Poučak o naranči

Poučak o naranči

Ne tako davno – ako su ratovi i povijesne prekretnice za naš naraštaj još nedavni – Mile Stojić u Prognanim elegijama kao najvažnije obilježje poezije prognanika nedavnoga rata ustanovio je odsutnost šarma, dopadljivosti, spleena i melankolije. Demonstrativnom asketizmu, u kojemu je manjak radosti, kaže Stojić, uzrokovan viškom istine, pjesnikinja Diana Burazer (1953) dodala je točnost. Umjesto za patetiku koja sve uvećava, ona izabire točnost koja jamči vjerodostojnost ističući identitet brige. »Ne mogu dugo pisati. Svu snagu trošim na opstanak« – stoji u pjesmi Dnevnik hiperbole. To je točnost jezika koji se odupro strahu spoticanja o grešku. Uvježbavanje točnosti odaje zvanje matematičara koje pjesnikinja otkriva bez bojazni da će ga netko smatrati suprotnim onom pjesničkom. Do te je mjere točan u svojoj postupnosti, primjerice, opis guljenja naranče u pjesmi Naranča, pjesma o ljubavi, da biva razvidno koliko je točnost spremna na bol radi istine.

Poezija Diane Burazer ima odlučnost demonstracije nekoga poučka: bez milosti za ljudske slabosti, ona izvodi na vidjelo nešto što nam se činilo vjerojatnim i teško dokazivim. Njezine su pjesme često alegorije koje ustrajavaju na točnosti pouke i njezinoj bezutješnosti. Pjesnikinju stoga nadasve zanima tehnologija iskaza i način kako da se njime izbjegne poetičnost parafraze i neprimjerena uporaba emocija. Njezina poezija ispisuje uravnotežen, opisiv svijet gdje sve stoji u određenim i točnim odnosima koji ne trpi otklona i gdje su iznimke utoliko znakovitije. U tom svijetu događaji se planiraju, u kaos života uvodi se moral reda.

Jedna od tipičnih metapoetičnih situacija ove poezije proizlazi iz toga što se priopćuje ono što bi izjavni subjekt rekao ili učinio kad bi se odlučio nešto reći ili učiniti: odluka jest ili nije donesena, pa ipak dogodi mu se da on progovori i mimo nje. Sve dobiva predznak hipotetičnosti i tajnosti virtualnog događaja.

Mogla bih te ponovno voljeti

pomislim svaki put kad otvorim vrata

naše kuće...

Nestanem.

Svatko u svojoj osami

bez stida i grižnje savjesti

da nekoga u tom trenutku varamo

vodimo ljubav

tajno.

(Predigra)

Ako se prognanički sindrom u Diane Burazer dade prepoznati kao točnost, on je osjetan i u osjećajnoj topografiji mjesta i alternativnih zavičaja kojih su fragmenti ugrađeni u pojam grada i kuće. Kako voljeti raskoljeni grad Mostar nego kao ranu koja se liječi jedino tako što se zataškava prividom (Mostar). Svi drugi gradovi, Zagreb i Stari Grad, preuzimlju ugodni teret tog privida, svih hiperbola žudnje koje su, izbjegavši katastrofu, prisiljene pomiriti se s realnošću, ma i po cijenu da će se morati udaljavati od cilja žudnje (Dnevnik hiperbole). U psihologiji prognanika, a zar nju svatko od nas barem u nekoj mjeri ne čuva u sebi, nakon svega i nakon svih koji su morali napustiti svoj dom, ostaje neka kuća sama kao »čuvarica napuštenih« stvari (Andriana Škunca).

Poezija prognanika – Diane Burazer, Jozefine Dautbegović, Mile Stojića, Maria Suška – unosi u kontekst i suvremenih pjesničkih tendencija, neočekivanu stvarnosnu po-etiku, koja u najmanju ruku uspostavlja kritički odmak od poetika modernističkog slijeda ili njegova postmodernog obrata.

Vjerojatno iz one iste značajke u kojoj smo prepoznali prinos Diane Burazer, točnosti, proizlaze i moguće zamjerke. Događa se da pjesnikinja, udaljavajući se od paradigmatskih situacija progonstva, ispunja međuprostore rastresitom građom osobne kronike koja gdjekad otupi oštrinu vlastitog uviđaja mnoštvom pojedinosti. To ipak ne umanjuje vrijednost ove dobre knjige zasnovane na katarzičnom udjelu točnosti očuđujućem učinku njezine precizne naracije.

Zvonimir Mrkonjić