Pisanje = življenje = pisanje

Pisanje = življenje = pisanje

William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge bili su najvažniji pjesnici ranog engleskog romantizma, a njihova zajednička poetska zbirka Lirske balade bila je prekretnica u povijesti književnosti jer je odbacivala artificijelnost pjesništva 18. stoljeća i stavljala poetski potencijal prizora iz običnoga života u prvi plan. No, iako je potpisuju dva autora, na nastanak te knjige diskretan je, ali vrlo velik utjecaj imala Wordsworthova sestra Dorothy (1771–1855).

William Wordsworth i njegova sestra Dorothy rano su izgubili roditelje, što je uvjetovalo njihovu izrazitu bliskost, dodatno naglašenu sličnošću karaktera i svjetonazornom srodnošću, a u pjesniku Coleridgeu prepoznali su duhovnoga blizanca, s kojim su, prema njegovim riječima, tvorili »tri osobe, a jednu dušu«. Doseljenjem u Grasmere, gdje Coleridge živi, oni 1800. započinju vrlo prisno i intenzivno druženje tijekom kojega je, prilikom čestih zajedničkih boravaka u prirodi, nastajala poezija. To je razdoblje potrajalo sve do 1803. kada se William ženi s Mary Hutchinson, a Coleridgevu kreativnost prekidaju zdravstveni problemi uzrokovani ovisnošću o opiju – a podrobno je opisano u Dorothynu dnevniku, čije je dijelove sakupila, na hrvatski prevela i bilješkama popratila Sanja Lovrenčić u knjizi nazvanoj Grasmerski dnevnik, nedavno objavljenoj u izdanju Umjetničke organizacije Autorska kuća iz Zagreba.

Knjiga se sastoji od autentičnih dnevničkih zapisa Dorothy Wordsworth (nastalih između 1800. i 1803) i komentara Sanje Lovrenčić u kojima ona razlaže Dorothyn životopis i biografije dvojice velikih pjesnika, istovremeno analizirajući njihovo stvaralaštvo, ali i ukazujući na velik Dorothyn utjecaj. Tijekom te tri godine William i Dorothy većinu vremena provode u prirodi, u čemu im se često pridružuje i Coleridge, a upravo je to trogodišnje razdoblje vrijeme njihove najveće kreativnosti. Tijekom zajedničkih šetnji William je smišljao stihove i govorio ih sestri, slušajući njezine dojmove, a ona je, na njegov poticaj, pisala dnevnik, koji je obojici pjesnika često služio kao izvor nadahnuća i motiva. Sanja Lovrenčić tako u knjizi precizno ukazuje na njihove konkretne pjesme u kojima je lako prepoznati poetsku razradu motiva zastupljenih u Dorothynim dnevničkim bilješkama. No, kako Lovrenčićeva ističe, tu nije riječ o plagiranju ili iskorištavanju, nego o međusobnom nadahnuću i tijesnom duhovnom zajedništvu, koje je bilo izraženo u tolikoj mjeri da priređivačica knjige upravo u čestim boravcima u prirodi prepoznaje razlog Coleridgeova napuštanja pjesničke generalizacije prirode, koju zamjenjuje konkretnijim, zaista viđenim prizorima.

Dnevnički zapisi Dorothy Wordsworth većinom su pisani šturo i jednostavno te se uglavnom sastoje od izvještavalačkih opisa svakodnevnih kućnih aktivnosti prekidanih čestim šetnjama te druženjima sa susjedima i članovima obitelji. No, u vrlo brojnim opisima prirode do izražaja dolazi tiha, pritajena liričnost i izrazit osjećaj za konkretizaciju i detalj, kao odraz autoričine znatiželje i vrlo visoka stupnja inteligencije. Pritom ona izbjegava iznošenje vlastitih strahova, sumnji i nedoumica, vjerojatno kako ne bi uznemirila brata, kojemu je dnevnik uvijek bio dostupan. Ipak, njezina su stajališta i intimni doživljaj svijeta u tekstu implicitno prisutni, a sugeriraju vrlo emotivnu, empatičnu i nesebičnu osobu. Osim dnevničkih zapisa, Dorothy Wordsworth pisala je i pjesme koje, iz razloga samozatajnosti, nije željela objavljivati (ali je njezina tri uratka brat objavio u svojoj knjizi, bez navođenja njezina imena), baš kao što nije ni pomišljala da bi njezin dnevnik ikad mogao biti objavljen. No, to se srećom ipak dogodilo, točno stotinu godina nakon što je ona počela voditi dnevnik. Knjiga u izvornom obliku sadrži i tridesetak Dorothynih pjesama, od kojih je za prijevod i analizu Sanja Lovrenčić odabrala pjesmu Plutajući otok kod Hawksheada. Upravo tu pjesmu priređivačica smatra autoričinim skrivenim autoportretom, budući da u njezinim stihovima Dorothy »na minimum svodi naglašenu romantičarsku osobnu prisutnost u pjesmi«, što ponovno sugerira samozatajnost kao najizrazitiju osobinu njezine osobnosti.

Grasmerski dnevnik Dorothy Wordsworth iznimno je važan književnopovijesni dokument, ali i osebujan psihogram i portret žene koja je vlastiti život potpuno i nesebično stavila u službu tuđe umjetničke kreacije doživljavajući, ispunjenje vlastite umjetničke vokacije putem bratova književnog djela. No, zato su u njegovim pjesmama, što Sanja Lovrenčić ne propušta posebno naglasiti, svakako bila skrivena i Dorothyna zapažanja, osjećaji i ukus, a (književna) povijest pamtit će je kao vrlo neobičnu ženu, koja je između življenja i pisanja stavila znak jednakosti, iako se nikad nije smatrala spisateljicom.

Božidar Alajbegović