Potresnost koja to nije

Potresnost koja to nije

Prije nekoliko godina u Americi je izbila afera zbog dokazane pedofilije u redovima katoličkoga svećenstva. Američki dramatičari, koji ionako nadahnuće za dramske tekstove traže u novinskim naslovima i trendovski (i medijski) nametnutim problemima, zacijelo su pohrlili pisanju drama koje se bave upravo time. Prema ocjeni američkih prosudbenih komisija za dodjelu Pulitzerove nagrade i nagrade Tony, najuspješniji je u umjetničkoj preoblici te teme 2005. bio dramatičar i oskarovac John Patrick Shanley. Rođeni je Njujorčanin u Bronxu (gdje je i mjesto radnje njegove drame Doubt. A Parabole) dobio svoje mjesto u Ulici slavnih. Autor je više drama, filmskih i televizijskih scenarija, a u američkim medijima najavljuje se njegova prva filmska režija. Prema drami Doubt i scenariju koji je sam napisao snimio je film s Meryl Streep i Philipom Seymourom Hoffmanom u glavnim ulogama.

Kazalište Planet Art dramu Doubt. A Parabole, ili u prijevodu Nikole Bakarića, Sumnja (parabola) premijerno je izveo na sceni DK Gavella prije svjetske premijere filma. Temom intrigantan dramski tekst u zbilji je drama prepuna floskula i takozvanih velikih životnih istina kojima je izvorište u formaliziranu i ritualiziranu načinu života katoličkoga svećenstva, ali i u nevoljkosti autora da se odluči. Pacifizam autorovih stajališta i pokušaj da za svaku upletenu stranu pronađe razloge i argumente rezultirao je tekstom u kojem se dramska napetost gubi u ponavljanju istovrsnih scena i stajališta izrečenih istim riječima. U drami bi jedini pravi gubitnik trebala biti sestra Aloysius Beauvier (Slavica Knežević), kojoj ne uspijeva dokazati da je otac Brendan Flynn (Robert Kurbaša) uistinu zlostavljao prvoga crnog učenika katoličke škole Sveti Nicholas u Bronxu. Jer otac Flynn za svoj je propust unaprijeđen, a njoj je ostala samo sumnja. I činjenica koju izriče dječakova majka (Nancy Abdel Sakhi), a ta je da je Donald Miller drukčiji od ostalih dvanaestogodišnjaka, odnosno da je – što se ne izriče, nego insinuira – homoseksualne orijentacije. Odričući se izricanja bilo kakva stajališta, autor zapravo dopušta da i problem pedofilije koji je ovdje sveden na zlouporabu položaja i povjerenja ne bude izrečen na adekvatan način. Čitav potencijalni dramski sukob na kraju se, svođenjem na opću kategoriju netolerancije i neprihvaćanja različitosti drugoga trivijalizira na (ne)atraktivnost pojavnoga rečenicom sestre Aloysius: »I odrežite te nokte!«.

Baveći se takvom vrstom pojavnosti redatelj Marko Torjanac previdio je drastičan pad ritma predstave, koja je zapela u nepotrebnim, tipično američkim verbalizacijama moralnog i nemoralnog ponašanja, etičnosti i neetičnosti u nastavničkom pozivu te različitosti novih i starih odgojnih metoda. Rečenice kao što je ona »Živjeti nevino može se samo u svijetu bez zla«, zatim »Kad se borite protiv zla, morate se udaljiti od Boga, ali ipak ostajete u njegovoj službi« i »Učinit ću sve što je potrebno!«, pojačano intonirane zvuče više kao najava filma, a ne dio predstave. Pridodamo li tomu nelogičnosti u prijevodu koje su dovele do toga da glumci izgovaraju formulacije kao što je »entuzijazam na povijest«, »odbojna od djece«, »pala na lice« te činjenice da se certainty prevodi riječju vjera (u engleskom i faith) iako ona znači uvjerenost ili sigurnost – sigurno je da takvi pomaci u značenju nimalo ne pridonose predstavi. Ipak u njoj je, iako sputana redateljevim realističkim pristupom, dojmljivu ulogu ostvarila Slavica Knežević kao sumnjama rastrzana i uglavnom rezignirana sestra Aloysius, koja ipak nije postigla strogoću u nastupu kojom bi uvjerila publiku da je se baš svi, i nastavnici i učenici njezine škole, boje. Anastasija Jankovska dobro je pokazala naivnost i idealizam mlade i neiskusne sestre James. Uz Nancy Abdel Sakhi, u prilično nezahvalnoj ulozi majke koja ne želi optužiti svećenika za pedofiliju jer joj je dijete, po njezinu mišljenju, potencijalni homoseksualac, Robert Kurbaša u ulozi Brendana Flynna zapravo je pokazao premalo osjećaja krivice. Čini se kao da njegov otac Flynn ili uopće nije kriv ili je, što bi bilo vjerojatnije, mnogo veći zločinac nego što ga je autor drame htio prikazati. Ipak, koliko god provokativna željela biti, ova predstava tipičan je način da se – umnožavanjem problema kojima se bavi – otupi oštrica mogućega napada na Katoličku crkvu zbog toleriranja i prikrivanja pedofilije u njezinim redovima. Jer smjestiti radnju u šezdesete i jednog crnog, potencijalno homoseksualnog, učenika u bjelačku katoličku školu tog doba znači pretvoriti glavni lik sestre Aloysius u tvrđavu netolerancije, a ne u zagovornika jednakosti i prava. I znači ne usuditi se ipak, izravno reći gdje leži izvor problema. Jer, prema svemu navedenom sudeći, predstava bi trebala biti iznimno potresna, a ona to nije. Jer, kao što su Amerikancima šezdesete dovoljno daleko da mogu gledati ovakvu dramu na pozornicama, tako je i niz teških pitanja koje bi ovaj tekst trebao otvoriti za nas zapravo niz pitanja o nekom drugom, a (srećom još ne ili ne u tolikoj mjeri) o nama.

Lidija Zozoli