Politika zaborava tlači sjećanje

Zaborav je prijetnja, i za onoga tko je sramotu činio i za onoga kome je učinjena. Zaboravljena sramota najčešće je samo dobila priliku da se ponovi, ako je izostalo sjećanje na prijestup. Zaboravljena bol najčešće samo znači mogućnost da se čovjek razboli, ne znajući više od čega. Kao što i zaboravljena izgubljenost najčešće samo znači više šanse da potpuno zalutaš u magli, kao guska. Zato knjiga Vukovar nikad nećemo vidjeti Louise Lambrichs ne želi šutjeti o drami zaborava, možda temeljnoj temi čovjekovog životnog hoda, osobnog i kolektivnog. I nastoji nam pokazati kako i zašto se sramota i bol ponavljaju, kako i zašto prošlost ne može proći sve dotle dok nastojimo izbrisati sjećanje na nju.

Govoreći konkretnije, dok sam prevodila ovo djelo pronašla sam jednu priču o eskimskoj djevojčici iz crne kronike XVIII. stoljeća. Tom pričom francuski sociolog Maurice Halbwachs započinje svoju knjigu Društveni okviri sjećanja, objavljenu prije 72 godine: u nekoj šikari u Francuskoj nađena je djevojčica eskimskog podrijetla koja nije mogla ništa reći o svojoj prošlosti. Tek pomoću vizualnih poticaja, fotografija Eskima i njihovih predmeta za svakodnevnu upotrebu, ustanovilo se da je ta djevojčica bila više puta premještana u različita društva, kao ropkinja. U takvoj vrsti izolacije, prošlost se u njezinom sjećanju sačuvala samo u obliku slika, nepotpunih fragmenata, dojmova pomiješanih sa sadašnjom stvarnošću. Budući da je svaka nova zajednica u kojoj bi se našla, nije poticala da pamti nego da zaboravlja, okreće novi list i počinje ispočetka, njenim je bićem umjesto pamćenja zavladala amnezija. Slično kao i hrvatskim u jugoslavenskoj zajednici, o Bleibourgu, a u iščekivanju europske, o Vukovaru. Oba su se događaja u hrvatskom kolektivnom sjećanju sačuvala kao neka eskimska prošlost, samo slike kolona ljudi, nepotpuni fragmenti, dojmovi pomiješani sa sadašnjom stvarnošću.

Na primjeru eskimske djevojčice Halbwachs želi pokazati da je pamćenje kao vremenski i prostorno preciziran fenomen, nužno kolektivno, uvjetovano dijalogom, ovisno o poticajima i pomoći koja dolazi iz okoline, u nastojanju društvene misli da uspoređuje i prosuđuje.

To je ono što pokazuje i knjiga Louise Lambrichs: pomoću usporedbi i prosuđivanja, autorica želi potaknuti na sjećanje, učiniti sve što može da bi u tome uspjela. Ona vodi dijalog iako nema s kim. Citira književna djela, pisma, izvještaje, televizijske emisije, znanstvene radove i svjedočanstva, uvodeći tako mnoštvo govornika s kojima raspravlja, čudi se, ljuti se, ili s njima dijeli zgražanje.

Nadahnuta Halbwachsovom fenomenološkom sociologijom sjećanja i kolektivnog pamćenja, francuska historiografija sedamdesetih godina prošlog stoljeća uključuje te pojmove u svoju terminologiju. Pojam sjećanja smješta u kontekst uspomene i predaje, a pojam kolektivnog pamćenja mišljen najčešće u nacionalnom smislu, definira kao uzajamni odnos između politike pamćenja koje se još zove i povijesno, te sjećanja zajednice na ono što je proživjela. Ta zanimljiva definicija osobito privlači pažnju na dio o politici povijesnog pamćenja.

Ako bolje pogledamo, tu bismo mogli vidjeti temeljni problem i hrvatskog i europskog političkog trenutka: u Hrvatskoj umjesto politike povijesnog pamćenja, politika zaborava tlači sjećanje zajednice na ono što je proživjela. S druge strane, politička sadašnjost u zapadnoj Europi zbog svojih strateških ciljeva vrši odabir prošlosti i vrlo je učinkovita, osobito na haškom sudu.

Još od početka rata »na teritoriju ex-Jugoslavije koji je tako nazvan da bi se naglasilo kako je izgubio ime i kako mu ne treba davati novo«, kako je u svom dijalogu s njemačkim filozofom Peterom Sloterdijkom rekao francuski filozof Alain Finkielkraut, »u zapadnoj Europi pojavila se ideološka zaslijepljenost koja bira one događaje koji učvršćuju njenu ideologiju, a ostale briše.« Više nije u pitanju hrvatska šutnja nego puno gore: hrvatska nijemost, zanijemjelost, amnezijska afazija koju bi trebalo liječiti.

Iz proslova knjizi Vukovar nikad nećemo vidjeti, Louise Lambrichs

Marija Bašić