Riječi koje nikad ne ostare

Božica Zoko rođena je u Vinkovcima 11. kolovoza 1963. Kroatistiku diplomirala u Zagrebu. Dosad je objavljivala pjesme, eseje i književnu kritiku uglavnom u književnim časopisima. Uvrštena je u nekoliko antologija suvremene hrvatske poezije te je stoga i prevođena. Objavila je četiri zbirke pjesama: Trg na kojem stojimo ruši se (Quorum, Zagreb, 1990), Biće iz mraka (Meandar, Zagreb, 2001) i Opisivanje kruga (Naklada MD, Zagreb, 2004) i Crveno More (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2007).

Očito, pred nama je pjesnikinja zabrinuta za kolotijek nedostatka slobode, pa čak i otkucaje povijesti, koja se istom istinom odvija u prirodi i u čovjeku, te je u skladu s tim prepoznala njihove »ugrize ljepote« i mračnu stranu svijeta. Da to ponekad jest, a ponekad i nije posvema baš tako, dokazuju i ovi njezini skladno izbrušeni i proživljeni soneti bez imalo stilskog nehata. Pred nama je, naime, ciklus soneta (sonetni vijenac) s petnaestim majstorskim sonetom (magistrale) u kojemu, kako i priliči, njegova prva slova formiraju akrostih. Iako, otprije je znano da pjesnikinji nije strana ni pjesma u prozi te ona posve slobodna i lepršava grafička rješenja slobodnoga stiha. Sofisticiranom izdržljivošću (do posljednjega soneta) pjesnikinja će u svaku pjesmu unijeti ono neodoljivo: tajne dodire slika ponad razrušene i pretile stvarnosti. Važno je naglasiti da je za Božicu Zoko važna psihologijska motivacija te sam već jednom zgodom napisao: U stvarne slike ona će ugraditi i njihove tajanstvene siluete, nešto što je već iscijeđeno iz nas (bez dubokih oćuta) i što postaje zajednički duhovni emanat, upravo zbog njezina iskustvenog govora koji spontano govori iz preobilja duše.

U njezinim pjesmama, pa tako i u sonetima, otkrivamo viši red jasnoće, posebice kada je riječ o rečenoj povjesnici i etičko-religioznim idealima, kada zaziv bez zazora otvara višedimenzionalna vrata višnjega. Udaljenu relaciju mnoštvo-pojedinac ona po svaku cijenu želi smanjiti upravo slovima (riječima) koje nikad ne stare. Poruka je jasna: na lijep način treba se suprotstaviti dehumanizaciji mnoštva, uopće pojmu mnoštva koje je ponekad i horda. Božici Zoko najbliža je evanđeoska poruka vječnog te iako nas nutka imaginarnim poetskim čarolijama, ona istodobno voli konkretan pojam i njegovo teističko značenje. Već time se, ne samo tradicionalnim formalnim oblikom, izdvaja i strši ponad velike suputničke povorke. Rekli bismo juri svojim putem Božica Zoko.

Sead Begović

Jasen, jasinje sporo, sporo raste u šumi…

Nešto sam ti noćas htjela reći, a i svima.

Ne zavidim na brzini gepardu i pumi.

Ne zavidim nikomu – ni osobama trima

što naše je božanstvo – iako one znaju

što sam ti reći htjela, a sada šute.

Čekaju da vide kakvu ću domaju

skućiti slovima i kakve ću pute

otvoriti ovdje. Ne bojim se – nek’ šiknu

il’ niču sporo poput moga jasinja,

u vremenu se sasvim neznatno pomiknu

mic-po-mic – vatra trepti, plamti, tinja

posvema i potpuno unutrašnja – sjajnobijelosiva!

Utišana buka raste i što veća, tišom biva!

Utišana buka raste i što veća, tišom biva.

Tiho visoko stablo – listići sitni, sitni…

U času kad se oko suzom miva i miva

ima ih još više – i trostruko su bitni.

O kako dobro razumijem riječ – virtualan!

Samu po sebi – ne zanimaju me prijevodi!

Tu je vir, tu je vira, tu je tu, tu je Alan!

Tu je ritual, tu je rt, lan i sve vodi

nekamo – ali ja je razumijem još i bolje!

Kudikamo bolje! S one druge bande

gdje sve se u meni događa od Božje volje

– jer tko bi drugi mogao, osim svete Mande

koja, buduć grješnica, sve morade sama izumit,

reći svjetlost i gledati je kad došumi!

Reći svjetlost i gledati je kad došumi

i nastanjuje nezaustavljivo unutrašnje prostore,

pohraniti me u toj svjetlosnoj prašumi,

zasinjit’ me kao modroplavo more…

I zapovjedit’ mi da vazda budem –

koliko god željela mrijeti i umrijeti

– kad u meni sve zore odjednom zarude!

I Tebi, Sunce moga vječnog dana, rijeti

da mi izađeš i cijelu me prehodaš!

Nebo da ti budem od sedam nebesa!

Bliža od najbližeg iskrnjeg ti roda!

Da ti budem k’o Šiptaru besa!

K’o Isusu ljubljeni učenik Ivan!

I da mi za sve vijeke budeš divan!

I da mi za sve vijeke budeš divan.

To je mogao samo Bog presuditi.

Da izgaram za tobom poput gorućeg driva

I ne zgaram – neću te zasmuditi!

Sveta Mande nije toliko ljubila i griješila

koliko ja odjednom Tebe i ljubim

i griješim što još više nisam riješila

ljubiti Te – Bože, ti me slobodno ubij

ako se može više, a ja ne budem mogla!

I ne daj da uskrsnem i još reci

– ni živjela nije, kamoli pomogla!

Na ognju paklenom još me peci

cijelu vječnost i još iza – samo ne daj

Bože moj, ne daj da se itko više preda!

Bože moj, ne daj da se itko više preda

Ljubavi ovoj – ovo smo nas dvojedno!

Da itko ljepše i žmireći gleda!

Duša, pamet jedna, tijelo jedno!

Ni Bogu ne dam, Juro, da nas dijeli!

I kad ga molim, ne dam moleć’.

Ne dam! I crnim se i bijelim

na ovom papiru – sol svijeta soleć’.

Bog neće zamjeriti, naprotiv! Dat će mjeru obilatu!

Iako može kako hoće i kako mu se svidi.

Ako ruke pere, sličan je Pilatu,

a ne Bogu koji sad i mene i tebe vidi

i mor’o bi i predobro znat’

otkad se vojuje i bojuje za ljubav rat!

Otkad se vojuje i bojuje za ljubav rat

i otkad ja i ti smo ovakvi kakvi jesmo

i milostivo naviti vrijeme na naš sat.

Otpjevati nas našom pjesmom!

Milostivo sa sobom navijek podesiti našu uru.

Može Bog što hoće i kad god hoće!

Što mi možemo? Vjerovati. Ja vjerujem u Juru!

Ti vjeruj u Božicu – tvrđe od Mojsijeve ploče!

Dabome da je tvrđe – Mojsije ono razbi

ploče sa zapovijedima u gnjevu svome,

a tko će razbiti ono što si ti meni bio

i jesi, čuješ, jesi – i što ćeš biti u ovome

živopisu – ako umrem – nije greda!

Živi se sveto i izvan svetog reda.

Živi se sveto i izvan svetog reda!

U sretnom umrću na grudima tvojim!

Pripovijedam još od indoeuropskih Veda

da ćemo se ti i ja sa svim svojim

ovdje naći – već jesmo u slovim’!

Kad će doći naše sveto neodgodivo

jedinstvo? U meni si, a ja te lovim.

S neodgodivim sričem opet – neodgodivo!

To si ti meni – moje ovdje i sada.

Možeš li zamisliti što je tek bilo

prije opće i sveljudskog pada

u vrijeme – još onda dok se lilo

zlato u zemljine pore i bijahu prvi časi

– kako je tek onda bilo ovo između i unutra!

Koliko tek onda bjesmo prosvijetljeni – Bože spasi!

I sjeti se svoga prvog zemaljskog jutra!

Da te ne uživam više tajom, kradomice kao tat.

I nemoj više griješit’ ni grijeh propuštat’!

I nemoj više griješit’ ni grijeh propuštat’!

Kako to sad? Tako. Sve se mora ispunit’.

I vražje obećanje. Ti i ja, dobrota sušta,

polako namatamo jednu te istu životnu nit.

Sastat će nam se jednom ljudske ruke.

A ti, Bože, daleko više obećavaš!

Voliš hrabre – voliš ove naše tihe buke!

Sad negdje niče kraj Bosuta šaš.

Žito se zeleni manje od pedlja. Raste.

Što rade sestre masline? Što stijena? Što more?

Korizma je. Ožujak. Još ne dođoše laste.

Sve je to lijepo. I sve one među nama gorave gore,

ubave doline i dole – milja sedam puta sedam!

Cijelu jednu povijest ja ti ispovijedam!

Cijelu jednu povijest ja ti ispovijedam.

Juro, je li i to samo odgađanje puko?

Ne znam. Ti odluči. Od prvog do posljednjeg djeda

slijedi pravorijek – živi sa Štambukom!

I budi to ime – da si bila zoko – on će znati!

Ponekad se možda i on time okoristi.

Iako se čini da si sama k’o nezakonska mati,

On je s tobom – poznat ćeš ga po očima čistim.

Čistim, čistim – kakve imahu prvi ljudi.

Svi moji skupa sa mnom tako tvrde,

a ti prosti kad malko sličim ludi.

Već sam ti to rekla – mile mi se tvoje utvrde!

Tvoje neizrečene misli, riječi i djela…

Abraham, Izak, Jakov – Sara, Rebeka, Rahela…

Abraham, Izak, Jakov – Sara, Rebeka, Rahela…

Zapisani u presvetom pismu Staroga zavjeta

i naši, moji i tvoji, sred našeg tijela

prijatelje se – vrši se primanje savjeta.

Tvoji se tobom diče i imaju razloga.

Moji znaju mene i opet ih iznenadim.

Naša radost izazove zavidnika Zloga

i kad nema mjesta vjeri, ufanju i nadi

i kad nema uvjeta – ljubav bezuvjetna!

To mu kvari račune – kakva ljubav, kakvi bakrači!

Ta ženska je luda, napol starica i nek’ bude sretna

što mi Bog ne da da ju posve sludim. Za tog Juru se kvači

kao da on nema pametnijeg posla! Uostalom

gdje su im dokazi – ništa, ništa nije bilo!

Sjedili su sat-dva za istim stolom – malo

progovorili – i to je sve – ali njoj se snilo!

Što ti misliš! – i tako Zli prigovore reda.

Zato sam ovdje da te nikomu ne dam!

Zato sam ovdje da te nikomu ne dam!

Otimam se za Tebe sa zlehudim zloduhom.

O tebi mi nije dano znati ništa – Ni ne, ni da.

Oprosti mi ako sam neuspješna. Unutrašnjim uhom

Ti me ipak čuješ. I kad šutim. Čuješ, čuješ.

Ali treba nešto radit’, sunce je prešlo Vruju.

Jesmo nešto malo. Hodnik duše odjekuje.

Krtice umjesto pluga zemlju u vrtu ruju.

Ne dam te na neki čudan neobjašnjiv način,

a i sam vidiš što i koliko mogu. Stihivati!

A i to je nešto. Život bez tebe nema začin.

Mene će i dalje srhi od vrha do dna prohivati.

I kad meni ili tebi sjedne sjena vrh čela,

ovdje sam zato da bih opet začela.

Ovdje sam zato da bih opet začela.

Začinje se, Juro, i po Svetom Duhu i bude se trudan.

Hoću rijet, teško ti bude. I lako. Pčela

ostaje pčela. Makar ti ne bio bogznakako prudan

ovi moj spjev. Nek’ znaš da nisam bludila,

lutala, tumarala – da sam šutila i trpila.

Da sam bila pametna i kad sam poludila.

Da se nisam baš sasvim, sasvim iscrpila.

Da još živim u svom imenu i prezimenu.

Ali da mi je bez tvoga pusto i prazno.

Točno osjetiš kako k’o zgaženi cvijet misli venu

i kako je mladicama i pupovima mrazno.

Iznosim sve iz nepojamnih radosnih zajedničkih dubina.

Krbavsku bitku, plemstvo, puk – mučenici, pobjednička Udbina!

Krbavsku bitku, plemstvo, puk – mučenici, pobjednička Udbina!

Sve mi je na pameti i sve u obzir uzimam!

Niču simboli, željna priprostih riječi… Rodbina

i svojta bavi se sobom. U sobi više nije zima.

Tko koga odgađa, ne znam. Daljine nas raznose.

Svatko sjedi u svojoj krajini, na svojoj strani.

Voljela bih da se naši s nama tamo gore ponose.

Neću više ovaj nezasitni papir hranit’.

Idem u polje – nek’ život nije poljem proći!

Točno znam kad ne smijem više ni zuc!

Kad ti ne smijem više izlaziti na oči.

Kajsije procvjetale – uz Bosut zreli vrbopuc.

Iako bi ti sada možda bolje došla kakva pečena grdobina-hudbina,

Ovo ovdje je, znaj, naša nezavršena povijest. Sudbina, sudbina.

Ovo ovdje je, znaj, naša nezavršena povijest. Sudbina, sudbina!

Budna mati nakon što svi su već pozaspali.

Ako ti se ne sviđa moja dota, moja popudbina,

iznesi je na gumno i lijepo spali.

O kako ću slasno izgorjeti sa svime skupa

i ko žar-ptica roditi se iz pepela!

Cijeli je svemir jednom bio samo crna rupa.

Manja od mojeg ili tvojeg sela.

Dok u velikom prasku nije svjetlost prasnula.

Na sve strane eksplodirala.

I prva je svemirska zora svanula.

Još prije toga – ja sam te takla i dirala.

Jer bili smo uvijek – u ovoj istinitoj glumi:

Jasen – jasinje! – sporo, sporo raste u šumi.

Jasen – jasinje – sporo, sporo raste u šumi.

Utišana buka raste i što veća, tišom biva.

Reći svjetlost i gledati je kad došumi.

I da mi za sve vijeke budeš divan!

Bože moj, ne daj da se itko više preda

Otkad se vojuje i bojuje za ljubav rat!

Živi se sveto i izvan svetog reda.

I nemoj više griješit ni grijeh propuštat!

Cijelu jednu povijest ja ti ispovijedam!

Abraham, Izak, Jakov – Sara, Rebeka, Rahela…

Zato sam ovdje da te nikome ne dam!

Ovdje sam zato da bih opet začela

Krbavsku bitku, plemstvo, puk – mučenici, pobjednička Udbina!

Ovo ovdje je, znaj, naša nezavršena povijest. Sudbina, sudbina!

Božica Zoko