Rasterećivanje duša

TEATAR &TD, NO JAZZ FESTIVAL I KUĆA EKSTREMNOGA MUZIČKOG KAZALIŠTA: DAMIR BARTOL INDOŠ, TANJA VRVILO, TERETNI ČOVJEK

Rasterećivanje duša

Pitanje težine, ili bolje tereta, nova je zaslužena tema Damira Bartola Indoša razmatrana u predstavi Teretni čovjek, čije autorstvo dijeli s Tanjom Vrvilo. Teretni čovjek mogao bi se označiti glazbenim teatrom, kao svojevrstan hibrid jazz-koncerta i performansa. Varijacije na temu, ili drugim riječima improvizacije, u osnovi su koncertnog performansa, kojima se pokret i glasovno-tekstualna izvedba implementiraju u matricu sampla Captaina Beefhearta Crazy Little Thing i notnog zapisa Zorana Šilovića, predviđena za punk jazz grupu Deep Throat. U maniri već uobičajenih introspektivnih i hermetičnih, autistički neprobojnih autorskih iskaza Indoš nastoji uspostaviti ravnotežu između dviju teretnih ploča, označujući ih kao instrumentalnu izvedbu s jedne te vokalnu izvedbu s druge strane, obje bez izvornoga teksta. Posredujući u prijenosu opterećenja s jedne na drugu označenu stranu, Indoš ravnotežu zapravo uspostavlja na metafizičkoj razini, između duša koje nastavaju svijet i njihovih međusobnih emotivnih punjenja i pražnjenja. Teretne ploče rezervirane su za glazbenike na glasoviru, kontrabasu, trubi i ksilofonu (Damir Prica Kafka, Sven Buić, Andreja Košavić, Igor Pavlica, Igor Marušić Klif), a središtem scene dominira raznoliki scenski instrumentarij kojim dvoje autora uz Emila Matešića kao suizvođača propituju prijenose mase i izmjenu brzina dvaju tijela u srazu, vrećice s pijeskom obješene na različitim visinama podloge, kugle i žljebovi kojima putuju, žica savijena u kružnicu, metalne penjalice. Gibanje izvođača čija se tijela terete mašinerijom ograničava se na određeni broj stupnjeva slobode. Za to vrijeme početna meditativnost skladbi prerasta u oslobađajući i gromki izljev zvukova. U slagalici Indoševe priče našao se i hlap obasjan mjesečinom na pijesku. To nipošto ne treba pripisati proizvodnji meteža na sceni. Iako je velikoj većini nečitljiv i nedostupan, svaki performativni djelić promišljen je i savršeno se uklapa u unutarnju logiku Indoševa svijeta. Njegova nedostupnost ne znači i suvišnost. Indošev svijet nije izoliran od stvarnosti, dapače, on u zbilju duboko uranja i autorski je postvaruje. Dosljedan u samoponiranju i performativnom preoznačavanju, ma koliko se izvana činilo da je njegov pristup stvaranju stvar davne prošlosti, a predstave shematizirana reproduciranja istolikog scenskog aparata i znakovlja, Indoš je po življenju svoje umjetnosti, na sceni i izvan scene, i imperativom zasluženih tema iskreniji od većine suvremenih autora. U odnosu na prethodna Indoševa ostvarenja, Teretni čovjek umjetničke dosege najviše duguje procesualnosti uokvirenoj improvizacijskim načelom, čime je glazbeni performans definirani oblik poprimio tek u trenutku nastajanja na sceni. Crteži rabljeni u performansu djelo su Branislava Meršeka Kima, a videoanimacije Nicole Hewitt.

Ivana Slunjski