateljima Zajčevim, sve zanesenim domorocima, koji su skrenuli njegovu energiju s puta zabavljanja bečkoga općinstva na put borbe za organizaciju hrvatskoga glazbenog života i skladanja djela koja će poticati srce naroda – bijahu: August Šenoa, Petar Preradović i biskup Strossmayer; tri znamenita hrvatska muža bez kojih bi hrvatska književnost – prozna i pjesnička – hrvatska politika, vjerski život i povijest kulturnih institucija bili posve drukčiji i oskudniji nego što jesu. Od te trojice – jedan je, kao i sam Zajc, bio češkoga podrijetla (Šenoa), drugi je – pjesnik borbe za hrvatski jezik – bio hrvatski pravoslavac (Preradović), treći je (Strossmayer) bio njemačkoga iskona. Vrijedi znati!

Poruka umjetničkog djela – danas je kritički tabu. O tome se više ne govori, pa je – prema nekim medijskim doskočicama – i nema.

Unatoč svemu tome, posve sam siguran da je Trebotić u svoje djelo ugradio dostatan broj senzora i indikatora te bi samo namjerni slijepac mogao promašiti njegov smisao. Kao da je otvorio knjigu Povijesti: tu smo, kopali smo i skladali, veslali i slikali, borili se i pisali; na umu nam bijaše dobro naroda i oni iskreni stihovi Drage Ivaniševića:

te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi,

i kudgod idem sa mnom je Hrvatska!

Taj je izraz hrvatske samosvijesti i hrvatskoga univerzalizma zapisan i na riječkome kazališnom zastoru. On je ono, što i sâm kaže: Proslov. (Bajkovito ispričana krvava priča.) Što ćemo vidjeti kad se zastor – proslov drami – podigne? Pred našim će se očima, gdjekad uz naše sudjelovanje, odvijati borba pojedinaca i naroda za slobodu, mir i ljudsku sreću. Ali, ne treba zaboraviti: prvo i drugo treba izboriti, trećemu se treba nadati. Ništa nije na dar i ništa izboreno nije zauvijek izboreno.

U Zagrebu, početkom listopada 2008.

Igor Zidić