Petrina bora

Bile smo vršnjakinje i susjede; Petra i ja; no nismo se družile. Uredno bismo se pozdravile na stubištu – kad bih ja dolazila ili odlazila iz svog stana u visokom prizemlju, a ona silazila ili se penjala u svoj na trećem katu – no to je bilo sve.

Druženje su nam branili roditelji, više njezini nego moji.

Zapravo moji nisu zabranjivali, tek su mi objasnili zašto se Petra i ja ne bismo trebale družiti. Njoj, pak, druženje nisu priječili roditelji, uostalom, rastavljeni – Petra i sestra Silvija ostale su živjeti s majkom – nego majčina majka kojoj su se doselili po rastavi.

Zašto je Petri i meni bilo zabranjeno družiti se?

Moj se otac vratio kao pobjednik iz partizana.

Petrin otac nije bio na gubitničkoj strani – nije bio ni na čijoj – no ipak su mu nakon rata oduzeli imovinu; malu tvornicu i kuću. Postao je ovisan o ženi i punici, što nije mogao podnijeti; unatoč kćerima otišao je s drugom.

Moj mu otac nije oduzeo imovinu – i sam je nakon rata završio u zatvoru – no stajao je iza ideje koja je to učinila, bio krivac u glavi njegove majke. Moja majka i ja s njim. Obje smo Petri i Silvi otele oca i nasljedstvo, upropastile im mladost. Zato Petra nije smjela zalaziti u moj stan, niti me pozivati k sebi. Dva kata stubišta dijelila su nas poput oceana, dok još nisu izmišljeni brodovi; kamoli avioni.

Petrinu baku su svi zvali Omama, ne baka, i njezini ukućani i susjedi… Nije bila topla, meka baka puna nježnosti prema unučadi, nego hladna, stroga, vječno namrštena Omama; bjeloputa, mesnata, uvijek u crnini. Slabih nogu ili oštećena kuka, teško dišući polako se kretala stubištem, pri čemu se na svakoj stubi odmarala – jednom rukom oslonjena o držač, drugom na koju od svojih ukućanki; jedinu kćerku; ili na koju od svojih unuka, mlađu, Petru: ili četiri godine stariju Silviju…

Silvija je bila slična majci; na prvi pogled izgledale su poput blizanki. Obje vitke, plavoooke i plavokose, snažnih dugih vlasi koje su nosile savijene u pundžu; s ukrasnim češljem na potiljku.

Obje su se odijevale po zadnjoj modi: haljina s dekolteom, širokom suknjom do koljena (kćerka); kaputić i uska suknja do ispod koljena – majka.

Silvija je bila ljepotica; majka nije. Majka je bila otmjena.

***

Bojala sam se Omame. Na stubištu sam je pozdravljala poniznim Ljubim ruke. Kad god bih je susrela, pristala sam biti kriva… Osjećala sam krivnju zbog njezinih kćeri i unuka, astme, sala, bljedila, slabosti nogu ili kuka... I zbog njezine crnine osjećala sam krivicu – kao da sam joj je osobno navukla. Pred Petrom i Silvom nisam bila kriva, samo znatiželjna; kao i pred njihovom majkom koja se bavila modom...

...Petrina majka sličila je svojoj majci, premda ljepša. Bila je visoka, konjasta, ali uvijek dotjerana; uredna frizura, šminka. Djelovala je otmjeno i već zbog toga lijepo. Ispod te otmjenosti nikad se nije nasmiješila...

I sestre su živjele jednako ozbiljnih lica – jedino u tome slične.

Inače su bile različite kao lice i naličje.

Silvija je bila lice: skladne, fine, malo uzdignute kosti; zelene, iskošene oči; tanak struk koji se moglo obuhvatiti rukama: vitke, duge noge pravilnih oblina; ispupčena prsa; istaknuta kruškolika stražnjica. Koža čista, zlatna, bez bubuljica i mrlja, vječno sjajna.

Sa sedamnaest godina već je bila manekenka, izlagala se po pistama.

U taj posao uvela ju je majka.

Petra je bila naličje tog lica; jaka, previsoka, volovskih kostiju, četvrtaste muške brade, snažnih vilica, crnih sraštenih obrva. Lošega tena. Dva prednja zuba izbačena kao u zeca; u govoru je frfljala. Kosa jaka, tamnosmeđa, nekako je stršila. Na njoj je sve bilo nezgrapno, u neskladu sa svime drugim; preveliko ili premalo; prečvrsto ili preslabo; presvijetlo ili pretamno. Pretjerano.

Najružnije je bilo čelo, prenisko, prebijelo i s naznakom bore koja se upravo počela formirati – s kraja na kraj čela – neshvatljiva za njezine godine. Petra je dobila tu boru uspoređujući se sa sestrom, shvaćam danas. Onda nisam. Onda je Petra tu boru imala prirodno, kao, usta, oči, nos. I bila je izrazito ružna.

***

Iz manekenstva Silvija se usmjerila na film. Probne snimke otkrile su fotogeničnost koja joj je jamčila naslovne uloge. Pojavila se u filmskim žurnalima. Ulicom nije hodala, nego lebdjela, poput vile, na svojim tankim visokim potpeticama...

Mi, trinaestogodišnjakinje, nismo joj se mogle nadiviti. Nismo mogle shvatiti da živi u ovoj kući, u običnoj trokatnici, u dvoipolsobnom mračnom stanu... Ljepotice, mislile smo, rastu negdje drugdje. Sve djevojčice iz susjedstva htjele su biti Silvija. I njezina sestra Petra htjela je biti ona…

Petra je kraj svoje sestre ulicom koračala ponosno, no sreću tog ponosa opovrgavala je bora. Oklijevajući se smještala na njezino bijelo čelo, kao da premišlja: ostati ili nestati.

Zatim se dogodilo nešto što ju je na čelu učvrstilo...

***

Događaj koji unaprijed treba označiti kao strašan zbio se toga ljeta Silvijina glumačkog uspona. Otputovala je u Beograd, počela glumiti u filmu. O ljubavi i modi – čemu je i sama pripadala: trebala je glumiti sebe. Ekipa se iz Beograda uputila na more, na nastavak snimanja. Putovali su kako koji, autobusom i osobnim kolima. Silvija je na more krenula s redateljem, koji joj se udvarao... Ili joj je već bio ljubavnik? Bilo kako bilo, do mora nisu stigli; usput su nastradali; na praznoj cesti zabili su se u stijenu. Redatelj je preživio s nešto lakših rana. Silvija je umrla na putu do bolnice od unutarnjega krvarenja. Izvana nije imala nijedne ozljede, kao da je priroda odbila nagrditi je. Bila je njezino remek-djelo; makar na kratko.

***

Nakon toga događaja Petrina obitelj zatvorila se u kuću. Idućih deset godina viđala sam ih na stubištu još rjeđe nego prije, još smrknutije. Nakon nekog vremena susjedstvom su se pronijeli glasovi kako je Omama njihov stan pretvorila u muzej-spomenik svoje umrle unuke. Također se govorkalo da se Omami glasno potkradala misao zašto je morala umrijeti Silvija, a ne Petra... Silvija, njezin ponos, ona je trebala živjeti... Tvrdoglavo je njegovala kult umrle djevojke, istodobno mučeći njezinu preživjelu sestru; jadnu Petru; za kaznu što je preživjela.

***

Da su razmjeri Petrina mučenja prelazili sve predodžbe, shvaćala sam po njezinoj bori koja se na čelu učvršćivala. Iz godine u godinu postajala je dublja… U dvadeset i trećoj, kad je umrla Omama, Petrino čelo bilo je čitavo presječeno borom, dubokom kao da je u njega bila urezana nožem. Petra ju je uzalud pokušavala sakriti pod kosu… Bora je neprekidno izvirivala, ističući se na licu poput uska klanca. Pri pogledu na boru sve bi drugo nestajalo, cijelo Petrino lice. Čak i oči, zapravo blage i umilne. Gledatelj se morao truditi da prestane piljiti u boru, slično kao pri susretu s kakvom nakazom; grbavcem, patuljkom. Morala sam se opominjati da joj ne piljim u čelo – čelo starice na licu mlade žene.

***

Omama je umrla naglo, neopazice kao starost. Tim povodom konačno mi se ostvarila želja da zavirim u njihov stan. Došla sam s majkom izraziti im sućut… Primili su me u holu, identičnu našem holu, pretvorenu u sablasno svetište, u kojem je mrtva Silvija nastavljala svoj nepostojeći život…

Fotografije pokojnice prekrivale su sve zidove, od poda do stropa.

I police ormara i komoda bile su krcate njezinim slikama u raznim okvirima, jedna čudesnija od druge: portreti, figure, sve moguće poze, važni pogledi, osmijesi…

Ispod fotografija gorjele su svijeće, škrto osvjetljavajući godinama mrtvo lice, sad već s patinom nečega zastarjela u šminki i frizuri. I odjeća je bila staromodna kroja, kao i sve nekad moderno; koje zastari prvo… Suknje koje bi raširene ispunjavale krug nisu se odavno nosile; ni pripijene majice duboka izreza, pastelnih boja. I Silvijine poze podlegle su patini vremena, od ozbiljnih postale komične. Silvija se s fotografija smiješila svojoj budućnosti, zamišljajući je onakvom kakva se nikad nije ostvarila. Smiješila se u polumraku tmurnoga prostora hola, koji se nikada nije zračio. Svjetlost je mogla ugrabiti njezin duh, pa se unutra nije puštala…

Bila je to kuća pretvorena u grob u kojem je Petra proživjela čitavih deset godina… Njezina svijetla put u tom je okružju požutjela, dobivši boju rastopljena voska. Bora, koja je na svjetlosti djelovala nakazno, ovdje je bila ublažena; gotovo se nije ni vidjela…

Petrina majka sjedila je za okruglim stolom s čipkom, dotjerana i hladna kao i vani, na ulici. Sjedila je uspravljenih leđa, nepomična kao mačka.

Ponudile su nas višnjevačom, no tako su malo govorile da smo majka i ja uskoro ustale i otšle.

Iz svoga života na zidovima osmijehom nas je ispratila Silvija.

***

Iduće godine odselili smo iz te kuće. U svoje bivše susjedstvo izbjegavala sam navraćati, grozeći se susreta sa svojim nekadašnjim životom. Selidbom sam ga napustila: kao da sam ga zgazila! Čim bih stupila u taj dio grada, začula bih njegov prijekor. Čekao me kao ostavljena ljubav, nesposobna postati nevjerna. Vječna ljubav. Zaobilazila sam ga kao i svoje nekadašnje susjede, svjedoke te izdaje.

***

Deset godina nisam vidjela Petru, ništa o njoj čula. Onda sam je jednoga dana slučajno susrela u nekom parku. Gurala je kolica za sjedenje s dječakom, ljupkim, plavokosim, zelenih, iskošenih očiju, odnekud mi poznatim…

Zaustavile smo se, srdačno, kao da smo se u djetinjstvu družile…

I ona je odselila iz kuće, zajedno s majkom. Kao i mi zamijenile su stan. I život. Nedavno se udala, dobila dječaka: ovog u kolicima. Još je nešto govorila, nije važno što. O mužu. O svom poslu...

Promatrala sam govor njezina lica, govor čela... Kao i inače pomolilo se ispod kose, kojom ga je, po navici, željela sakriti. Samo sada nije imala što više skrivati. Bora koja ga je unakazila konačno je nestala. Kao izglađena glačalom.

Stari porubi na tkanini teško se glačaju, uvijek ostavljaju trag; jedva naznačen, ali postojeći; tanak kao da je iscrtan finom tehničkom olovkom... Takav trag ostao je i na Petrinu čelu, prepoznatljiv samo onima koji su mu znali podrijetlo.

Ta jedva vidljiva crta bila je jedini dokaz da je Petrin život nekad bio zatočen u grobu njezine sestre; i da se iz njega uspio spasiti.

Pothvat dostojan mitskih bića iz prošlosti, no s kakvim rezultatom? Bio je to život spašen za trice i kučine o kojima mi je Petra govorila puna ushićenja... Prvi se put smiješila…

Još sam je malo slušala, pristojnosti radi, pohvalila izgled njezina plavokosa dječaka, koji nas je odozdo gledao Silvijinim zanosnim očima…

Radovala bih se susretu s Petrom s njezinom borom, ovoj Petri ne. Nekako je iznevjerila sve dimenzije života, mrtvu sestru, majku, čak i mrsku mi Omamu, sve istinski živo… U čudnom obratu života sad je nudila mrtvilo, opću sliku, u koju se uklopila s radošću. Postala je prazna poput svog čela, zapravo dosadna. I brzo sam se udaljila.

Marina Šur-Puhlovski