Rudina

Rudina

Prije nekoliko mjeseci objavljena je izvrsna knjižica Kuća akademske slikarice Jadranke Fatur, a polako, bez žurbe, onako kako je tekao i život što ga autorica u njoj opisuje, predstavljena je čitalačkoj publici tek nedavno. Ne navodim nikakve bibliografske podatke jer i ne pišem prikaz knjige (vjerujem da će se za to pobrinuti netko drugi), no s tekstom sam se, kao lektorica, sastala još dok je bio – poput zbirke pjesama dragoga mi pjesnika Danijela Dragojevića – »rasuti teret«, tj. radna verzija rukopisa. Neću otkrivati sadržaj, no reći ću da sam, pročitavši ga, poželjela na svoje oči vidjeti, na svojoj koži osjetiti i svojim nosom onjušiti tu Jadrankinu Rudinu na otoku Hvaru, pa kad čovjek ima cilj, nađe i put da ga ostvari. Nije Hvar na kraju svijeta, pa smo muž i ja sjeli proljetos u auto i odvezli se na razvikani sunčani otok, a onda i u mirnu i nerazvikanu Rudinu. Pokazalo se, naime, da postoje dvije – Vela i Mala Rudina, no obje su u blizini Staroga Grada. Najprije prolazite kroz Velu Rudinu, a Mala Rudina kao da je teškom mukom zgrabila bar krajnji dio kopna i samo što ne padne u more, toliko se naginje prema južnoj strani susjednoga Brača. Gleda ravno u plavetnost Vidove gore, a ako glavu naherite malo nadesno, pogled vam hrli prema Biokovu i vjetrometnom Svetom Juri. Na nedavnom predstavljanju ove zanimljive knjižice, koja je (kao i sve prave stvari) izvan strogo određenih (i zapravo neodredivih) književnih žanrova, čulo se štošta i o autoričinim slikarski uhvaćenim vizurama, i o osjećaju za detalj, i o pisanju kao (umjetničkom) fotografiranju, no meni je ostalo pomalo visjeti u zraku pitanje zašto se ova Rudina (uz mnoge druge – bilo u jednini ili u množini, kao npr. Rudine na otoku Krku) zove upravo tako – Rudina. Jer čim ih ima više, ta riječ i kao opća imenica mora nešto značiti. Naravno da i znači. Više toga.

Jedno značenje rudine vezuje se uz kosu, vunu, vlasi, glavu, čelo, perčin, a potječe od prasl. *rodú-, kudrav. Priča se da su u Rudinici (uz more, Milna) živjeli stanovnici kovrčave kose (rudasti, rudlavi, rudlasti) koji su se zvali Rudini (Petar Skok navodi da se jedan zvao Mate Rude, što ima slovensku usporednicu u prezimenu Rodč – na primjer, jedan se ljubljanski nadbiskup zvao Franc Rodč). No ako se odmaknemo od vlasi, ostaje rudina kao geografski termin široka značenja. To je brežuljkasta, rastresita, meka, neobrađena zemlja obrasla travom, pasište, ili pak niska morska obala (Matzenauer). Ima i onih koji u korijenu rudine vide ime nordijske božice zemlje Rindr (Löwenthal). Ostale riječi koje se obično spominju uz rudinu jesu tratina, utrina, polje, poljana, livada i danas svakako manje poznate potra / potrica i urija.

Kao i rudina, i tratina je neobrađeno zemljište obraslo travom, zemlja u blizini sela po kojoj je niknula sitna trava za sitnu stoku. Ako znamo da se jedna ulica u središtu Zagreba zove Tratinska (proteže se od Tehničkoga muzeja na Savskoj cesti do Trešnjevačkog trga), možemo lako zamisliti što je (ne tako davno) bila i kako je izgledao njezin okoliš. Imenica tratina izvodi se od riječi trata (riječ u ovom obliku živi još u slovenskom jeziku), a ova od mađ. tarata, njem. Tratte, što znači pasište, pašnjak. Oblik tratina uvećanica je ili augmentativ, kao i rudina, utrina (nastavak -ina u tvorbi augmentativa vrlo je plodan, npr. ljudina, svjetina, mješina itd.). U starijem njemačkom jeziku riječ trata značila je pašnjak, ali i stazu, mjesto gdje je zemlja zbog paše ugažena. Ako zaronimo još dalje i još dublje u prošlost, doći ćemo do ie. baze *dreut-, što znači stupati, gaziti (u suvremenom njemačkom treten u istom značenju). Tratina je dala ime i vrlo rasprostranjenoj biljci koja na njoj raste, a to je dražesna tratinčica (Bellis perennis), ljupkoga i hrvatskog imena krasuljak.

Iako je zvučna sličnost neprijeporna, tratina i utrina ne izviru iz istoga vrela. Utrina, kao i trina, potječe od glagola trti (mrviti, trošiti), prasl. *terti, grč. teirô (tarem, zatirem), lat. terere, trti, zatirati, pa bi po tome utrina bila utrt pašnjak. Glagol trti ima vrlo široko značenjsko polje i može značiti gaziti, tlačiti (travu, žito), pritišćući prevlačiti po površini, uklanjati, čistiti, brisati, sušiti (ruke, nos, prašinu, suze), ali i uništavati, zatirati, pustošiti (zemlju, narod). I trla baba lan da joj prođe dan – primjer je koji potkrepljuje široku paletu značenja ovoga glagola. Budući da je utrina općinska zajednička livada koja služi za ispašu, po onome »zajednička« zovu je i gmajna (srvnjem. gemeine, općinski zajednički posjed). Naravno, ni u ovom nazivu ništa bez latinskoga – comunis, skupni. U nas je vrlo proširen tip osobe koja živi kao bik na gmajni, a to znači da ne radi ništa i da živi kao parazit i trut (»na tuđoj grbači«, zna se). Čitatelji iz Zagreba znaju za prekosavsko naselje Utrinu. Ne znam zašto, no ljudi ga često zovu pogrešnim množinskim likom Utrine. Kad već žive u jednoj od tzv. novozagrebačkih »spavaonica«, evo im barem objašnjenja zašto se i po čemu njihova gradska četvrt zove Utrina. Po utrtoj tratini. (Ne mislim da moje objašnjenje utječe na njihov san.)

Potra i njezina umanjenica potrica također potječu od glagola trti, no u ovim se imenima ističe veći stupanj »potiranja« i »potrtosti« – zapravo štete koju naprave goveda kad izgaze pašnjak.

Ostaje još livada, taj balkanski grecizam (grč. livádi, uvećanica liváda) koji može značiti polje obraslo travom, travnjačku zajednicu koja se kosi, sjenokošu ili cvjetnu livadu, pasište za stoku, luku. Ne, nisam naglo poludjela i pobrkala lončiće ubacivanjem jedne luke u ovaj livadno rascvjetan i raspjevan tekst. O lukama koje nisu nužno pristaništa za brodove, a ni bračna utočišta, pisala sam u »Vijencu« još 22. ožujka 2001. godine.

Neki od navedenih naziva (rudina, tratina, utrina, polje, livada) mogu biti i toponimi – od hvarske sam Rudine počela, spomenula sam i krčke Rudine (također na »rubu« otoka, gledaju prema Sv. Jakovu ili Jadranovu, a sada spominjem i Polje, krčko naselje u Dobrinjštini između općinskoga mjesta Dobrinja i Šila), i zagrebačku Utrinu, a jedan toponim koji mi treba za ovu priču nalazi se u Istri. Ondje su između Motovuna i Oprtlja znamenite tartufarske Livade (naravno, sa simpatičnim čakavskim naglaskom u sredini riječi: Livade). Koliko god volim gljive (što dalje, to više samo gledam njihove čudesne boje i oblike), tartufe, priznajem, ne volim. Više su me privlačili da u njih zagrizem kao u jezičnu temu nego kao u jelo.

Nives opačić